Lični stav

Blagovčanin: Top lista iluzionista

Što nezadovoljstvo građana siromaštvom, beznađem i korupcijom više naraste, to i tenzije moraju biti oštrije a varnice učestalije.

Gotovo da ne postoji poznavalac prilika ili analitičar mučne i turobne bosanske zbilje koji nije dao svoje viđenje ove posljednje ko zna već koje po redu “najveće političke krize od Dejtona” do danas. Pitanje je veliko da li je uopšte termin politička kriza adekvatan, jer kriza implicira stanje koje odstupa od uobičajenog, normalnog toka stvari.

A nije da su i prije ove krize stvari baš funkcionisale. Vlada FBiH npr. nije formirana još od 2018, nakon izbora, teško je utvrditi koliko ima članova ili kakav joj je status. Državni parlament je recimo u ovom mandatu, dakle za više od tri godine, usvojio slovom i brojem jedan zakon, uz još par izmjena i dopuna zakona.

Ali vratimo se na krizu kakva god da je i analitička viđenja iste. Gotovo da postoji opšti konsenzus među ranije pomenutim poznavaocima prilika i analitičarima oko toga koji su njeni uzroci – koji bi se u konačnici i onako ugrubo mogli svesti na nacionalizam. U zavisnosti od perspektive i pozicija sa koje gledaju posmatrači, razlikuju se dakako krivci odnosno nacionalni predznaci. Za jedne krivica leži u separatističkim stremljenjima rukovodstva RS prevođenog neprikosnovenim gospodarom Dodikom, dok je za druge glavni razlog eskalacije krize u pokušajima unitarizacije BiH potpomognute međunarodnim intervencionizmom.

Upravo na potenciranju separatističkih nasuprot unitarističkih tendencija ili obrnuto temelji se političko djelovanje dominantnih političkih elita već decenijama. Nesumnjivo da je to bila dobitnička kombinacija, barem za te političke elite, imajući u vidu da su sačuvali ono što im je najdragocjenije – vlast, i uvećali do neslućenih razmjera ono što im je najdraže – vlastito bogatstvo. Koliko je to dobra donijelo građanima ili barem većini njih izlišno je govoriti, a možda o tome najbolje svjedoči egzodus građana iz BiH epskih razmjera upravo u one zemlje gdje nisu konstitutivni i gdje niko ne štiti njihove nacionalne interese, vitalne dakako.

Uzmemo li za kriterij uspješnosti ovakvih politika, njihove stvarne efekte i ostvarenje proklamovanih ciljeva, odnosno da li su prvi državu unitarizovali, odnosno drugi postigli veći stepen autonomije, nakon decenija bespoštednog zalaganja za isto. Odgovor je očigledan – nisu.

Pa, Dal’ je sve bilo samo fol? Dal’ je sve samo jeftin trik?, kako veli Balašević u svojoj staroj dobroj pjesmi Odlazi cirkus iz našeg malog grada.

Samo što u našoj verziji cirkus nikako da ode.

Da bismo odgovorili na pitanje iz Balaševiće pjesme, potrebno je vidjeti šta je zaista stvarni cilj etno-političkih elita. Nema sumnje da je stvarni i najveći cilj političkih elita zadržavanje statusa quo. Kako i zašto?Eskalacija krize je isuviše rizična i nepredvidiva. U tom kazinu mogu izgubiti sve što su decenijama sticali i neograničenu vlast i bogatstvo, čak i slobodu. Jednako tako sa provođenjem ozbiljnih reformi i uvođenju vladavine prava, moć bi im nužno bila ograničena, a izložili bi se i riziku od krivičnog progona zbog masovnih i teških zločina korupcije.

Dakle, status quo. Ali kako sačuvati status quo? Građani sve nezadovoljniji, siromašniji, cijene sve veće, najveća stopa smrtnosti od korone u Evropi, liječe se industrijskim kiseonikom i ko zna kakvim respiratorima, a idu izbori. Avaj! Pa stvarno kako sačuvati status quo.

Nije lako, ali evo kako. Stara već dobro oprobana i provjerena taktika, s vremena na vrijeme, a posebno kad su izbori na vidiku, potrebno je dići tenzije i izazvati strah od sukoba.

Što nezadovoljstvo građana siromaštvom, beznađem i korupcijom više naraste, to i tenzije moraju biti oštrije a varnice učestalije. Ali, pitaće moralni paničari, nije li beskrajno beskrupulozno igrati se s takvim emocijama znajući da su rane od prethodnog rata svježe, bol od gubitka najbližih živa, a strah u podsvijesti i dalje prisutan?

Pitaće i biće u pravu. Ja i?! Nisu li i vladajuće elite beskrupolozne i nisu li to pokazale bezbroj puta do sada, pljačkajući zemlju temeljitije od najezde varvara, ne mareći pri tom ni za ljudske živote ni za budućnost sljedećih generacija.

Naravno, ovakva politika, odnosno taktika dizanja tenzija, osim proizvodnje beznađa, nije lišena ni rizika od izbijanja incidenata. Za pojedince i organizovane grupe, posebno one uvjerene u svoju misiju na zemlji da uvedu svoju etničku grupu u zlatno doba, ovakva situacija predstavlja savršenu kulisu za predstavu života.

Različitih je pristupa dizanju tenzija bilo, ali su se uvijek potencirale nacionalno zapaljive teme s velikim potencijalom nacionalne homogenizacije. Svi se (ne)rado sjećamo bajki o 30 (najava) referenduma, ili recimo epopeje o reviziji presude Međunarodnog suda pravde protiv Srbije.

A i tokom ove “najveće od Dejtona” šta god, vidjeli smo da nije bilo drugačije. Prvo je Dodik pred isticanje odluke o privremenom finansiranju rekao da su pare za isplatu zaposlenih iz RS u državnim institucijama obezbjeđene u budžetu RS, a onda je nakon samo dva ili tri dana usvojena odluka na Vijeću ministara o privremenom finansiranju.

Najava vraćanja nadležnosti na nivo RS podrazumijevala bi i formiranje novih institucija, za šta naravno trebaju i dodatne pare. Prema dokumentu okvirnog budžeta RS 2021-2023 izdaci za otplatu dugova su projektovani na 534,8 miliona u 2022. godini, a 988,1 milion maraka u 2023. godini. Dakle u 2023. milijarda samo za otplatu dugova. A treba još za formiranje novih institucija. Hm!

Ima i dalje! Nakon najava o vraćanju nadležnosti sa državnog na nivo RS, početkom novembra, Dodik je rekao da će se to desiti u narednih šest mjeseci. Čak i da se desi usvajanje najavljenih zakona za šest mjeseci, što je vrlo upitno (i sa aspekta izvodivosti sve i kad bi se samo na tom radilo), nakon toga ide veto Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda, pa procedura pred Ustavnim sudom i, u tom će i izbori.

Nakon toga više ta priča nije ni bitna, niti se šta god da je usvojeno mora objaviti u Službenom glasniku (to smo već vidjeli oko objavljivanja referendumskih rezultata). Poslije tog cilj je ostvaren, vlast sačuvana, sve vladajuće etno-nacionalne partije osigurale nove četiri godine beskrajnog pristupa resursima, a građani će se ponovo probuditi namagarčeni i ponovo će reći e nećeš više.

Odgovor na ono pitanje iz Balaševićeve pjesme jeste da, sve je bio samo trik, samo fol… ili kako to reče profesor Ćurak, živimo “dogovorenu politiku neprijateljstva”, ona održava vlast. Stvarni uzrok svih pa i ove krize je dramatičan stepen korupcije, odnosno očuvanje već stečenog korupcijom i nastavak daljeg sticanja – opet korupcijom – i želja za očuvanjem vlasti po svaku cijenu – opet korupcijom – ovaj put u izbornom procesu.

Imajući u vidu koliko ta politika već traje, i koliko je puta bio isti fol, a znajući onu staru narodnu ako vas neko prevari jednom on je kriv, ako vas neko prevari dva puta vi ste, nameće se pitanje ko je kriv ako vas neko vara bezbroj puta dvadeset godina?

Sve u svemu, smatrati političke elite istinskim nacionalistima neopravdan im je i nezaslužen kompliment. Zar bi istinski nacionalisti odani ljubavi prema svojoj naciji, istrebljivali vlastite nacije siromaštvom, katastrofalnim zdravstvenim uslugama i beznađem i tjerali ih u egzodus širom Evrope?

Uzmimo Dodika za primjer. Da li iko sa elementarnom sposobnošću percepcije može smatrati Dodika za nacionalistu? Čovjeka koji je bio u reformistima Ante Markovića, nakon čega se bavio švercom tokom rata u BiH, da bi nakon rata postao miljenik međunarodne zajednice na građanskoj i liberalnoj platformi, na SFOR-ovim tenkovima preuzevši vlast, aplaudirajući Visokom predstavniku kada je Poplašena smjenjivao upravo zbog toga što Poplašen nije htio dati mandat Dodiku, da bi, kada se međunarodna zajednica povukla iz operativnog upravljanja zemljom, prešao na radikalno desnu poziciju?

Samo je jedna konstantna njegovog političkog djelovanja – nezajažljiva i beskrupulozna volja za moć uz konstantno gomilanje bogatstva. Ako mene pitate, ja se ne bih iznenadio ni kada bi u sljedećoj političkoj inkarnaciji postao, recimo, gospodar Hare Krišna zajednice za ovaj dio svijeta.

A međunarodna zajednica, pitaće oni s jeftinijim ulaznicama, zar će sve to gledati i dalje?

Pa zar opet i stalno iste greške? E njima jako dobar odgovor dade profesor Mitja Velikonja u zagrebačkim Novostima, pa da ga citiramo: “Ne radi se o još jednoj kardinalnoj pogrešci, nego o promišljenoj politici degradiranja regije u ekonomsku i političku periferiju s potpuno otvorenim tržištem, jeftinom radnom snagom i sirovim materijalima, čistom prirodom za turističke eskapade i tampon zonom za izbjegličke valove”

Ali to je već priča za neki drugi tekst.

Do tada, živi bili i vidimo se u nekoj sljedećoj „najvećoj od Dejtona“ šta god…

Dok ne ode cirkus…

Đe god…

Građani u akciji