Građanski aktivizam u susjedstvu

Hrvatska: Kad vlast zataji – Na poharanoj Baniji nevladine udruge rade na obnovi i grade kuće umjesto Vlade

I dalje najveći dio posla oko humanitarne i pravne pomoći stanovništvu Banije, stradalom u potresu 29. prosinca prošle godine, umjesto države, obavljaju organizacije civilnog društva i volonteri. "Što se tiče Ureda predsjednika Republike, ne možemo iščitati da su ijedna ekstra kuna, dolar ili jen došli na Baniju zbog njegova angažmana. Nismo vidjeli nijednu predsjedničku donatorsku konferenciju ni međunarodni apel, nikakvu humanitarnu akciju, što je veliki podbačaj, osobito ako se uzmu u obzir njegove mogućnosti direktnih kontakata sa šefovima država i humanitarne diplomacije u ovim uvjetima."

Godinu dana nakon katastrofalnog potresa na Baniji, koji je porušio tisuće kuća i devastirao gradove kao što su Petrinja, Glina, Sisak i Hrvatska Kostajnica, obnova se još uvijek ne nazire, a preostalo stanovništvo provest će još jednu zimu u kontejnerima.

Prema podacima koje je na sjednici od 18. ožujka 2021. objavila Vlada, ukupna izravna šteta prouzročena potresom, procijenjena na temelju pravila Europske unije i metodologije Svjetske banke, iznosi 41,6 milijardi kuna, odnosno 5,5 milijardi eura, što predstavlja 10,2 posto bruto nacionalnog dohotka Hrvatske. To je više od 0,6 posto bruto nacionalnog dohotka RH i Hrvatska je stoga iz Fonda solidarnosti Europske unije zatražila isplatu 319,19 milijuna eura.

Oštećeno je gotovo 40 tisuća objekata, od kojih 4833 ima crvenu naljepnicu. Nekonstrukcijska obnova dovršena je na 937 kuća, a s izgradnjom novih nije se još ni počelo. Do sada je, prema riječima Tome Medveda, potpredsjednika Vlade i ravnatelja Stožera civilne zaštite za sanaciju posljedica potresa i obnovu na Baniji, zaprimljeno 8086 zahtjeva za popravak nekonstrukcijskih elemenata: krovišta, dimnjaka, stubišta i slično. Izvedeno je 2057 elaborata za obnovu nekonstrukcijskih elemenata, završeno je njih 937, a od ugovorenih 206,29 milijuna kuna za nekonstrukcijsku obnovu, dosad je realizirano 33 milijuna kuna.

No poražavajuća činjenica za državu je to što i dalje najveći dio posla koji se odnosi na humanitarnu i pravnu pomoć stanovništvu, kao i na dio obnove, obavljaju organizacije civilnog društva i brojni volonteri koji su se sami organizirali. Dvije organizacije civilnog društva koje su od prvog dana nakon potresa posebno aktivne na terenu su Zaklada Solidarna i Srpsko narodno vijeće, koje ima svoje urede na Baniji – kontejner u Petrinji, kao i Banijsku kuću u Glini. Tamo su smještene podružnice Odjela za humanitarna pitanja SNV-a, Centra za investicije i razvoj SNV-a i Pravnog odjela SNV-a u sklopu kojeg se pruža besplatna pravna pomoć u Glini, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici, Dvoru i Vrginmostu. Terenska koordinatorica u Glini je Ljuba Vrga, a u pružanje podrške na Baniji uključeno je i Vijeće srpske nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije, kao i druga općinska i gradska vijeća.

Marina Škrabalo, ravnateljica Zaklade Solidarna, Andrea Vukelić, savjetnica u Centru za razvoj i investicije Srpskog narodnog vijeća, I Tatjana Dragičević, Voditeljica Odjela za socijalna i humanitarna pitanja u Srpskom narodnom vijeću. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

O tome kakva je situacija na Baniji godinu dana poslije, kako ocjenjuju ulogu države na tom prostoru i ima li nade da će se obnova ubrzati, tjednik Nacional razgovarao je s predstavnicima Zaklade Solidarna i Srpskog narodnog vijeća koji organiziraju rad u Zagrebu, kao i s onima koji su direktno uključeni u rad na terenu.

Prošloga tjedna Gordan Hanžek, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, na sjednici Vlade predstavio je tipske zamjenske kuće koje bi se nakon iskazanog interesa i provedenog javnog natječaja konačno trebale početi graditi. Moći će se birati između dvaju modela – urbanog ili tradicionalnog – koji će se graditi prema šest tehnoloških rješenja.

Upraviteljica Zaklade Solidarna Marina Škrabalo, dugogodišnja mirovna aktivistkinja, istraživačica i zagovarateljica ljudskih prava, o tome je rekla: „Drago nam je što država konačno kreće u obnovu s tipskim zamjenskim obiteljskim kućama. Tome su svoj doprinos dali i naši partneri rotarijanci koji su razradili tipski projekt nastao na pro bono osnovi za naš Fond 5.5. Bilo bi nam sve to još draže kada bi nam država omogućila da i mi što prije krenemo graditi po tim istim tipskim projektima – sa svime što treba, crno na bijelo, bez konfuzije.“

Karla Pudar, terenska koordinatorica Zaklade Solidarna koja sama obilazi teren barem jedno tjedno, podsjetila je na činjenicu da je Arhitektonski fakultet u Zagrebu odmah nakon potresa izradio katalog s prijedlogom tipskih kuća, koji Vlada na kraju nije prihvatila. Još u svibnju očekivao se poziv za javnu nabavu, koji nije raspisan: „Iskreno, ne znam gdje je to zapelo. Solidarna je ušla u suradnju s Rotary klubovima koji su napravili ekspertizu, a mi smo u kontaktu s korisnicima i donatorima zahvaljujući kojima će se kuće izgraditi. Oni su razvili projekt montažnih protupotresnih kuća koje se slažu na licu mjesta, prilagođavaju terenu i mogu biti izgrađene doslovce za pet dana. Na kraju smo se odlučili za tri tipske kuće – za 4, 6 i 8 osoba. Budući da je glavni projektant Boris Blažević surađivao i sa Stožerom i s državnim tajnikom Gordanom Hanžekom, nas iz Solidarne i rotarijance nazvali su jednog dana i pitali bismo li mi državi ustupili te projekte. Mi smo to, naravno, rado učinili, jer želja nam je da se gradi, što prije i što više.“

Voditeljica Odjela za socijalna i humanitarna pitanja u Srpskom narodnom vijeću Tatjana Dragičević također je razočarana sporošću države. Objasnila je da je SNV odmah nakon petrinjskog potresa pokrenuo humanitarnu akciju „Banija je naša kuća“; osnovano je centralno skladište humanitarne pomoći u Vrginmostu, organizirani su timovi za psihosocijalnu podršku, kao i lokalni timovi terenskih suradnika i volontera, čiji rad Dragičević koordinira s kolegama iz Zagreba.

„Nažalost, iz iskustva posljednjih godinu dana mogu potvrditi da je izostao taj strukturni, sistemski pristup države i većina posla doista je pala na teret različitih organizacija civilnog društva. No stvari su slično izgledale i prije potresa. Više sam očekivala od države i nadala sam se da će to ići brže. No svjesna sam da u Vladi ima ljudi koji imaju empatiju i osjećaj odgovornosti i koji žele pomoći, poput Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade i zamjenika ravnatelja Stožera za obnovu Banije. Ali da bi se to realiziralo, Zakon bi morao biti fleksibilniji, a administracija agilnija. Potrebno je više odlučnosti i odgovornosti, prije svega one ljudske. Prošla je godina dana, a malo toga se napravilo“, razočarana je Tatjana Dragičević.

‘Stožer civilne zaštite, koliko ja vidim, ne radi ništa. Kao što su poslije potresa sve odradili volonteri koji su dolazili iz cijele Hrvatske, tako je i danas’, tvrdi Milan Ivanić, terenski koordinator u Petrinji

Andrea Vukelić, savjetnica u Centru za razvoj i investicije Srpskog narodnog vijeća, istaknula je da je veliki problem i obnova poljoprivrednog potencijala nakon potresa, koja također kasni iako sredstva postoje. Centar se, prema njenim riječima, uglavnom bavi ekonomskom problematikom na Baniji i pružanjem pomoći za prijavu na natječaj Ministarstva poljoprivrede za obnovu poljoprivrednih gospodarstava.

„Na Baniji općenito postoji veliki problem oko imovinsko-pravnih odnosa i legalnosti građevina. To je bila i najveća prepreka za početak obnove. Tek izmjenama Zakona o obnovi, donesenim krajem listopada, to je uzeto u obzir i relaksiran je taj dio. Međutim, cjelokupna obnova poljoprivrede ne ide kroz Zakon o obnovi koji se financira iz proračuna, već ide kroz Program ruralnog razvoja, kroz mjeru 5.2. To je s jedne strane dobro zato što imamo dodatni izvor prihoda iz europskih fondova, a s druge strane to je financiranje puno restriktivnije. Naime, taj natječaj kroz mjeru 5.2 odnosi se na elementarne nepogode, a ovakvu sveobuhvatnu štetu ne može se usporediti s elementarnom nepogodom, poput poplave, tuče ili mraza. To je, inače, primarno u fokusu Savjetodavne službe Ministarstva poljoprivrede, no kod obnove poljoprivrede nakon ovakvog potresa mahom su stradali gospodarski objekti – dakle, štale. I tu nastaje problem, jer savjetodavne službe Ministarstva poljoprivrede, za koje se mora reći da su bile na terenu i kod procjene i kod prijave šteta, za taj dio nisu stručne. Naime, u te timove trebalo je uključiti i predstavnike Ministarstva graditeljstva, s obzirom na to da oni vladaju tematikom koja se tiče Zakona o gradnji i Zakona o obnovi. Ovako službe Ministarstva poljoprivrede nisu mogle davati savjete oko izrade projekata i troškovnika, što su ljudi na kraju morali sami napraviti. Oni su morali pronaći projektanta koji će izraditi glavni projekt i troškovnik u okviru navedenih cijena i dvaju zakona. Većina stradalih poljoprivrednika u tome nije uspjela, a i ne mogu platiti takav projekt koji košta između 15 i 20 tisuća kuna. Zato je broj prijava na prva dva kruga tog natječaja bio vrlo mali. Predviđena alokacija iznosi 150 milijuna kuna, a podnesene su prijave tek za trećinu te svote u prvom krugu. U drugom krugu ponešto su relaksirali uvjete natječaja, a sada se nadamo da će se u trećem krugu krajem prosinca omogućiti ljudima da se lakše prijave. Vidimo da je država išla na izradu projekata tipskih kuća, no istovremeno se nije išlo na izradu projekata tipskih gospodarskih objekata, što bi ljudima znatno olakšalo obnovu“, objasnila je Vukelić.

Šesteročlana obitelj Apolović iz Farkašića u kući koju su obnovile Zaklada Solidarna i austrijska tvrtka Meridijan 16 (lijevo); tipska kuća čiju su izgradnju financirale Zaklada Solidarna i Požgaj grupa u selu Moštanica pokraj Petrinje za obitelj Dragić (desno). FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Zaklada Soldiarna/Anto Magzan

Marina Škrabalo podsjetila je na to da je Zaklada Solidarna reagirala na potres odmah te je unutar nekoliko sati nakon razornog potresa koji je 29. prosinca 2020. godine pogodio Petrinju i područje Sisačko-moslavačke županije, reaktiviran tematski Fond 5.5 za kriznu podršku nakon potresa i pokrenuta hitna donatorska akcija „Solidarno s Petrinjom i SMŽ“: „To nam je omogućilo iskustvo nakon potresa u Zagrebu, s obzirom na to da je Fond 5.5 za kriznu podršku nakon potresa uspostavljen već 15. travnja 2020. i preko njega smo uspjeli pomoći oko stotinu socijalno ugroženih zagrebačkih obitelji stradalih u potresu, i financijski i donacijama u namještaju tvrtke IKEA. Zahvaljujući povjerenju preko 25.000 građana koji su donirali vlastiti novac i preko 700 tvrtki – od frizerskih salona, preko odvjetničkih ureda do velikih banaka i korporacija, i to ne samo iz Hrvatske, već i iz cijele regije – uspjeli smo sakupiti preko 17 milijuna kuna za naš cjeloviti program humanitarnog odgovora na krizu u Sisačko-moslavačkoj županiji.“

Taj sakupljeni novac ciljano je raspoređen – oko 45 posto te svote potrošeno je na kriznu podršku za hitno stambeno zbrinjavanje, odnosno, na nabavu kontejnera i mobilnih kućica. Ostalih 55 posto usmjereno je na trajnu obnovu i razvoj, a to bi, prema riječima Marine Škrabalo, trebalo dovesti do oporavka cijele regije.

Zaklada Solidarna s partnerima konkretno radi na dvama programima gradnje. Jedan je trajna gradnja s klasterom Rotary klubova i lokalnim proizvođačima, poduzetnicima i izvođačima. Drugi program su Solidarne kuće za ljude, u suradnji s glinskom Stolarijom Mandić, humanitarnom udrugom Ljudi za ljude i ADRA-om Hrvatska. Marina Škrabalo istaknula je da im je na poslovima izgradnje kuća bilo posebno važno zaposliti lokalne obrtnike i poduzetnike: „Gdje god možemo, trudimo se angažirati lokalne partnere u gradnji. Zaklada Solidarna započela je još u travnju suradnju na gradnji desetak malih ‘solidarnih kuća za ljude’ za ruralna staračka domaćinstva, dok uz pomoć rotarijanaca planiramo izgraditi 11 protupotresnih kuća trajne gradnje za veće obitelji. Ta je gradnja u niskom startu već mjesecima i čekamo da nam država konačno potvrdi radimo li prema Zakonu o obnovi ili Zakonu o gradnji, jer o tome ovise i trošak i trajanje postupka do uporabne dozvole, kao i status korisnika – jesu li oni korisnici obnove ili ne ako im mi kao privatni donator izgradimo kuću. Za to vrijeme zima navire, cijene rastu, a izvođačima dolaze drugi poslovi.“
Karla Pudar navela je još neke probleme: „Još u svibnju osigurali smo sredstva, materijal i izvođače za izgradnju 11 protupotresnih kuća za 11 obitelji iz različitih gradova i mjesta Sisačko-moslavačke županije. Bili smo svjesni procesa ishođenja rješenja tipske kuće da bismo mogli raditi po Zakonu o obnovi te smo prvo prijavili Tip B kuće nadležnom ministarstvu i čekali na rješenje dva mjeseca, a za Tip C sve do desetog mjeseca, jer zahtjev je zapeo na stolu administratorice. Za treću još čekamo iako smo u međuvremenu te projekte ustupili državi. Problem je i s rušenjem kuća s crvenom naljepnicom, što bi po Zakonu o obnovi također trebala napraviti država prije nego što se na istom mjestu gradi. Još uvijek nisu srušili sve ‘crvene’ kuće na lokacijama na kojima ćemo graditi, a i u izmjenama Zakona o obnovi nejasno je tko sve smije graditi. Tu smo stali i sada od Ministarstva graditeljstva tražimo tumačenje Zakona po kojem i mi, kao humanitarci, možemo sudjelovati u obnovi. Inače, jednu montažnu kuću već smo izgradili, u suradnji s austrijskim donatorom koji se bavi proizvodnjom takvih kuća, a koji ju je donirao šesteročlanoj obitelji u Starom Farkašiću.“

‘Više sam očekivala od države i nadala sam se da će to ići brže. Zakon bi morao biti fleksibilniji, a administracija agilnija. Potrebno je više odlučnosti i odgovornosti, prije svega one ljudske’, kaže Tatjana Dragičević

Tatjana Dragičević istaknula je da je SNV surađivao s različitim organizacijama – i sa Solidarnom, i sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, i s Civilnom zaštitom, Hrvatskim Crvenim križem, Dobrotvornim društvom Merhamet u Sisku – no problem je u tome što je počela već i druga zima nakon potresa, a pomaka nema. Zato što se tiče prognoza, nije previše optimistična, no naglašava da „treba stalno govoriti o tom problemu i pozivati državu na odgovornost, jer će u suprotnom Banija ponovo ostati zaboravljena“.

Karla Pudar ukazala je i na treći oblik stambenog zbrinjava koji provodi Zaklada Solidarna: „Taj projekt zovemo ‘zelene kuće’. Zaklada Solidarna kupuje zdrave kuće, uredi ih i donira obiteljima koje su ostale bez svega, a voljne su se preseliti. To su za sada bile obitelji s djecom ili mlade obitelji koje tako odmah ulaze u stabilnu građevinu. Takvih kuća kupit ćemo sve skupa deset. U svom radu ljudima želimo omogućiti cjelovito rješenje, što znači da mi rješavamo kompletnu administraciju – kupoprodajni ugovor o donaciji, tabularne izjave, javnog bilježnika, plaćamo porez i pristojbe na vrijednost kuće… Inače, praznih kuća ima. Ima i kuća u državnom vlasništvu koje su ‘zelene’. Zašto ljude nisu preselili u te kuće? Zašto nisu ubrzali proces APN-a?“

Prema kojim kriterijima je Zaklada Solidarna birala obitelji kojima gradi kuće iz donacija? Marina Škrabalo objasnila je da su se u cijelom procesu rukovodili kriterijima koji su određeni Zakonom o obnovi i Zakonom o gradnji: „Kada govorimo o trajnoj gradnji, radi se o obiteljima čije kuće imaju crvenu naljepnicu i izrazito su socijalno ugrožene, a k tome skrbe o članovima obitelji koji su ili kronični bolesnici, osobe s invaliditetom ili maloljetna djeca. Posebno su nam bitne mlade obitelji kao faktor vitalnosti na tom prostoru, kao i ljudi koji su se spremni baviti poljoprivredom. Do većine tih ljudi došli smo kroz svoju bazu socijalno ugroženih stradalnika potresa, koju smo napravili u koordinaciji s drugim humanitarnim organizacijama. Sa svakom osobom provjeravali smo je li spremna čekati obnovu države ili želi ući u naš program obnove. Svaka kuća koju mi sagradimo ušteda je državi. No veliki problem su papiri i sporost državne administracije. Čekali smo izmjene Zakona o obnovi, a zatim utvrđivanje toga koje su naše obveze kao donatora oko gradnje – naime, još uvijek nije jasno jesmo li tretirani kao akteri obnove ili privatni investitori koji trebaju graditi prema Zakonu o gradnji.“

Tatjana Dragičević ustvrdila je da je jedan od najvažnijih projekta koje SNV provodi, projekt „Od vrata do vrata“ koji konkretno obuhvaća pružanje socijalne usluge prijevoza i pratnje za starije osobe. „Mi smo s tim projektom počeli i prije potresa, a on je posebno dobio na važnosti kada se potres dogodio. Provodimo ga na području Gline i Petrinje, a imamo ga namjeru proširiti i na druge općine i gradove u Sisačko-moslavačkoj županiji. Isti projekt provodimo i na području Like i Dalmacije. Osim što ljudima pruža socijalnu uslugu kojom se barem donekle smanjuje socijalna isključenost, taj projekt zapošljava ljude koji tamo žive i kojima je taj posao omogućio ostanak sa svojim obiteljima na Baniji. Pokazalo se da taj socijalni i humanitarni rad može otvoriti radna mjesta“, rekla je Dragičević.

Karla Pudar, terenska koordinatorica Zaklade Solidarna kraj doniranog automobila. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Jedan od spomenutih zaposlenika je i Milan Ivanić, terenski koordinator u Uredu SNV-a u Petrinji, koji je i sam stradalnik potresa i jedva je izvukao živu glavu. Ured smješten u kontejneru u Petrinji donacija je SNV-a i Grada Beograda, a nekoliko puta tjedno tu dolaze pravnici koji pružaju pravnu pomoć stanovnicima Petrinje i okolnih sela, koji se ne snalaze u šumi formulara i zahtjeva koje moraju ispuniti. Milan Ivanić svakodnevno je na terenu, skrbi o šezdesetak korisnika i priznaje kako mu se često čini da radi posao koji je država trebala organizirati. „U ožujku ove godine na području Petrinje započeo je projekt SNV-a ‘Od vrata do vrata’. Taj projekt namijenjen je starijim osobama – 65+, socijalno ugroženim građanima i obiteljima, onima koji nemaju svoj prijevoz i sami ne mogu u nabavu, liječniku, u apoteku, u općinu… Svakodnevno obilazim teren i to što vidim mogu opisati jednom riječju: katastrofa! Telefon zvoni cijeloga dana i često smo mi jedini kome se ti ljudi mogu obratiti. Ljudi su izgubili nadu i povjerenje u bilo koga. U Ured SNV-a dolaze mahom stariji ljudi koji se ne snalaze s informacijama koje dobiju online. Većina ih nema ni internet ni mobitele, a puno dokumenata i informacija države i njenih institucija oslanja se upravo na digitalnu pismenost. Ljudi koji nam dolaze trebaju s nekim porazgovarati, i to ne virtualno nego uživo, da im se kroz razgovor objasni kako ispuniti obrazac i slično“, rekao je Ivanić.

Nadovezala se Tatjana Dragičević: „Velika većina starijih ljudi potpuno je izolirana u svojim zaseocima, putovi koji do njih vode nisu asfaltirani i oni su zimi tamo doslovce zarobljeni. Zato su im naši terenski suradnici velik i vrlo važan oslonac. To je vrlo zahtjevan posao, ali rezultira velikim zadovoljstvom. Ideja i jest da se organizira lokalna zajednica i da im mi logistički, financijski i administrativno pomažemo.“

Karla Pudar objasnila je kako je Koordinacija humanitaraca za SMŽ zajednički napravila „Procjenu humanitarnih potreba i veliko mapiranje situacije na Baniji“, u suradnji s Uredom Pučke pravobraniteljice i Vladom, što je rezultiralo katalogom koji je jedinstveni cjeloviti dokument sa svim podacima s terena. „Dostupnost informacija krajnjim korisnicima vrlo je ograničena. Kada smo s Koordinacijom humanitaraca radili iscrpno mapiranje i analizu rizika života u kontejnerskim naseljima, pravni savjeti i besplatna pravna pomoć u samom su vrhu potreba koje pokrivaju udruge, i to s premalo financijskih sredstava od države“, naglasila je Pudar.
Marina Škrabalo istaknula je da im je SNV vrlo bitan partner, prvenstveno pri podršci Koordinaciji humanitaraca: „Odmah nakon potresa zajedno smo se snažno angažirali i financijski podržali uspostavu Koordinacije humanitaraca pri Hrvatskom Crvenom križu, koja nam je omogućila otvoreni dijalog i s Nacionalnim i s lokalnim stožerima, što je bila i prekretnica da bismo mogli rješavati pojedinačne slučajeve. Naime, bez razmjene podataka nije bilo moguće, naprimjer, nekome dodijeliti kontejner ako ne znate je li i na državnoj listi. Osim toga, SNV je i naš glavni partner oko monitoringa procesa obnove, osobito u pogledu uvjeta obnove i subvencija za obnovu poljoprivrednih dobara. Preko njih smo u konstantnom dijalogu s Ministarstvom poljoprivrede. Rezultat našeg golemog zajedničkog angažmana je i izmjena Zakona o obnovi, prema kojem se i nelegalni srušeni objekti mogu o javnom trošku obnoviti i tako legalizirati, čime se ubuduće prevenira divlja gradnja.“

Na tezu kako organizacije civilnog društva i godinu dana nakon potresa rade ono što bi trebala raditi država, Karla Pudar komentirala je da je, prema njenom viđenju, glavnu ulogu trebala igrati država, a ne civilno društvo: „Očekivalo se da će država postaviti strukturu na koju bi civilno društvo i volonteri dali dodanu vrijednost i popunjavali ono što i gdje država ne može. Međutim, te osovine nema. Ona je u tom procesu izostala, a ogroman posao oko svakodnevne brige o stradalima prepušten je organizacijama civilnog društva.“ Priznaje da je, kako vrijeme prolazi, na Baniji sve manje volontera, pa je nužno da ona sama barem jednom tjedno obilazi teren.

Ljuba Vrga, terenska koordinatorica SNV-a, pokraj banijske kuće u Glini. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Marina Škrabalo napomenula je da je njihov program u jednom dijelu bio odvojen od države, što znači da su oni autonomno definirali prioritete ulaganja doniranog novca, te dodala: „Mi to radimo uz pomoć mreže terenskih partnera i pomagača koja je jako široka i uvelike se oslanja na Koordinaciju humanitaraca, ali i centre za socijalnu skrb. Unutar svoje mreže nastojali smo surađivati tako da naš odgovor ne bude nekoherentan, kao što smo to, nažalost, gledali u državi. Najveći problem cijele ove operacije bio je i bit će u činjenici da je država i ovoga puta pokazala nemogućnost i nesposobnost adekvatne horizontalne i vertikalne koordinacije. Znam da te riječi zvuče dosadno, ali su one, nažalost, prepune značenja i utjecaja na ljudske živote, pa i na psihičko stanje svih koji su uključeni u taj proces – od potpredsjednika Vlade do posljednjeg volontera.“
Na pitanje koliko je izgledno da će većina malih sela u kojima je mahom staračko stanovništvo potpuno nestati, odgovorila je Karla Pudar: „Sigurno, to se već događa. Država bi trebala strateški pristupiti obnovi, pružiti ljudima razlog za ostanak i povratak, a za to je nužno održivo promišljanje oporavka Banije. S druge strane, izuzetno me zanimaju rezultati popisa stanovništva. Zašto javno nisu iznesene informacije o tome koliko je djece upisalo školu na Baniji ove godine? Bojim se da će Banija ostati prazna…“
Kao predstavnik relativno mlađe generacije, Milan Ivanić potvrdio je da je i iz njegova sela mnogo prijatelja i susjeda otišlo, a i sam ne vidi neku perspektivu, o čemu je rekao: „To malo djece u selu ima organiziran prijevoz do škole u Petrinji, no za ostale stanovnike javnog prijevoza nema. Tu je sve razoreno, posla nema, pa čak je i jako puno mojih starijih korisnika odustalo i otišlo svojoj djeci u druge zemlje. Ja sam emotivno vezan za Baniju, moji su roditelji tu, tu sam rođen, ali često sam također u dilemi ostati ili ne. Ipak, ovaj posao koji sam počeo raditi za SNV dao mi je neku nadu.“

I Tatjana Dragičević uviđa veliku opasnost da će Banija ostati prazna. Starije stanovništvo, doduše, ostaje vezano uz svoje kuće, bez obzira na sve otegotne okolnosti, no mladi masovno odlaze. „Problem je u tome što i prije potresa nije postojala osnovna infrastruktura, mnoga mjesta nemaju ni prometnice, ni struje, ni vode, ni kanalizacije. SNV i dalje dijeli humanitarnu pomoć, ali postoje velika ograničenja u Zakonu o humanitarnoj pomoći, u smislu administracije i trajanja akcija. Naravno, dodatni problem je u tome što tu ovisimo o volji građana – s jedne strane, dobro je poticati solidarnost, no s druge se opet otvara pitanje zašto građani preuzimaju odgovornost države. Nije dobro kada to postane jedino rješenje. No dosadašnje humanitarne akcije bile su doista uspješne i podmirili smo različite potrebe preko 3500 ljudi – od kontejnera do grijalica i kućanskih aparata. Donirali smo i građevinski materijal onima čije kuće nisu bile za rušenje, kao i pakete hrane i higijenske potrepštine. Žalosno je što je i takav vid pomoći itekako potreban. U sklopu humanitarne akcije ‘Banija je naša kuća’ stanovnicima Banije pruženi su različiti oblici materijalne pomoći u vrijednosti preko sedam milijuna kuna“, rekla je Dragičević.

O komunikaciji sa Stožerom – kojem se, između ostalog, prigovara da nije dovoljno na terenu – Marina Škrabalo je rekla: „Naša komunikacija kao humanitarne organizacije sa Stožerom odvija se preko potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića. Znam pouzdano da je on izuzetno angažiran i da brine o stvarima o kojima realno i ne bi trebao brinuti. Kada je riječ o gospodinu Medvedu, kolege iz ostalih humanitarnih organizacija također kažu da je s njima u kontaktu i da je na terenu. Čini mi se da je problem u nečem drugom. Točnije, ne postoji sistemsko rješavanje ove situacije ni određivanje centralne institucije koja će koordinirati sve ostale uključene u obnovu na Baniji. Dakle, nužna je konsolidacija upravljačke strukture. A drugi problem je u tome što još nije usvojen Program revitalizacije ove regije, a bio je na javnom savjetovanju još ljetos. Brine nas i to što Vlada još nije produljila rok za oslobođenje od naknada za struju za stradalnike te obveza plaćanja PDV-a za poduzeća i obrte koji doniraju svoju robu i usluge za obnovu na području SMŽ-a. Naime, ti rokovi ističu sad, na Staru godinu!“
Milan Ivanić puno je kritičniji prema radu Stožera: „Stožer, koliko ja vidim, ne radi ništa. Kao što su poslije potresa sve odradili volonteri koji su dolazili iz cijele Hrvatske, tako je i danas. U moju kuću, koja se doslovce srušila, tek nakon 15 dana došli su pripadnici Gorske službe spašavanja pitati ima li kakve štete. Dakle, tih prvih dana ni policija ni hitna – nitko se od službi nije pojavio kod nas na terenu da pita kako smo.“

‘Zaklada Solidarna kupuje zdrave kuće, uredi ih i donira obiteljima koje su ostale bez svega i žele se preseliti. To su dosad bile obitelji s djecom ili mlade obitelji koje ulaze u stabilnu građevinu’, kaže Karla Pudar

Andrea Vukelić, s druge strane, istaknula je dobru suradnju s Ministarstvom poljoprivrede: „S gospodinom Hrstom iz Savjetodavne službe imali smo iznimno dobru komunikaciju i dao nam je dosta praktičnih savjeta za poljoprivrednike kojima je trebala pomoć oko prijave štete. Sa ZAMAH-om i Solidarnom bili smo na sastanku baš u Ministarstvu poljoprivrede i dali smo neke sugestije koje su dijelom usvojene. A nešto od toga što smo prepoznali kao problem uvršteno je i u Zakon o obnovi. Sada su se naše tri organizacije ponovo okupile kako bismo upozorili da novi problem – a to je da su od prvog natječaja za obnovu poljoprivrede cijene građevinskog materijala i radova znatno porasle i da alocirane svote neće biti dovoljne. Naš je plan poslati dopis Ministarstvu poljoprivrede, ponovo ukazati na taj problem i zatražiti način da se ta razlika financira. Jako je važno da se taj dodatni trošak ne prevali na poljoprivrednike, koji su već ionako u iznimno teškoj financijskoj poziciji.“

Tatjana Dragičević istaknula je sljedeće: „Meni je najžalosnija činjenica da resursi postoje. Dakle, novac je velikim dijelom osiguran, sredstva postoje i potrebno je jedino da se država organizira i brzo preusmjeri ta sredstva kamo trebaju biti preusmjerena. Mislim kako je krajnje vrijeme da se krene u rješavanje prvo stambenog, a onda i ekonomskog i socijalnog razvoja.“
U cijeloj ovoj priči postavlja se i pitanje hoće li Republika Hrvatska izgubiti europski novac iz Fonda solidarnosti, namijenjen obnovi Sisačko-moslavačke županije nakon potresa.

Marina Škrabalo o tome je rekla: „Mislim da europski novac neće propasti zato što će premijer najvjerojatnije ispregovarati produljenje tog roka, ali ono što nama propada jest vrijeme, jer ljudi se iseljavaju. Ostaje i pitanje kako će se taj europski novac potrošiti i smisleno povezati s drugim izvorima financiranja. To je ono što mi tražimo kao privatni donatori koji zastupaju interes hrvatskih građana koji su nam povjerili svoj novac. Mi tražimo da nas se tretira kao aktere obnove. U tom smislu očekujemo da nećemo morati plaćati PDV na donaciju, dakle, na nešto što smo državi već uštedjeli.“

‘Tu je sve razoreno, posla nema pa je puno starijih ljudi odustalo i otišlo svojoj djeci u druge zemlje’, Nacionalovim reporterima rekao je Milan Ivanić, terenski koordinator u Uredu SNV-a u Petrinji. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Andrea Vukelić kazala je da nastoji biti realna: „Ti projekti za obnovu poljoprivrede sigurno neće biti završeni na vrijeme, što će samo rezultirati smanjenjem poljoprivredne proizvodnje i gospodarske aktivnosti. Već godinu dana većina tih ljudi, s jedne strane, spava u kontejnerima, a s druge strane, ulaze svakoga dana u štalu i rade u objektima koji su nesigurni. Na Baniji posljednjih dvadesetak godina i inače postoji problem nestanka proizvodnje, velike tvornice su prestale otkupljivati meso i mlijeko i već je time smanjena proizvodnja. Osim toga, njihovi traktori stari su u prosjeku 47 godina. Njima treba nova mehanizacija, a država kroz Program ruralnog razvoja još ima dosta sredstava koje bi možda mogla prenamijeniti u mjeru kojom bi se to omogućilo. Problem je u tome što Ministarstvo smatra da je to natječaj za obnovu, a mi smatramo da bi obnovom trebalo omogućiti i razvoj. Moguće je otvoriti natječaje za područje Banije koji bi bili razvojni.“

Marina Škrabalo ocijenila je i doprinos predsjednika Republike procesu obnove: „U ovako velikoj krizi svaka državna institucija imala je priliku dati svoj maksimum. Kao što je to, na primjer, učinio Ured pučke pravobraniteljice koji je uspostavio monitoring mehanizma obnove od samog početka i bio je važan katalizator u povezivanju države i humanitarnih aktera. Što se tiče Ureda predsjednika Republike, ne možemo iščitati da su ijedna ekstra kuna, dolar ili jen došli na Baniju zbog njegova angažmana. Nismo vidjeli nijednu predsjedničku donatorsku konferenciju ni međunarodni apel, nikakvu humanitarnu akciju, što je veliki podbačaj, osobito ako se uzmu u obzir njegove mogućnosti direktnih kontakata sa šefovima država i humanitarne diplomacije u ovim uvjetima. Budući da je većinu javnog vremena potrošio na razmirice s Vladom oko tema koje nemaju veze s egzistencijalnim interesima građana Banije, suzio je svoj prostor djelovanja. I zato se Ured predsjednika nije ni uspio pozicionirati kao akter rasprave o obnovi koji bi imao legitimitet nuditi neka nova rješenja.“

Tatjana Dragičević zaključuje: „Obnova Banije ne može se dogoditi samo kroz obnovu kuća, treba osigurati radna mjesta. Ako želimo da mladi ljudi ostanu tamo, treba im osigurati egzistenciju i samodostatnost. Ne smije se dopustiti da Banija konstantno ovisi o humanitarnoj pomoći.”

Pogledaj više

Građani u akciji