Građanski aktivizam

Never Say Never Again – Vlada SBK u novi Prostorni plan vratila mini hidroelektrane na Kruščici? Aktivisti spremni odlučno odgovoriti, ukoliko se informacija pokaže tačnom.

Hrabre žene Kruščice su na svom mostu, boreći se za svoju rijeku, zaustavile i bagere investitora i izdržale nasilje specijalnih policijskih snaga i dežurale preko 500 dana 24 sata dnevno, u doba kada su praktično bile same. U međuvremenu su dobijale i sudske presude i naklonost domaće i svjetske javnosti, priznanja za svoju hrabrost i aktivizam i podršku sa raznih strana, koja ih je samo dodatno uvjerila u ono što su znale od početka – da su u pravu, što brane svoju rijeku, kao svoj izvor života. I ako bude trebalo (a nezvanične informacije da je Vlada SBK u Prostorni plan vratila male hidroelektrane “Kruščica 1” i “Kruščica 2”, ukazuju na to da će trebati) – braniće je opet.

Političarima na vlasti se, u principu, nikad ne smije vjerovati. Odnosno, čak i kad izgleda da su, pod pritiskom, ispunili sve zahtjeve građana, to je za njih prije privremena nužnost, nego definitivna odluka. Zato su u Srbiji, recimo, i dalje na oprezu, iako su protjerali Rio Tinto, jer znaju da režim samo čeka trenutak popuštanja pažnje aktivista i negativnog naboja u masi, da se vrati početnim planovima. A tako je i u BiH. Bilo, jeste i biće.

Pod pritiskom protesta svojevremeno je, tadašnji gradonačelnik Mostara formalno prihvatio sve zahtjeve građana koji su protestovali protiv rada deponije na Uborku, uključujući i onaj o zatvaranju deponije i bio čak formirao komisiju za iznalaženje nove lokacije, koja je navodno došla i do nekih konkretnih prijedloga. Sve se, međutim, ispostavilo kao najobičnija politička obmana, kojoj je cilj bio pacifiziranje građanskog otpora i eutanazija udruženja koje ga je predvodilo. Pa isti problem postoji i dan danas i udruženje bije bitke i protiv “nove vlasti”, samo su one sad uglavnom pravne, jer se ispostavilo da su te metode u konkretnom slučaju efikasnije i po građane bezbjednije (jer uskraćuju vlasti mogućnost policijskog batinjanja i sudskog kažnjavanja, po “političkoj narudžbi”, zbog učešća u protestima).

Slično je i sa pričom o neregularnostima u visokom školstvu u RS. Pod pritiskom javnosti, odnosno medija i neformalnih grupa građana i nvo, ministar za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo RS u prethodnom mandatu prije dvije godine je obećao odlučnu borbu protiv svih negativnih pojava u oblasti visokog obrazovanja, u tu svrhu formirao komisiju i izjavio: “Ovo je početak kraja priče o lažnim diplomama i svega što se u oblasti visokog obrazovanja u Srpskoj pojavljuje u negativnom kontekstu”, pa čak (za rubriku “Vjerovali ili ne”), najavio da će poseban akcent biti saradnja sa nadležnim organima u Brčko Distriktu i Federaciji BiH (samo je još “prenos nadležnosti” falio). Da li je čitava stvar otpočetka bila zamišljena tek kao propagandna dimna zavjesa, slična povremenim najavama “odlučne borbe protiv korupcije” iz samih generator te društvene bolesti, ili je ministar nešto pogrešno shvatio i naivno ušao u nešto za šta mu je u nastavku rečeno da pričat može ali da slučajno ne grebe ispod površine, ne zna se. Ali se zna da za dvije godine iz te Vlade (kao ni iz jedne druge), po tom pitanju, nije urađeno ništa, nego smo dočekali da nam (upravo zbog toga što nije rađeno ništa i što se vlast još jednom pokazala kao saučesnik kriminala sa ozbiljnim društvenim posljedicama) susjedne zemlje počinju odbijati priznavati diplome a SIPA hapsiti čelne ljude privatnih univerziteta.

A najnovije vijesti iz SBK, upozoravaju da je sa ovakvom vlašću moguće i nezamislivo. Da se jednim potezom neodgovorne vlasti poništi činilo se neupitni rezultat višegodišnje borbe eko i građanskih aktivista u BiH. Konkretno – heroina ovdašnjeg građanskog aktivizma, Hrabrih žena Kruščice.

Iz Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT upozoravaju da su prema nezvaničnim informacijama koje su došle do njih u Prostorni plan vraćene mini hidroelektrane “Kruščica 1” i “Kruščica 2”, što su označili kao skandaloznu odluku Vlade.

Vlada Srednjobosanskog kantona, naime, na sjednici održanoj 24. februara tekuće godine, nakon dvije godine javnih rasprava, izjašnjavanja lokalnih zajednica o njemu, analiza izrečenih stavova, stranačkih pregovora i dogovora, te, kreiranja konačnog prijedloga, donijela je odluku o usvajanju novog kantonalnog Prostornog plana, koji je proslijeđen Skupštini na razmatranje i usvajanje. Zadovoljstvo da je Prostorni plan konačno utvrđen, međutim, kvare prve, nezvanične, informacije o njegovom sadržaju. Iz Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT, naime, upozoravaju da su prema nezvaničnim informacijama koje su došle do njih u Prostorni plan vraćene mini hidroelektrane “Kruščica 1” i “Kruščica 2”, što su označili kao skandaloznu odluku Vlade.

Posebno je indikativno, u kontekstu teze s početka ovog teksta, da je takva odluka, ako je zaista donesena (“nada umire posljednja”), donesena i pored podrške koju je mještanima Kruščice, predvođenim Hrabrim ženama Kruščice, dalo Općinsko vijeće Vitez, još 29. aprila 2021. kada je jednoglasno izražen stav da se volja građana mora poštovati, odnosno MHE brisati iz Prostornog plana SBK. Uključujući i one planirane na Kruščici.

Po informacijama Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT, dakle, resorno ministarstvo i Vlada SBK su se oglušili o apele građana i zahtjeve lokalne zajednice. A i o stav Parlamenta i Vlade Federacije BiH, u vezi gradnje novih mini hidroelektrana.

Iako znamo da ovom zemljom valada partokratija a ne demokratija i da su institucije premrežene korupcijom, da je vlast u povlađivanju interesima bliskih joj tajkuna, nasuprot interesima građana, spremna i na kršenja zakona, na ovakve primjere ipak ostajemo zapanjeni, iznova izgovarajući to pomalo besmisleno pitanje: “Kako je ovo uopšte moguće?”

Ako je nešto dobro u priči, to je da civilno društvo nije zatečeno na spavanju. Da je neko bio svjestan da se mora nastaviti paziti na odluke vlasti i da su građani spremni nastaviti borbu, za koju su vjerovali da je “davno” završila.

Hrabre žene Kruščice su na svom mostu, boreći se za svoju rijeku, zaustavile i bagere investitora i izdržale nasilje specijalnih policijskih snaga i dežurale preko 500 dana 24 sata dnevno, u doba kada su praktično bile same. U međuvremenu su dobijale i sudske presude i naklonost domaće i svjetske javnosti, priznanja za svoju hrabrost i aktivizam i podršku sa raznih strana, koja ih je samo dodatno uvjerila u ono što su znale od početka – da su u pravu, što brane svoju rijeku, kao svoj izvor života. I ako bude trebalo – braniće je opet.

Građani u akciji

Partneri u borbi protiv korupcije