Udruženje “AArhus centar u BiH” podržava i promovira primjenu Aarhuske konvencije. Koja su sve polja djelovanja vašeg Udruženja?
Nina Kreševljaković: Aarhus centar ima primarnu ulogu pružanja podrške građanima i javnim organima vlasti u adekvatnoj primjeni Aarhuske konvencije (Konvencija o pristupu informacijama, učešću javnosti u procesu donošenja odluka i pristupa pravdi u oblasti okoliša). Naš zadatak kao ekoloških pravnika jeste pisanje zahtjeva za pristup informacijama, žalbi, tužbi i drugih pravnih podnesaka putem kojih građani ostvaruju svoja ekološka prava. Redovno održavamo edukativne radionice, kako za građane, tako i predstavnike javnih organa vlasti, sa ciljem povećanja efikasnosti javnih rasprava, ali i pristupa informacijama i pravosuđu. Već četvrtu godinu organiziramo ekološke pravne klinike za studente pravnih fakulteta u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, a ove godine smo kliniku proširili i na područje Mostara. Cilj klinike je edukacija studenata pravnih fakulteta o jednoj kompleksnoj i relativno novoj grani prava, a to je ekološko pravo, budući da se takav predmet ne izučava na pomenutim fakultetima. Također, Aarhus centar je pokrenuo i inicijativu otvaranja posebnog ekološkog odjeljenja na Kantonalnom sudu u Sarajevu, budući da je takve predmete nužno prioritizirati, ali se nažalost na njihovo rješavanje čeka i do 3 godine zbog otperećenosti Suda.
Udruženje ‘Resursni Aarhus centar u BiH’, uz ekološke aktiviste i organizacije, zalaže se za izmjenu Zakona o električnoj energiji u FBiH i smatra da bi time mnogi problemi oko buduće gradnje mHE u FBiH bili riješeni. Da li po vašem mišljenju odugovlačenje u ovim procesima kupuje vrijeme investitorima i vlasnicima mHE, koji imaju najveću korist od izgradnje?
Nina Kreševljaković: Usvajanje izmjena i dopuna Zakona o električnoj energiji FBiH zapravo znači ukidanje energetskih dozvola za gradnju malih hidroelektrana. Budući da su energetske dozvole preduvjet za izdavanje građevinskih dozvola, jasno je da njihovim ukidanjem više ne postoji mogućnost gradnje malih hidroelektrana. Sasvim je sigurno da takav Zakon ne odgovara niti jednom investitoru malih hidroelektrana, a niti pojedincima na vlasti te svako odugovlačenje sa usvajanjem ovog Zakona će imati dalekosežne negativne posljedice po naše rijeke širom FBiH. Znam da su zakonodavci toga svjesni i da su još svjesniji odlučnosti građana da neće dozvoliti stavljanje bosanskohercegovačkih rijeka u cijevi te se nadam da će shodno tome žurno pristupiti usvajanju Zakona u skladu sa zakonskim procedurama.
Da li je neophodno izmijeniti postojeći Zakon o koncesijama, odnosno usvojiti nove zakone na svim nivoima, – u suprotnom, u skladu s postojećim zakonima o koncesijama država ima pravo da “rasproda” prirodne resurse, proglašavajući javni interes bez saglasnosti građana te se tako nanosi nepopravljiva šteta kako okolišu tako i lokalnom stanovništvu!?
Nina Kreševljaković: Da, neophodno je izmijeniti postojeće zakone o koncesijama na svim nivoima vlasti zbog više aspekata, a posebno zbog neusklađenosti sa Aarhuskom konvencijom. Naime, kao što ste već naveli, prema trenutnom zakonodavstvu je moguće proglasiti javni interes bez saglasnosti građana, bez održane javne rasprave, a to se direktno kosi sa drugim stubom Aarhuske konvencije, kojim se osigurava pravo učešća javnosti u procesu donošenja okolišnih odluka. Aarhus centar je pripremio izmjene i dopune Zakona o koncesijama FBiH sa posebnim osvrtom na zabranu izdavanja koncesija za male hidroelektrane, a sve u skladu sa Zaključkom Parlamenta FBiH o moratoriju na izgradnju malih hidroelektrana iz 2020. godine. Trenutno čekamo da se zakon stavi na dnevni red u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH. U slučaju da se ovakav prijedlog izmjena i dopuna Zakona usvoji, male hidroelektrane će trajno biti zabranjene na prostoru FBiH, odnosno za njih neće biti moguće dobiti koncesiju.
BiH ima dovoljno električne energije, a električna količina energije koja se dobija od mini hidroelektrana je jako mala. MHE se grade zbog interesa investitora, koji po zakonu imaju pravo na subvencije te koncesije na 30, 40 godina i zarađuju milionske iznose, a općine dobija vrlo male naknade za koncesije. Novac koji se isplaćuje vlasnicima malih hidroelektrana (za poticaje vlasnika mHE) prikupljanju građani kroz naknadu za obnovljive izvore energije. U kojoj mjeri su građani/ke upoznati/e da kroz naknadu za obnovljive izvore energije daju novac vlasnicima malih hidroelektrana?
Nina Kreševljaković: Mislim da prije par godina većina građana nije bila svjesna šta zapravo znači stavka na računima za električnu energiju koja se odnosila na izdvajanja za obnovljive izvore energije. Obnovljivi izvori energije se vežu za nešto što je ekološki prihvatljivo, poželjno i nužno podupirati, a sve sa ciljem prestanka korištenja „prljave“ energije (termoelektrane). Međutim, obnovljivi izvori energije nisu nužno i „zeleni“ izvori, a to se posebno odnosi na male hidroelektrane. Sasvim je jasno da se struja mora proizvoditi i da nije moguće zaustaviti ekonomski razvoj zemlje zbog zaštite okoliša, ali to je sve moguće postići uz uvažavanje osnovnih principa održivog razvoja. Gradnja i rad malih hidroelektrana nanosi nesagledive štete okolišu, a korist za državu je minimalna, te se kao takve ne smiju podsticati već zabraniti. Sa druge strane, investitori koji se odluče graditi vjetro parkove i solarne elektrane sasvim sigurno imaju dovoljno novaca i nije ih potrebno subvencionirati. Država treba da isključivo pomaže građanima u razvoju, investiranju i korištenju obnovljivih izvora energije, odnosno da se postiče tzv. građanska energija. Svaka lokalna zajednica ima potencijal da proizvodi energiju iz lokalno dostupnih izvora. Trenutno, sigurna sam da je veliki dio građana svjestan kako kroz plaćanje podsticaja za obnovljive izvore, čine bogate investitore još bogatijim. Naime, nevladin sektor već par godina provodi kampanju kroz koju se nastoji osvijestiti što veći broj građana u ovom kontekstu te smatram da se to vrlo uspješno provodi.
Općinsko vijeće Kakanj, na 14. sjednici održanoj 31. januara tekuće godine, odlučilo je prolongirati izjašnjavanje/davanje saglasnosti za izgradnju mHE “Bilješevo”, usvojivši i zaključak koji predviđa održavanje šire javne rasprave, na kojoj bi građani, udruženja građana i investitor imali priliku iznijeti stavove po pitanju eventualne realizacije ovog projekta. Međutim, već 4. februara Služba za privredu, urbanizam i zaštitu okoline zakazala je internu raspravu za 10. februar 2022. godine. Pozivnice za ovu sjednicu dobili su samo predsjednici triju mjesnih zajednica, predstavnici investitora i vijećnici OV te par lokalnih udruženja, što znači da se radi o očitom pokušaju isključivanja građana i udruženja građana iz cjelokupnog procesa odlučivanja o ovom vrlo značajnom pitanju. Članom 6. Aarhuske konvencije propisano je da se zainteresirana javnost mora obavijestiti, bilo putem javne obavijesti ili pojedinačno. Iako je pritiskom aktivista usvojen je zaključak o održavanju javne rasprave, zakazana je interna rasprava. Kakav je vaš stav o ovom “isključivanju” građana iz procesa odlučivanja?
Nina Kreševljaković: Nepoštivanje zakona, a naročito kada se to čini sa namjerom da se nekome uskrate ljudska prava, kako bi se drugome pribavila korist, prije svega je krivično djelo. Organiziranje interne javne rasprave se može tolerisati ako će predsjednici mjesnih zajednica iznijeti stav lokalne zajednice, a ne svoj lični stav o gradnji male hidroelektrane. Da bi predsjednici mjesnih zajednica mogli iznijeti stav lokalne zajednice, onda je nužno da održe zborove građana prije nego se održi interna javna rasprava. U suprotnom se svjesno krši zakon. Aarhuska konvencija sa druge strane ne predviđa „interne“ javne rasprave, jer se na takav način otvara mogućnost manipulacijama, budući da šira javnost nije prisutna na javnoj raspravi i uskraćuje joj se pravo glasa. S obzirom da je Aarhusku konvenciju potpisala BiH i da ona kao takva ima prioritet u primjeni u odnosu na lokalno zakonodavstvo, onda je nužno organizirati klasičnu javnu raspravu u skladu sa članom 6. Aarhuske konvencije, a ne „internu“ javnu raspravu. Samo u tom slučaju možemo reći da se osigurala zakonita procedura donošenja odluka.
U administrativnim postupcima ishodovanja dozvola za izgradnju mHE utvrđena su brojna gruba kršenja mnogobrojnih zakonskih propisa, poput Zakona o zaštiti okoliša FBiH, Aahuske konvencije kao i Zakona o prostornom uređenju nadležnih kantona. Građanima se uskraćuje mogućnost da iznesu svoje mišljenje o realizaciji ovih projekata. Aktiviste/ice i organizacije vrijeđaju i verbalno napadaju za vrijeme javnih rasprava, nazivaju ih stranim plaćenicima i sl. Da li po vašem mišljenju, iz pozicije investitora i vlasnika mHE, borba ekoloških aktivista i lokalnih zajednica predstavlja prijetnju gubitka velikih količina novca?
Nina Kreševljaković: Apsolutno. Gradnja malih hidroelektrana je izuzetno profitabilan posao s obzirom na činjenicu da investitor ima hidroelektranu koja radi 30 ili više godina i pri tome finansira jednog zaposlenog radnika. Uz garantirani otkup struje i subvencije investitori vrlo brzo povrate svoj uloženi novac, bez ikakvog poslovnog rizika. S obzirom na navedeno, sasvim je logično da su investitori ogorčeni na ekološke aktiviste koji im ugrožavaju izuzetno unosan biznis.
Građani u brojnim lokalnim zajednicama iskazali su svoje jasno protivljenje ovim ekocidnim projekatima. Da li po vašem mišljenju lokalna zajednica, uz pomoć organizacija, igra glavnu ulogu u otporu i borbi protiv ovih projekata?
Nina Kreševljaković: Da, lokalna zajednica/opština je ključ u ovoj borbi. Ona je ta koja daje saglasnost za potpisivanje koncesionih ugovora. Lokalna zajednica/opština mora slušati glas svog naroda, a ne djelovati kao nezavisan i nedodirljiv entitet. Iako se na terenu susrećemo sa brojnim nezakonitim djelovanjima lokalnih zajednica/opština, naša borba ipak daje rezultate, a lokalne zajednice u sve većoj mjeri poštuju ekološka prava građana.
Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT, uz podršku European Fund for the Balkans, radi istraživanje koje tretira problematiku alternativnih razvojnih pravaca doline Neretvice, s osvrtom i na pravni segment, u okviru kojeg su precizirane i navedene mogućnosti stavljanja dijela ovog područja pod određeni stepen zaštite. Ovakvo istraživanje radite i za rijeku Kruščicu. Za izradu analiza, pored Alme Midžić i Emine Veljović, zaduženi ste i vi? Možete li nam nešto više reći o istraživanju?
Nina Kreševljaković: Cilj istraživanja je bio predstaviti plan razvoja lokalne zajednice u dolini rijeke Neretvice i Kruščice uz uvažavanje zaštićenih područja, naročito Kruščice koja je već proglašena zaštićenim pejzažom. Dolina Neretvice nije zaštićena, ali kroz analizu je predviđena zaštita te u skladu sa istom je usklađen i plan razvoja ove lokalne zajednice. Na ovaj način smo željeli ponuditi alternativu razvoja ovog područja, a da to ne budu hidroelektrane, kako je trenutno planirano. Analizirani lokaliteti obiluju prirodnim ljepotama i rijetkim biljnim i životinjskim vrstama te im treba osigurati ekonomski procvat uz uvažavanje principa održivog razvoja.
Za kraj, možete li poslati poruku građanima/kama BiH?
Nina Kreševljaković: Molim sve građane da borbu za zaštitu rijeka ne shvataju kao borbu Koalicije za zaštitu rijeka BiH, aktivista, ekologa, pravnika, stranaca i dr. Ovo je borba svih nas i samo ujedinjeni možemo promijeniti na bolje kvalitetu naših života i okoliša. Nemojte čekati da neko drugi uradi nešto umjesto vas jer može biti kasno. Nemojte misliti kako se vaš glas ne čuje, da nije važan. „Budite promjena koju želite da vidite!“
