Optimizam baziran na očekivanjima pozitivnih odluka od strane političara i njihovog razumijevanja problema građana i rada u njihovom interesu, neminovno završava u razočarenju.
Da parafraziram eko aktivistu Roberta Oroza: Ništa mi od njih nećemo dobiti. Ostaće nam samo ono što uspijemo oteti. Uključujući komadiće naših života i pravo da ih živimo dostojanstveno.
Što u slučaju Mostaraca koji žive u okolini deponije Uborak, znači – nezatrpani smećem, otrovom i smradom.
Naivni postizborni optimizam aktivista udruženja “Jer nas se tiče”, koji su lažno početno samodeklarisanje “nove vlasti” kao otvorene, dobronamjerne i zainteresovane za rješavanje problema građana i obračun sa bezakonjem i korupcijom u svojim redovima, shvatili kao konačno svjetlo na kraju tunela svoje mučne višegodišnje borbe, pokazao se kao posljedica političke obmane, čiji je jedini cilj bio dobiti u vremenu, pacificirati građanski bunt i preuzeti punu kontrolu nad procesima.
Tako, godinu dana kasnije, sve izgleda mnogo lošije i beznadnije.
Vlast se, umjesto bavljenja ozbiljnim problemima, kako je obećavala, igra svojih omiljenih igara unutarkoalicionih međusobnih podmetanja, “dvorskih” spletki, naduravanja, živeći svoj brak iz računa, u kome isijavaju netrpeljivost na svakom koraku. Čak ni odluke oko kojih se slažu i kojim zajednički gaze po vlastitim građanima – kao što je produženje rada deponije umjesto njenog zatvaranja – ne mogu da provode bez trzavica. Pa ni obezbjeđenje višemilionskog kredita EBRD-a za proširenje deponije, ne ide bez institucionalnog kočenja kome je jedini smisao u nerviranju onog drugog i vraćanju mu za slično besmisleno podmetanje nekad ranije.
Pri tome, suštinom problema i ključnim zahtjevom građana – izmještanjem deponije na drugu lokaciju – što je razlog višegodišnjeg spora, odnosno borbe građana i nasilja vlasti kao odgovora na tu borbu, više se niko ne bavi.
Čak je i mještanima i aktivistima neprihvatljivo dugi rok od 5 godina za rješenje ovog problema, zbog koga je udruženje “Jer nas se tiče” podnijelo tužbu protiv Federalnog ministarstva okoliša i turizma, zahtjevajući poništenje rješenja kojim je odobren Plan prilagođavanja upravljanja otpadom za regionalnu deponiju Uborak-Buđevci, prestao da se pominje. Nego se u dokumentima JP “Deponija” iznenada pojavio šokantni podatak o periodu od 5-30 godina. Što je sasvim u skladu sa izjavom Gradonačelnika, koja mu se “otela” na jednoj sjednici Gradskog vijeća: “Postoji mogućnost da se mi razumijemo da se ovo nikad gore ne riješi.”
A to je već sasvim u skladu sa samom suštinom naše naciokratske kriminogene, u korupciju ogrezle, vlasti, koja nam već desetljećima dokazuje da “postoji mogućnost da se mi razumijemo, da nikad ništa nećemo riješiti”. Radilo se o deponiji smeća, nelegalnoj gradnji, izbornom zakonu, pandemiji, ljudskim pravima, (ne)funkcionisanju pravne države, euro-atlantskim integracijama ili nečem “desetom”, nebitno je.
Centar za istraživačko novinarstvo svojevremeno je otkrio da ”Otpadne vode sa mostarske deponije sadrže 100 puta veću koncentraciju arsena od dozvoljene, i mogle bi dugoročno zagaditi okoliš i izazvati teška oboljenja među lokalnim stanovništvom. Stručnjaci kažu da se ovaj otrov taloži u kostima i oštećuje mozak i jetru. Voda sa deponije sadrži supstance koje su kacerogene, teratogene i mutagene i u okolišu mogu biti stabilne i po stotinu godina. Neke posljedice trovanja osjetiće se tek za 10, 20, 30 godina.”
I mi, nakon toga, nemamo vanredno stanje i angažovanje svih kapaciteta na otkrivanju dubine problema i zaštiti stanovništva, pa čak ni ozbiljno istraživanje o uticaju deponije na zdravlje građana (jer je to kao preskupo), nego, nakon godina obmanjivanja, vrijeđana, zastrašivanja i nasilja nad ljudima koji odbijaju da ćute dok ih se truje, sada imamo fazu kolektivnog zabijanja glave u pijesak, odnosno ignorisanja problema.
Vlast je autistično fokusirana na proširenje deponije, kao najlakše rješenje njihovog pojednostavljenog problema “Gdje sa smećem”, bez svijesti o ozbiljnosti problema u pozadini banalnosti kojom se oni bave. Problema potencijalne ekološke bombe, koja je možda već eksplodirala, ali toga još nismo svjesni. Jer se niko još nije ozbiljno pozabavio istraživanjem posljedica.
A građani i aktivisti kao da su, kao i svi mi u ovoj zemlji koji ne pripadamo polit-kriminalnim organizacijama koje nam uništavaju živote, umorni od svega. “Ubilo nas beznađe”, rekao bi Pjesnik.
I sistematsko nasilje.
Iako je povučena tužba protiv udruženja “Jer nas se tiče”, sa besmislenim odštetnim zahtjevom od skoro 700.000 KM, koju je Gradsko vijeće, u svom zapanjujućem moralnom posrnuću, Gradonačelniku preporučilo kao sredstvo za ucjenjivanje građanskih aktivista, nasilje i zastrašivanje se nastavlja.
“Nezavisno pravosuđe”, naime, djelujući po prijavama “nezavisne policije”, još uvijek donosi presude učesnicima protesta na Uborku od prije dvije godine. Za razliku od brata Ilije Čvorovića, policija, izgleda, svojim građanima neće oprostiti što ih je tukla. A ni vlast što je “bila prinuđena” da policiju šalje da tuče. Nego to sad građani treba da plate. 500 KM po osobi. Uslovno na godinu dana.
Vlast, naime, računa s tim da je svoje građane do te mjere osiromašila da će prijetnja da će morati platiti kaznu od 500 KM obezbijediti njihovu ćutnju i neučestvovanje u protestima na bar godinu dana.
A ova vlast na duži rok i ne zna razmišljati. “Ko zna kakva afera i kakav skandal već sljedeći mjesec može izbiti. I ko će gdje, za godinu dana, biti.” “Uostalom, da mi uzmemo kredit, izrovimo tu novu jamu, proširimo deponiju, policiji povećamo platu i nabavimo nove pendreke, pa nek onda protestuje ko hoće i smije.”
