Lični stav

Ponos i predrasude (“Remastered”)

Obrazovati treba i nacionalističke političare koji vladaju zemljom (čiji stav o LGBT pravima je manje više identičan onom ovdašnjih talibana i utemeljen je na dodikovskom insistiranju na “slovu a ne duhu” Kur’ana i Biblije i stavljanju tako primitivno interpretiranih religijskih spisa iznad Evropske povelje o ljudskim pravima). Ali i one koji se predstavljaju njihovom alternativom, a izjavljuju da su on protiv svake vrste diskriminacije ali i protiv Povorke ponosa. Što, “u prevodu”, sa jezika političkih konformista, licemjera i salonskih talibana, koji imaju potrebu da se pravdaju svojim prijateljima sa septičke desnice, znači: “Ja sam protiv svake vrste diskriminacije ali i protiv ukazivanja na njeno postojanje i borbe za njeno otklanjanje.”

Davati kolektivitetima određene osobine uvijek je glupost. Kolektiviteti – nacionalni, vjerski, teritorijalni, politički,… – su složeni organizmi, sačinjeni od brojnih ljudi, koji, s obzirom da nismo Borg – višetjelesni jednomisleći organizam iz “Zvjezdanih staza” – misle autonomno (ili bar imaju tu mogućnost!). Što, bez obzira na društveno usmjeravanje i političku propagandu, stvara mogućnost za različito shvatanje i interpretiranje svijeta koji nas okružuje. Zbog toga, uostalom, diktature, kad-tad, padnu, bez obzira na nivo represije i propagande koju upotrebljavaju. I zbog toga nacionalisti ne vole demokratije i koncept individualnih ljudskih prava i sekularnog građanskog društva i umjesto o političkim protivnicima pričaju o neprijateljima i izdajnicima (i o “legitimnim predstavnicima”).

I patriotizam, pa i u svojoj lokal varijanti, podrazumijeva da te gluposti i propagandne floskule, vezane za kolektivitet, tretirate kao istine. Pa je tako, recimo, Sarajevo – “grad tolerancije”. Možeš mislit.

A održavanje Povorke ponosa, ovih dana, pod neviđenim bezbjednosnim mjerama, za kantonalnog premijera je upravo dokaz toga.

No, stvari stoje sasvim drugačije. Kao u onoj “Put do pakla popločan je dobrim namjerama”.

U želji da sve prođe besprjekorno (što u interpretaciji ovdašnjih političara znači bez incidenata), i da se Grad i Vlast, kao u kakvom reklamnom spotu, strancima pokažu u najboljem svjetlu, pogotovo u danima Sarajevo film festivala (koji, uzgred, i sam ima nečasnu savjest u kontekstu ovdašnje borbe za LGBT prava, ali… “umazane ruke brzo se peru”), prekomjernim angažmanom represivnih sredstava države, dokazano je upravo suprotno.

Organizator ovogodišnje Povorke odradio je, bez sumnje, odličan posao (sve je odlično funkcionisalo i izgledalo), lokalna vlast je pokazala poželjan nivo razumjevanja i podrške za borbu za manjinska prava (što je i razumljivo, jer politički ne pripadaju nacionalističkim borgovcima i i sami zapravo predstavljaju manjinu u nacionalizmom i patrijarhalnim fašizmom premreženom bh. društvu), policija je krajnje profesionalno odradila povjereni joj zadatak (ne dozvoljavajući da joj vlastita homofobičnost utiče na ponašanje na terenu, ne računajući pokoju primitivnu “šalu”, koja bi se otela uniformisanom Muji i prijatelju mu Sulji). Ali…

Ali mi na kraju ne znamo da li je slika odaslata u svijet stvarna ili je tek propagandna manipulacija.

Jer nas je odluka politike da ovaj događaj tretira kao visokorizičan i policijsko angažovanje nevjerovatne količine ljudstva, opremljenog za najteže oblike sukoba, koje je pritom, u potpunosti blokiralo funkcionisanje i pristup dijelu grada kojim se kretala Povorka, onemogućilo da dođemo do informacije o stvarnoj toleranciji sredine u kojoj se sve odvijalo.

Ili još gore – nasuprot floskulama o tolerantnosti Sarajeva – njegovi političari i policija su stanovnike ovog grada istretirali kao nekontrolisane homofobne ludake spremne da nagrnu na mirne učesnike Povorke ponosa, ukoliko im se za to ostavi i najmanja mogućnost. A angažman čak i oklopnih vozila i betonskih prepreka, sugeriše da Policija smatra da su ovi jadni ljudi, koji nikom nikakvog zla nisu učinili, čak i potencijalna meta terorističkog napada???

Pri tome, još poraznije je da, istovremeno održavani, kontra-skup vjerskih ekstremista sa političkim ambicijama (“Vjera-Narod-Država” – fali još “Vođa” i jedinice), svojevrsnog zametka talibanizma u BiH, održan od Baš čaršije pa do Vječne vatre (???) i nešto malo niže uz Titovu(!), nije imao ni približno slično obezbjeđenje i dosljedno provedeno eliminisanje kontakta sa građanima. Što dodatno šalje zanimljivu poruku o ovom gradu. I o Policiji i njenim procjenama.

Dakle, vi u “Gradu Tolerancije” angažujete teško obučene policijske snage i oklopna vozila za zaštitu mirne benigne grupe boraca za ljudska prava, koji pozivaju na ljubav. A ne angažujete ih da štitite vjerske ekstremiste, koji isijavaju mržnju i stalna su potencijalna prijetnja društvu ili građane od njih (sugerišući time da na toj liniji ne postoji nikakav konflikt i problem; nego da su i jednim i drugim problem oni treći)???

E, to je baš zanimljiva slika za poslat je u svijet iz Sarajeva.

(Jedini ozbiljni angažman u tom kontekstu, policija je preduzela u zaustavljanju ove ekstremističke grupe da produži do Povorke ponosa – bez fizičkog kontakta, dovoljan je bio vizuelni efekat iz kategorije “Fuck off”, jer nasilnici respektuju silu, a nasilje “čuvaju” samo za slabe).

Uzgred, umjesto u Titovoj ulici i kod Vječne vatre, koja je suprotnost svemu što oni predstavljaju i ispred koje su se, valjda ne shvatajući njenu simboliku, učesnici anti-LGBT protesta turistički fotografisali, organizatori ovog kontra-protesta (na čijem transparentu nošenom na čelu kolone je pisalo prijeteće “Djela, ne samo riječi. Borba za istinu i pravdu” – podrazumijeva se njihovu, u kojoj nema mjesta ni za kog drugog i drugačijeg), trebali su se, rađe, okupiti, u ulici Huseina Đoze, imama 13. SS Handžar divizije (da, i dotle ide ta čuvena “tolerancija” Sarajeva), ili na onom vidikovcu sa koga nacisti, u kultnom Šibinom filmu, gledaju na Sarajevo, pa da, kao i oni, rukom pokazujući – na Povorku a ne na Grad – izgovore “Das ist Valter!”.

Jer, da, nisu gradovi, narodi ili stranke baštinici antifašističkog otpora i ilegalnog rada pod okupacijom (Ima li šta strašnije od toga kad Nekontrolisani Nehospitalizirani Ludak, u pokušaju kreiranja političkog remakea 90-ih, partizane i sarajevske ilegalce dijeli po nacionalnoj osnovi, na naše i njihove, i to iz četničkog ideološkog diskursa). Novovremeni valteri (u mitskom idealističkom poimanju tog pojma, iskazanom u pjesmi Dubioze kolektiva) su borci za ljudska prava i pravnu državu (a protiv govora mržnje i nacional-šovinističkih i vjerskoekstremističkih politika).

No… možda sam staromodan (i odrastao na partizanskim vesternima, i dokumentarnim snimcima uličnih sukoba neo-nacista i ljevice po evropskim gradovima), ali… Valter bi policijsku zaštitu prije s prezirom odbacio nego tražio.

Rađe bih se, naime, suočio sa stvarnošću (kakva god ona bila), nego proveo sat i po u bajci kreiranoj od strane policije.

Uz jednu važnu napomenu – ovo je individualni pogled nekoga ko ne dijeli (svakodnevne) probleme te grupe, nego samo načelno (i učešćem na ovakvim manifestacijama) podržava svačija, pa i njihova, ljudska prava. Šta hoću da kažem? Možda je pripadnicima te grupe sat i po bajke, u hororu preostalih 8759 i po sati godišnje, toliko potreban da nije važno što je vještački stvoren.

No, fakat je da su 4 zida stana, za koja aktivisti Pokreta tvrde da iz njih žele izaći, samo zamijenili zidovima od kordona policije. A to… jeste prostorno proširenje, ali sigurno nije sloboda koju sanjaju.

I ne treba njima zaštita države na sat i po, nego na 365 dana. I to ista kao i svim ostalim građanima – zaštita od govora mržnje, diskriminacije i fizičkog nasilja. Ništa više. Ni manje.

A sredinu i sistem koji prepoznaju neprihvatljivost govora mržnje kad ga čuju od nacionalističkog ludaka iz druge sredine, a ne prepoznaju opasnost istog unutar sebe, treba obrazovati, da nauči i šta su ljudska prava i šta je pravna država i koja je razlika između slobode i govora mržnje (I da ne postoji sloboda govora mržnje, kako to misle kreteni koji ovih dana protestvuju protiv zabrane negiranja genocida ali i talibanska ekspozitura u Sarajevu koja se poziva na svoje “pravo” da iznese svoje “mišljenje” o učesnicima Povorke ponosa i čiji ideološki sljedbenici ovih dana Pjevaču Sevdaha prijete klanjem jer se, zaboga, Festivalskim Crvenim tepihom prošetao – u haljini, što je kod njih pobudilo potrebu za “slobodom misli” i govora).

Obrazovati treba i nacionalističke političare koji vladaju zemljom (čiji stav o LGBT pravima je manje više identičan onom ovdašnjih “talibana” i utemeljen je na dodikovskom insistiranju na “slovu a ne duhu” Kur’ana i Biblije i stavljanju tako primitivno interpretiranih religijskih spisa iznad Evropske povelje o ljudskim pravima). Ali i one koji se predstavljaju njihovom alternativom. Jedan od ovih potonjih našao je za shodno da, nasuprot stavu koalicionog mu partnera u sarajevskoj kantonalnoj vlasti, koji je pružio bezrezervnu podršku organizatorima i učesnicima Povorke, javno izjavi da je on protiv svake vrste diskriminacije ali i protiv Povorke. Što, “u prevodu”, sa jezika političkih konformista, licemjera i salonskih talibana, koji imaju potrebu da se pravdaju svojim prijateljima sa septičke desnice, znači: “Ja sam protiv svake vrste diskriminacije ali i protiv ukazivanja na njeno postojanje i borbe za njeno otklanjanje.” Hm… A ja sam protiv kretena u političkom životu svoje zemlje, ali, jebiga, šta da radim kad je ponuda takva kakva je.

Uglavnom, bolje je da se sve ovo desilo, nego da nije. Čak i ovako. Ali… sa tolerancijom (grada, države, naroda,…) to, definitivno, nema nikakve veze. Šta više, bilo bi lijepo da je Sarajevo pokazalo malo netolerancije – prema netoleranciji. I vjerskim fanaticima, opasnih političkih (i svakih drugih) namjera. Jer, pitanje je, zapravo, koji je od ova dva istovremeno održana skupa, dugoročno značajniji. Odnosno, posljedice kojeg će biti veće, po Sarajevo. No…

Ono što iz čitave priče, pa i iz iskustva svih postjugoslovenskih državica nastalih njenim raspadom, proizilazi, je da je svako nasilje koje se dešavalo i dešava, u ovakvim situacijama, politički projicirano. A da kad Politika (tj. Vlast) to odluči, i naloži policiji, sve može proći bez ikakvih problema.

No, znali smo to i prije. Ali, na žalost, nije bilo snage pravne države da sankcioniše sve koji su politički i medijski podstrekavali nasilje u nekim ranijim slučajevima (ili su za njega bili suodgovorni zbog nedjelovanja). Kao u slučaju svojevremenog vehabijsko-navijačkog fašističkog divljanja ulicama Sarajeva i proganjanja i premlaćivanja učesnika i posjetilaca QUEER festivala. Za što se niko od medija, političara i vjerskih funkcionera, koji su bili saučesnici tog zločina, nikad nije ni izvinuo. A kamoli krivično odgovarao. Mada je čitav slučaj imao jasne elemente udruženog zločinačkog pothvata.

Za kraj, zanimljiv nusproizvod održavanja Povorke ponosa u Sarajevu je još jedno suočavanje sa jednoobraznošću političke ponude u Banjaluci, tj u Republici Srpskoj. Potvrda da tamo osim ekstremne nacionalističke desnice, sa prepoznatljivim svjetonazorskim stavovima, ništa drugo ne postoji, vidljiva je iz činjenice da nije bilo nijedne organizovane političke snage koja djeluje na tom prostoru koja je bila spremna podržati LGBT zajednicu u njenoj borbi za ljudska prava. Alternativa koja se tamo nudi, na političkoj sceni, naime, svedena je na različita kadrovska rješenja, u okviru ideološki identične matrice. “U prevodu”, jedini sukob između tamošnjih političara vodi se oko pitanja – Ko se bolje busa u nacionalna prsa i ko bi od njih bolje branio svoj narod od “pedera”, “muslimanskih konvertita”, “zlog Zapada” i, naravno, OHR-a.