U svojoj poznatoj pjesmi “Rješenje”, objavljenoj tek nakon smrti autora 1959. godine, njemački pisac Bertolt Brecht ironično je komentarisao reakciju Udruženja pisaca na štrajk građevinskih radnika u Istočnom Berlinu 1953. godine. To je udruženje naime konstatovalo kako je narod izgubio povjerenje Vlade, nakon čega je Brecht predložio da bi možda bilo lakše da Vlada raspusti narod i izabere drugi.
Sedam decenija poslije čini se da je narod – ili u slučaju Bosne i Hercegovine, narodi – izgubio povjerenje vladajućih elita, iako se na prvi pogled to ne bi reklo, imajući u vidu da uz rijetke izuzetke u čitavom postratnom periodu, narod opravdava povjerenje vlasti glasajući za jedne te iste partije ili što je još važnije za jedne te iste politike.
Ipak, dokaz da su narodi BiH izgubili povjerenje svojih vlastodržaca, ponajviše se ogleda u činjenici da vlastodržci duboko nepovjerljivi prema prevrtljivoj volji narodnoj, uporno onemogućavaju građanima da se izjasne na slobodnim i fer izborima o tome ko će vršiti vlast, ako je već preambiciozno očekivati da se na izborima bira servis građana.
Brojne su domaće i međunarodne organizacije koje su upozoravale na još brojnije probleme u izbornom procesu, pošavši od biračkog spiska, preko biračkih odbora, brojanja, prijetnji pritisaka, ucjena, kupovine izborne volje klijentelističkim zapošljavanjem u javnom sektoru i kronističkim javnim nabavkama.
Vjerovatno najilustrativniji primjer izbornih nepravilnosti je Opština Doboj, gdje je u na posljednjim lokalnim izborima u samo nekoliko mjeseci između održavanja prvih i ponovljenih izbora utvrđena razlika u podršci građana za gradonačelnika 15.000 glasova, a za pojedine kandidate, poput Sanje Vulić i do nevjerovatnih 17.000 glasova!
Nikakve to krivično pravne implikacije nije imalo. Tužilaštvo dakako poslovično mudro ćuti, a znamo i zašto.
O društvenim posljedicama nesposobnosti ovog društva da prekorači civilizacijski prag, koji se zove dolazak na vlast putem fer i poštenih izbora, se mora govoriti stalno.
Jer, ako jedno društvo nije u stanju da prekorači taj civilizacijski prag, onda je stvarnost koju živi samo logična posljedica toga. Ako vlast može raditi šta god želi, bez straha da će biti pozvana na odgovornost ili ne daj bože smjenjena, naravno da će na prvo mjesto staviti vlastiti interes. Naravno da će se izgubiti granica između javnih budžeta i privatnih džepova.
Štiteći samo i isključivo vlastite private interese najmoćnijih, žrtve vlastodržaca će u pravilu biti najnemoćniji. Najbolji će odlaziti, a najgori u pravilu sa najmanje skrupula u društvu-zvjerinjaku, biti najuticajniji.
Opštepoznato je da javni sektor u BiH je jedan od najvećih u evropskim razmjerama i po broju zaposlenih i po potrošnji. Ništa manje opštepoznato nije i da se zapošljavanje u javnom sektoru gotovo isključivo vrši po klijentelističkim kriterijumima. To se uostalom i ne krije nakon svakih izbora se potpuno transparentno objavi koalicioni sporazum što je zapravo eufemizam za dogovor o raspodjeli plijena.
Matematički je dokaziva važnost klijentelizma i velikog javnog sektora za opstanak na vlasti vladajućih.
Uzmimo za primjer RS i zvaničnu procjenu stanovništva (mada je u stvarnosti znatno manji broj) 1.136.274. Na populaciju mlađu od18 godina, dakle bez prava glasa otpada 207.252,
Dok glasača ima 929.022.
Izlaznost se obično kreće oko 50% dakle 461.011.
E sad, ukupno zaposlenih u javnom sektoru ima 79.212. Kada taj broj pomnožimo sa 3, koliko članova ima prosječno domaćinstvo, dolazimo 237.636 osoba koje žive u domaćinstvu gdje je bar jedan član zaposlen i tako zavisan od javnog sektora. Ova brojka dakle doseže do polovine izašlih na izbore.
U ovu matematiku klijentelizma treba da dodamo frapantan podatak da, prema zvaničnim podacima, tokom izbornih godina ukupna izdvajanja za javne nabavke u BiH porastu i do nevjerovatnih 40% u odnosu na neizborne godine. A kada se ova činjenica sagleda u svjetlu podatka iz izvještaja o reviziji učinka javnih nabavki, koji je sačinio Ured za reviziju BiH, da se 85% provedenih nabavki ne vrši u skladu sa zakonom, dobija se kompletna slika izborne matematike u BiH.
To implicitno potvrđuje da firme bliske vladajućim strukturama dobijaju u pravilu ugovore po kronističkim kriterijumima. Naravno, dio ovog aranžmana uključuje i obaveze takvih firmi da podrže vladajuće partije u izbornoj utakmici, na različite načine: od finansiranja kampanja, finansiranja transfera iz drugih partija, asfaltiranja itd.
Za potpunu sliku izbora, koji nisu ni fer ni pošteni, trebalo bi dodati i sve malverzacije oko biračkih spiskova, izborne krađe, nepravilnosti pri brojanju, prijetnje itd.
Tako dobijemo situaciju da vladajuće partije ne prepuštaju ništa prevrtljivoj volji narodnoj. Izbori su suviše važna stvar – pitanje slobode i neograničenih privilegija – da bi bilo prepušteno tako nepredvidljivom fenomenu kao šta je volja birača.
Sve u svemu, još jedni izbori se bliže. Ovaj put neizvjesniji nego ikad. Neizvjesniji u smislu da li će ih uopšte biti. Da li je narod, kojeg je usput budi rečeno sve manje, u potpunosti izgubio povjerenje vlasti saznaćemo vrlo brzo.
Tako da možda je ipak Brecht bio u pravu, možda je rješenje raspustiti narode i narodnosti..
