Građanski aktivizam u susjedstvu

Srbija – „ŽENE U CRNOM“, TRIDESET GODINA POSLIJE: Heroji našeg vremena

Osnaživanje žena žrtava rata bio je možda i veći izazov od prkošenja ratu, jer trebalo je tim ženama, koje su izgubile sve, vratiti dostojanstvo, vratiti im život. I činile su to i dolazeći kod njih, prenoseći im svoje znanje, ali činile su to i podrškom tokom suđenja za ratne zločine na koje su bile pozivane.

Fond za humanitarno pravo – Nataša Kandić. Helsinški odbor za ljudska prava – Sonja BiserkoCentar za kulturnu dekontaminaciju – Borka PavićevićYUCOM, Komitet pravnika za ljudska prava – Biljana Kovačević – VučoŽene u crnom – Staša Zajović.

Čak i u mainstream medijima po Srbiji nazivaju ih „vešticama, izdajnicama, mrziteljkama svog naroda, jahačicama apokalipse“…

A one su samo stale snažno i glasno protiv bezumlja. A ima ih još. Jelena Šantić, Lepa Mlađenović, Žarana Papić… Sve žene. Kontra rata, kontra bezumlja…

POMOĆ ZA SVE KOJIMA ONA TREBA

Pomisliće neko da je logično da je tako jer su muškarci bili ti koji su ratovali, ali među njima, konkretno među Ženama u crnom imali smo i Nedu Božinović, partizanku, dakle ženu sa puškom u ruci, a inače zamjenicu komesara Trećeg nikšićkog bataljona, koja je još vodila i politički rad Pete kozaračke, te Treće krajiške brigade i Prve proleterske divizije. Dakle, ratovalo se, nije da nije. Pucalo se, nije da nije. I bilo se žensko, nije da nije.

Možda je trenutak da se podsjetimo ovdje dijela pjesme Mehmeda Begića„Oduvijek ti je bilo jasno da žena sa pištoljem vrijedi više od deset muškaraca sa puškama“.

Neda je bila ta, ali se odrekla pištolja kad mu je vrijeme bilo kad je zlo protjerano, ali vratilo se krajem 80-ih, a posebno početkom 90-ih. Ali nije to bilo isto to zlo protiv kog je Neda onomad uzela pušku. Ovo je kuljalo godinama iznutra, izjedalo je suštinu bića, te je poput lave samo eruptiralo. Ima tih SCI FI scena u kojima se zlo pokušava odstraniti pucanjem, ali ne da ne uspjevaju u tome, nego zlo jača i jača svakim ispaljenim metkom u nj’.

A ove žene su toga bile svjesne. Ova vrsta zla je bila upravo takva. Nije se mogla savladati ni mecima, ni bombama, ni projektilima. Zato su i štrčale.

To što nisu imale pištolje, ni puške, nije značilo da su manje vrijedne. Naprotiv. Ono je bilo vrijeme, a 30 godina poslije, možemo reći da je još vrijeme kad je odbacivanje naoružanja jedino imalo smisla. To je bio čin otpora bezumlju. I žene su to znale.

Zlobnici će opet reći da njima kao ženama i nije trebalo davati oružje, jer nije njihovo bilo da ratuju, što nas podsjeća na onaj nacionalistički pamflet„On da ratuje, ona da rađa“. Da rađa šta? Dijete koje bi danas, 30 godina poslije, bilo novo topovsko meso za one koji ponovo prijete ratovima?

Kad su gusjenice tenkova već ostavile trag na putu za Vukovar one su izašle na ulicu da bi stale u zaštitu tadašnje djece, a današnjih očeva i majki. Obukle su crno kao simbol tuge i sjećanja.

I ne samo da su stajale, već su pomagale svima onima koji su htjeli da im se pomogne – antiratne pokrete, dezertere, povratnike sa ratišta, izbjeglice…

Suočavale su se sa arkanovcima, šešeljevcima i uvijek su stajale pravo. Kad su ratna „dejstva“ stala, ostale su žrtve i njihove porodice. Žene u crnom su stale uz njih, sa njima.

TRI DECENIJE POPUT SIZIFOVKI

Kao jedan od najvećih izazova, pa i uspjeha, reći će Staša Zajović, najprepoznatljivije lice Žena u crnom, bio je to približavanje akademskog znanja aktivistica ženama koje nisu imale priliku da se obrazuju, među njima, dakle i žene žrtve rata, žene koje su izgubile članove porodice, žene koje su silovane…

Foto: Staša Zajović

Njihovo osnaživanje bio je možda i veći izazov od prkošenja ratu, jer trebalo je tim ženama, koje su izgubile sve, vratiti dostojanstvo, vratiti im život. I činile su to i dolazeći kod njih, prenoseći im svoje znanje, ali činile su to i podrškom tokom suđenja za ratne zločine na koje su bile pozivane.

Sam dolazak u Beograd, nakon što su prethodno iz tog Beograda poslate ubice njihovih članova porodice, bio je trauma sam po sebi jer ubice su u njihovim očima bile svuda.

Žene u crnom su im otvorile te oči. Pokazale su im drugu stranu Beograda i Srbije – onu koja se protivila, koja je dizala glas, ali kako ono neko reče: „Kad topovi zagrme, muze zaćute“. Nije baš da zaćute, samo se ne čuju toliko glasno kao topovi. Tako se i ti ljudi nisu čuli, što ne znači da nisu postojali/e.

Okupe ih barem nekoliko puta godišnje kad obilježavaju godišnjicu genocida u Srebrenici, otmice ljudi iz voza u Štrpcima, odnosno zločina počinjenog nad njima, godišnjice zločina u Lovasu, Foči, Kosovu, Oluje…

Foto: Žene u crnom na godišnjici obilježavanja genocida u Srebrenici

Gdje su žrtve, tu su i Žene u crnom. Da ih ojačaju kako bi taj glas žrtve bio, ne samo vapaj, već kako bi ukazao na zločine da se ne ponove.

Kako sa žrtvama „naših“ ratova, tako i sa žrtvama ovih sirijskih, avganistanskih, iračkih…

I tako već 30 godina.

Sizifovke, reći će Staša za njih da su. Kamen koji guraju, guraju već 30 godina i kao što vidimo izgleda kao da stoji u mjestu. Ali nije baš tako. Ispod tog kamena, zahvaljujući njihovom guranju, iznikla je generacija onih koji su rođeni onda kad su one izašle na ulicu. Ta generacija danas ima godina koliko su pojedine Žene u crnom imale tada. Ali njima se crnina ne nosi. I treba ih apsolutno razumjeti. Njima se slavi život. Ako ne ovdje, onda što dalje odavde.

A mi ostajemo da se valjamo u blatu nacionalizma, šovinizma, fašizma… Žene u crnom će nam pomoći da se manje isprljamo. Ipak, žalosno je to društvo u kom su potrebne Žene u crnom, ali još će žalosnije biti ako ih više ne bude.

Pogledaj više

Građani u akciji