Temeljni uzroci korupcije u Hrvatskoj leže u političkoj eliti koja je dizajnirala, utemeljila i (re)formirala političke institucije te ih potom u različitim razdobljima zarobila, marginalizirala, oslabila ili ukinula s ciljem dominacije nad cijelim političkim sustavom. U takvom ozračju izostanka ikakve kontrole, nadzora, primjera dobre prakse i pravila prihvatljivog ponašanja, korupcija postaje alat očuvanja i jačanja vlastitih pozicija, jedan je od zaključaka izvještaja Institucionalni izvori ukorijenjenosti korupcije u Hrvatskoj: uvid stručnjakinja. 

Autor ovog istraživanja za udrugu Gong (izdavača portala Faktograf, op.ur.) je doc. dr. sc. Dario Čepo s Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu i Vijećnik Gonga, a u njegovoj je izradi sudjelovala i nagrađivana istraživačka novinarka Đurđica Klancir koja je provela intervjue s deset sugovornica i sugovornika čija je anonimnost sačuvana.

Podaci su prikupljeni korištenjem dubinskih polustrukturiranih intervjua s pojedincima koji djeluju unutar sustava. Riječ je o aktivnim ili bivšim članovima sudbene vlasti i pravosudnog sustava, političarima i političarkama iz zakonodavne i izvršne vlasti, predstavnicima udruga civilnog društva koji se primarno bave borbom protiv korupcije te novinarkama koje dugi niz godina prate pravosuđe i temu korupcije.

“Istraživanje je započelo u vrijeme kada se počelo govoriti o novoj Strategiji za borbu protiv korupcije, što nas je ponukalo da pogledamo stare strategije i vidimo kako se u velikoj mjeri one osnivaju na etičkim kodeksima koji se odnose na djelovanje pojedinaca. Međutim, čak i najbolji pojedinci ako žele ispravno raditi u sistemu to ne mogu zbog vrlo razvijenih koruptivnih praksi”, kazao je Čepo na predstavljanju istraživanja, iznoseći zaključak da je srž korupcije u samoj strukturi, u političkom, pravnom i ekonomskom sustavu koji je stvoren.

“Institucije nisu samo područje ili polje unutar kojih se odigravaju koruptivne prakse, nego svojom strukturom, načinom formiranja, pravilima i normama koje njima upravljaju čine motor koji pogoni koruptivnu praksu na svim razinama političkoga i društvenog djelovanja“, pojasnio je Čepo.

Dokazali su to i razgovori s ljudima iz sustava, odnosno s ljudima koji rad institucija nadziru.

Problem započeo u ranim devedesetima

Kod svih sugovornika vladalo je suglasje kako je problem započeo ranih devedesetih, da su to procesi koji su započeli još onda, ali zadnjih 30 godina se ne radi na razgradnji tog sustava, kazala je Đurđica Klancir.

Mnogi sugovornici  u istraživanju istaknuli su važnu ulogu političkih stranaka te ulogu pravnih normi, odnosno zakonskog okvira, koji su skrojeni tako da omogućuju dovoljno prostora diskrecijskog djelovanja i “plesanja” po rubu, a da ne dođe do kršenja normi.

„Većina ih se fokusirala na političke stranke općenito, a neki su posebno istaknuli ulogu HDZ-a, što je logično s obzirom na dominantnu ulogu te stranke u političkom sustavu Hrvatske, kao i SDP-a kao ključne alternative HDZ-u. Sugovornici su dali cijeli niz konkretnih primjera o tome kako su se zakonski propisi koristili na neprimjeren način“, kazao je na predstavljanju Čepo.

“Zanimljivo je da su sugovornici iz politike u intervjuima, neovisno o tome dolaze li s lijeva ili su više centar-desno, vrlo slično detektirali glavne generatore korupcije”, kazala je Đurđica Klancir, navodeći kako joj se uz percepciju da je glavni problem u pravosuđu otvorio uvid i u neke nove koruptivne punktove, primjerice, u policiji, ili među odvjetnicima.

Također, iako se mediji nameću kao glavni alat za borbu protiv korupcije, u razgovoru sa sugovornicima iz državnog odvjetništva ili pravosuđa, dotakli su se i mogućih koruptivnih mehanizama u samim medijima.

Ne treba polagati nade u Europsku uniju

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju, paradoksalno, dodatno je oslabio nadzorne mehanizme, koji su do 2013. barem deklarativno koristili mehanizam mrkve i batine kako bi spriječili drastično demokratsko nazadovanje.

„Upravo je zbog tih mehanizama sankcioniranja poraslo očekivanje kako u stručnoj tako i u općoj javnosti, da s početkom pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, započinju neka nova, bolja vremena. To ističu i naši sugovornici u svojim komentarima. Jedna od sugovornica koja je bila upoznata s procesom pregovaranja, primjerice, ističe: ‘ja mislim da je Hrvatska najbolje razdoblje bilježila u vrijeme pregovora s Europskom unijom. Dakle, tamo od deblokade pregovora 2009. do kraja 2011. kad smo (…) morali ispuniti zaista nebrojeno puno mjerila za otvaranje poglavlja 23. Naravno, i jednako toliko puno za zatvaranje. U tom pogledu, (u poglavlju) 23 je naravno bilo puno toga od pravosuđa, reforme pravosuđa, suradnje s Haagom. Međutim, sasvim pri vrhu prioriteta je bila borba protiv korupcije i onda u tom smislu kriminala koji se vezuje za korupciju. To je bilo vrijeme, ja bih rekla zapravo zadnje iskrene političke borbe protiv korupcije”, navodi se u izvještaju.

Dodaje se potom: „Kao što se vidi iz primjera Hrvatske (ali i mnogih drugih država članica, od Mađarske i Poljske, preko Rumunjske do Malte), jednom kada država postane članica, vrlo je jednostavno otpustiti pojedince koji su osiguravali funkcioniranje sustava, ukinuti ili oslabiti institucije koje su bile stvorene da bi ojačale sustav te početi ignorirati sve one propise koji su ograničavali moć političke elite. Tu diskrepanciju između moći europskih institucija da vrše pritisak prije i nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju ističu i naši sugovornici. Jedna od njih navodi ‘da se, za razliku od Bugarske i Rumunjske, Hrvatskoj ne nametne (nadzor) se zapravo pokazalo kao pucanje u nogu. Ni Bugarska niti Rumunjska nisu riješile svoje probleme s korupcijom, ali ipak, ako usporedimo deset godina unatrag, mi smo tada bolje stajali od njih, a sad su nas pretekli. Dakle, to ipak nešto govori o tome da smo sami sebi napravili štetu i da mi, kad smo prepušteni sami sebi, nemamo tu snagu u društvu koja bi mogla biti dovoljno artikulirana i dovoljno glasna.’”

„Reforma potaknuta Europskom unijom pokazala se, sad je s gotovo velikom sigurnošću moguće tvrditi, kao tek privremena aberacija. Nespremnost Europske komisije, koja je pod dominacijom Europskog vijeća i Europske pučke stranke, da kritizira nacionalne vlade, a pogotovo one kojima su na čelu stranke iz te stranačke obitelji (kao što je slučaj s Mađarskom ili Hrvatskom) ne daje nam šansu vjerovati da će uloga Europske unije u budućnosti biti išta bolja. S obzirom na to, šanse za promjenom unutar političkog sustava jedino su u rukama domaćih aktera, od civilnog društva i medija, do same hrvatske javnosti, odnosno građana“, navodi se.

Međutim, građani postaju sve više apatični, smanjujući razinu političke participacije, a time i ultimativnog nadzora nad djelovanjem političke elite i jamca očuvanja demokratskog političkog poretka. Ta apatija, koja odgovara političkoj eliti, pak stvara začarani krug u kojem politički akteri počinju ignorirati političku odgovornost, gube strah od kazne putem izbora, peticija ili prosvjeda, što dodatno jača njihovu spremnost na manipuliranje zakonodavnim okvirom s ciljem korištenja političkih institucija i javnih sredstava za privatnu (bilo pojedinačnu ili stranačku) korist.

Ultimativno, taj začarani krug nužno mora voditi u jačanje autoritarnih tendencija kako u društvu tako i među elitom, pojavi novih izvaninstitucionalnih i protusistemskih aktera čije je političko djelovanje utemeljeno na demagogiji i populizmu te sve snažnijem iseljavanju, navodi se  istraživanju.

Potrebno mijenjanje normativnog okvira, uvođenje građanskog odgoja i jačanje medija

Istraživanje je stoga ponudilo nekoliko preporuka za poboljšanje stanja. One se mogu svesti na dvije kategorije – političko-normativnu i društveno-zagovaračku.

Prva je povezana s mijenjanjem normativnog okvira koji bi omogućio svojevrsnu reviziju stanja “najpogođenijih” institucija – poput Državnog sudbenog vijeća, nekih neovisnih agencija i nominalno neovisnih institucija – te zakonske izmjene usmjerene na njihovo cjelokupno jačanje, a pogotovo jačanje njihove neovisnosti.

Druga je povezana s podizanjem građanske svijesti. Za to je potrebno mnogo više vremena i truda nego za promjenu normativnog okvira te uključuje drastične promjene poput uvođenja građanskog odgoja, jačanja civilnog društva i poboljšanja položaja neovisnih medija.