„EU – IDEMO? IL’ JE GOTOVO?“ naziv je ovogodišnjeg prvomajskog protestnog marša Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH. Fokus ovogodišnjeg marša je na činjenici da su vlasti u BiH na svim nivoima ponovo zanemarile radnike i radnice u realnom sektoru i njihove težnje i potrebe. Sindikat traži da budu uključeni u proces pregovora BiH sa EU, da se minimalna plata uskladi sa troškovima života i EU direktivama, a zahtjeve će uputiti Savjetu ministara i delegaciji EU u BiH.

STBiH protestni marš počeće okupljanjem radnika i radnica u 10.00 sati, u srijedu 1. maja.

Da li je neradna nedjelja želja radnika ili trgovačkih lobija, šta traže od bh. vlasti, a šta od Evropske unije pitanja su koja smo u Buka intervjuu postavili predsjednici Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti Bosne i Hercegovine Mersihi Beširović.

BUKA: Organizujete protestni marš. Šta sve tražite od vlasti, i jesu li bh vlasti jedina adresa na kojoj nešto očekujete?

Fokus ovogodišnjeg Prvomajskog protestnog marša STBiH je na procesu integracija BiH u EU od kojeg su naše vlasti nažalost napravile neki imaginarni, od građana i radnika potpuno otuđeni cilj, umjesto da se kroz isti jača vladavina prava ali i poboljšava svakodnevni život i rad. Tokom cijele protekle godine svi drugi procesi bili su u sjeni ali smo mi u STBIH itekako svjesni da pravi posao koji BiH mora obaviti u narednim godinama tek predstoji iako nažalost u javnosti od tog 21.marta kada je BiH dobila “zeleno svjetlo”pa evo sve do danas izgleda kao da se nećemo ni maknuti na tom putu. Naprotiv sve izgleda ide retrogradnim putem. Mi međutim želimo jasno reći da je za nas proces pridruživanja BiH EU proces poboljšanja života i rada, želimo vidjeti BiH kao članicu Evropske unije, ali isto tako želimo dati svoj doprinos i taj proces oblikovati prema interesima i potrebama radnika i radnica. Od vlasti BiH tražimo da sindikat bude dio pristupnih pregovora. Po iskustvima susjedne Hrvatske želimo biti dio pregovaračkih grupa i radnih tijela koja će Parlament BiH nadamo se formirati uskoro ali imamo i niz zahtjeva koji se tiču direktno tržišta rada i radničkih prava u smislu da ne smije doći do smanjenja nivoa prava, da se mora unaprijediti socijalni dijalog, povećati pokrivenost tržišta rada kolektivnim ugovorima ali i smanjiti ogroman jaz između prava ali i primanja radnika između Bh. entiteta. Ne možemo govoriti o usklađivanju Bh. zakonodavstva sa EU direktivama bez da se prije toga ne usklade entitetska zakonodavstva na način da se temeljni principi iz Evropske povelje o jednakosti jasno i nedvosmisleno ugrade u isto. Od delegacije Evropske komisije u BiH, kojoj ćemo se također obratiti, očekujemo podršku i smjernice ali od svih ključnih aktera u ovom procesu želimo odgovornost i doprinos kako bi zaista BiH u što skorije vrijeme otpočela pregovore i kroz iste svojim građanima i svojim radnicima dala mogućnost učešća u onome što je zasigurni najvažniji strateški cilj koji kao društvo imamo.

BUKA: Fokusirali ste se na pregovore BiH sa Evropskom unijom, kako tu vidite svoju ulogu, mislite li da će vlasti pristati na Vaše zahtjeve?

Vlasti na svim nivoima do sada nisu imale sluha za naše zahtjeve. Upravo zato se i nadamo podršci delegacije EU. Ali u svakom slučaju smatramo da smo i kompetentni i spremni da učestvujemo u ovom bitnom procesu, pratićemo ga pozorno i nećemo dozvoliti da on prolazi netransparetno i kao i nažalost mnogi drugi bitni procesi bez participacije onih koji bi trebali imati najviše koristi od njih, građana i radnika BiH. STBIH je uvijek do sada bio glas radnika i radnica i to ne samo iz sektora u kojem djelujemo. Ova priča koju smo se odvažili da otvorimo na ovaj najvažniji dan u godini za sve radnike i radnice, 1. maj priča je i potreba  svih radnika i iskreno se nadamo da će njen značaj znati prepoznati i drugi sindikati i sami se aktivirati kako bismo zajednički sa jedne strane zaštitili, a sa druge unaprijedili radnička prava i socijalni dijalog.

BUKA: Tražite da budete dio pregovaračkih radnih tijela i da vas se informiše o procesu pregovora po uzoru na proces pristupanja Hrvatske. Zašto tražite da budete dio tih radnih tijela i zašto je to bitno za radnike i sindikat?

Godinama, pa i decenijama svi bitni procesi u BIH prolaze bez aktivnog učešća radnika. Čak i Zakoni o radu su kroz našu noviju istoriju oblikovani uz vrlo mali uticaj sindikata koji vrlo često u sjeni raznoraznih politika i interesa ostaju na marginama. Proces pridruživanja BiH EU ne smije biti proces u kojem će radnici ponovo biti ili kolateralna šteta ili tek deklarativno obrađen paragraf nekog strateškog dokumenta. Mi tom procesu moramo dati lice radnika. To je naša obaveza kao sindikata. Mi imamo iskustva sa terena, znamo šta na tržištu rada ne funkcioniše, šta treba mjenjati. Sa druge strane želimo radnicima vratiti nadu da kroz ovaj proces njihova budućnost nije budućnost radnika na crno ili imigranata u nekoj zemlji EU nego budućnost radnika zemlje članice EU. Da li je to moguće? Itekako jeste ali daleko od toga da će biti lako ostvarivo ali mi u STBiH smo i do sada hrabro otvarali mnoga pitanja od kojih drugi bježe pa se i ovaj put nadamo da ćemo mi otvoriti a svi zajedno i ostvariti cilj da proces pregovora ravnopravno da prostor socijalnim partnerima da daju svoj doprinos budućnosti BIH.

Socijalni dijalog je najvažnije oruđe za unapređenje društva uopšte. Trenutno socijalni dijalog u BiH je na jako primitivnom nivou. Prakse kolektivnog pregovaranja ali i općenito socijalno partnerstvo je svedeno na pregovore o plaćama i pravima radnika bez stvarnih društveno odgovornih zajendičkih projekata, pa čak i to nažalost funkcioniše na način da je jedan partner u ovom slučaju poslodavci taj koji diktira uvjete, dinamiku a vrlo često i sam rezultat. Ono što mi želimo jeste zajednička participacija socijalnih partnera u obikovanju politika, ekonomije i progresa Bh društva generalno. To je funkcionalni socijalni dijalog kojem se nadamo i koji očekujemo kao dio paketa koji BiH dobija svojim članstvom u EU.

BUKA: Tražete izradu i okvir nacionalnog kolektivnog pregovaranja, i sindikat doktora medicine i stomatologije traži kolektivni ugovor na nivou Federacije. Koliko bi se kolektivnih ugovorima poboljšao status radnika u smislu radnih uslova i prava?

Kolektivni ugovor je jedan od najvažnijih mehanizama zaštite radničkih prava. U praksi jedino kolektivni ugovor je akt koji se zaista  primjenjuje i stoga nam upravo treba što više kolektivnih ugovora tamo gdje je to najbitnije, na radnim mjestima. BiH nažalost na nivou države nema niti jedan mehanizam koji tretira radnička prava i uvjete rada. Upravo zato i imamo situaciju da radnici koji rade u istoj fimri, istu vrstu posla, imaju potpuno različita prava i primanja. Proces pristupanja BiH EU mora konačno zaustaviti ovu diskriminaciju i segregaciju radnika u BiH. Nacionalni plan kolektivnog pregovaranja zvuči dosta nerealno kad na nivou države nemate apsolutno nikakav zakonski osnov da donesete takav plan. Ali to nikako ne znači da nam on ne treba. Upravo suprotno. Od Vijeća ministara BiH kao i od Komisija koji će Parlament BIH formirati u cilju vođenja pregovora očekujemo da ovo ozbiljno uzmu u obzir i ponude neka u praksi i u svoj kompleksnosti našeg društva provodiva rješenja.

BUKA:  Vlasti su ranije najavile minimalac od 1.000KM, ali nisu ispunile obećanje. Jasno je da ni 1000KM nije dovoljno za život, ali evo jesu li sadašnje vlasti pokazale da su nesenzibilitet prema radnicima naslijedile od prethodne vlasti?

Ono što mi konstantno gledamo i slušamo su predizborna obećanja koja se daju olako i isto tako olako prekrše onda kada izbori prođu. Ono što je jedino od toga više poražavajuće je da to radnicima izgleda uopšte više nije problem. Svjedoci smo koliko su pojedini sindikati u prošlom sazivu vlasti zagovarali tu plaću. Mi smo i tada rekli da nismo sigurno da je ona realna, ali da je itekako potrebna. U ovom momentu ona je definitivno prevaziđena kao takva. Ali ono što je neshvatljivo što su ti isti sindikati sada potpuno nijemi i nevidljivi kada treba tražiti odgovore na neispunjena obećanja. Zato ne bih rekla da je u pitanju odsustvo senzibiliteta prema radnicima nego upravo svjest o tome kako ne postoji organizovana snaga koja bi povela radnike isto kao i što radnički bunt više nije ono čega se vlasti plaše.

BUKA: Poslodavci traže rasterećenje plate. Je li to zaista potrebno, koliko su nameti države opterećenje posldoavcima ili je to samo opravdanje za niske plate?

Rasterećenje privrede i smanjenje poreza i doprinosa je zaista neophodno kako bi se vrlo jasno postavio uslov da ono ide isključivo i samo kao korist za radnike u smislu povećanja njihovih plaća. Minimalna plaća se može povećati i bez toga naravno. Vidjeli smo da je Vlada RS upravo to uradila krajem prošle godine. I da bilo je najava o zatvaranju, o otpuštanju radnika ali se ništa radikalno nije desilo. Međutim definitivno je više nedopustivo da radnik koji zaradi plaću od npr. 1600 KM, samo 1000 odnese kući a ostalo završi u džepovima predstavnika vlasti kroz zasigurno najveće poreze i doprinosa na plate u Evropi. To je neodrživo, bezobrazno i brutalno i prema radnicima i prema poslodavcima. Pritom primanja parlamentaraca konstantno rastu, rastu primanja u javnog sektoru dok je realni sektor sve više opterećen.

BUKA: Federalni parlament je usvojio Nacrt zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim se zabranjuje rad nedjeljom u trgovinama. Je li to potreba radnika i kako komentarišete glasove koji smatraju da ta zabrana nije dobra ideja?

To je želja radnika. STBiH se godinama bori za slobodne praznike i slobodnu nedjelju. Oni koji kažu da je ovo loše rješenje pritom ne nude bolja i ono što je  još važnije realna rješenja. Govori se o uvećanim dnevnicama za rad nedjeljom kao dobrom rješenju ali se ne govori da je to rješenje koje neće biti moguće još godinama ako ikad i bude u onom iznosu koji bi bio neki realan iznos za koji bi se isplatilo raditi te dane. Govori se uticaju trgovačkih lobija kojima kao ovo rješenje ide na ruku a do jučer su isti ti stručnjaci govorili o ekonomski neopravdanom potezu i ekonomskim gubicima, i tako dalje.

Je li ovo najbolje rješenje? Svakako da nije ali je trenutno najbolje. Ali i ono još uvijek nije realnost jer svi procesi u našem društvu idu nevjerovatno sporo. Prvi put je napravljen jako bitan korak ka nečemu što je isključiva želja radnika i radnica i vrlo je jasno da to mnogima ne odgovara. Sa jedne strane mjenja se percepcija kako u BIH ne može biti bolje radnicima a sa druge se širi strah o tome ko će i na koji način profitirati od toga što su radnici u trgovini “dobili” nešto što su tražili. i naravno pokušava se isto minimizirati pa čak i izvrnuti. Međutim svi oni koji potcjenjuju znanje i sposobnost radnika i radnica u trgovini da prepoznaju namjere i interese pojedinih politika,stranaka i pojedinaca  kao i da razdvoje one koji žele pokušati od onih koji nikad neće moći ponuditi bolji život radnicima prave ogromnu grešku. Trgovci su itekako svjesni šta žele, šta će dobiti i kako će osigurati da oni imaju korist od ovog zakonskog rješenja. Ja se iskreno nadam da će vrlo skoro to pravo i početi  koristiti.

BUKA: Sindikati danas nisu jaki kao što su bili nekada ranije, neke firme ni nemaju sindikat. Šta je uzrok takvog stanja? Kako sačuvati snagu i uticaj sindikata kao prvog zaštitnika radničkih prava?

Više je razloga naravno. Sloboda organizovanja i udruživanja je jedna od temeljnih sloboda koja je upravo u našem sektoru najvidljivije narušena. Upravo to je jedan od razloga zašto želimo proces pristupa BiH EU uzeti “u svoje ruke” Kako bismo konačno svim radnicima osigurali da slobodno po svojoj volji i bez straha se organizuju u sindikate. Sa druge strane i sam sindikat snosi ogromnu odgovornost za trenutno stanje. Razjedninjeni, podjeljeni po entitetaima, djelatnostima, ovisni o politici, zatvoreni ali nažalost i potkapacitirani ne možemo ponuditi radnicima snagu pokreta koji će biti njihov zastupnik i njihova vodilja u borbi za bolje uvjete rada. I zbog toga svi zajendo plaćamo jako skupu cijenu Mi u STBiH smo zaista jako razočarani činjenicom da pomaka u smislu jačanja sindikalnog pokreta u BiH nema već godinama. Ali isto tako smo svjensi da imamo obavezu prema svom članstvu da ne odustanemo od borbe za njihova ali i prava svih radnika i radnica u BiH, onako kako znamo i koliko.