Laptop, termosica s kavom i prostirka – to je posljednjih mjesec i pol dana scenografija na glavnom ulazu u Ministarstvo znanosti i obrazovanja na zagrebačkim Sveticama. Mjesto je to na kojem prosvjeduje mladi teorijski fizičar Boris Ivetić kako bi ukazao na greške i grijehe sustava zbog kojih će svoje obrazovanje nastaviti u Austriji. Posjetili smo ga kako bismo više doznali o njegovim problemima.

„Tu sam cijelo vrijeme. Odem se doma tuširati, jesti i na toalet. Ovdje spavam”, govori nam Boris kojeg smo tog sunčanog jutra zatekli u srdačnom razgovoru s poštarom. Kaže da je diplomirao 2011. godine, nakon čega je počeo volontirati na Institutu Ruđer Bošković.

„Upisao sam doktorat za svoje potrebe na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF). Na drugoj godini su mi rekli da umjesto plaćanja godine mogu držati nastavu. Puno mi je bilo plaćati 8 tisuća kuna godišnje pa sam prihvatio ponudu. Tako sam počeo raditi na PMF-u na Odsjeku za Fiziku. Predavao sam i po dva kolegija pa sam odradio ukupno 12 semestara nastave kroz četiri i pol godine.“

Ovakav tip suradnje nije iznimka na Sveučilištu u Zagrebu pa nastavu često drže vanjski suradnici koji su stvarno zaposleni na nekim drugim institucijama, a na ovakav način otplaćuju doktorate, objašnjava Ivetić.

Rad bez papira

S vremenom su mu nadređeni na Odsjeku za fiziku, priča naš sugovornik, obećali i posao, no kad su se otvorila radna mjesta – zaposlili su druge. „Na kraju su mi sabotirali i temu doktorata. Branio sam je u veljači 2018. godine i nisu mi odgovorili prihvaćaju li temu ili ne”, navodi Ivetić. Po isteku zakonskog roka za odgovor je istu tu temu poslao na Sveučilište u Beču. „Tamo je sve u tjedan dana riješeno. Nadam se da ću u rujnu ili listopadu doktorirati u Beču.“

Naknadno je otkrio da zapravo nije ni prošao propisanu proceduru kako bi mogao raditi sa studentima, te da on i kolege nisu bili formalno imenovani za asistente. On sam bio je formalno asistent samo tijekom dva semestra. „Mislim da su osmislili sustav u kojem nisu prijavljivali asistente, a ministarstvo je uplaćivalo novac prema broju studenata s kojima su, zapravo, radili vanjski suradnici. Drugim riječima, stvarao se višak novca koji je isplaćivan kroz bonuse za posebna dostignuća i povećani opseg posla“, tvrdi ovaj prosvjednik.

Institucije šute

Svoj je slučaj pokušao riješiti prvo na matičnom PMF-u koji je pokazao volju za nagodbom. „Ponudili su mi 20 tisuća kuna. Uzmite u obzir da je bruto plaća asistenta 10 do 12 tisuća kuna. Nisam to prihvatio“, kaže Ivetić, ali i demantira tvrdnje nekih medija da od PMF-a pokušava naplatiti 5 milijuna kuna.

Kaže, novac nije ono što traži i u životu ga zanima samo znanost pa ga tako nije ni brinulo što je radio bez valjanog ugovora. „Kasnije sam doznao i da je dio asistenata novac dobivao na ruke”. On tu ne staje s optužbama pa spominje i nalaz Državne revizije koji problematizira isplatu autorskih ugovora te troškove reprezentacije. Naš pokušaj da čujemo što kaže druga strana u ovoj priči bio je bezuspješan. Naime, dekanica PMF-a Aleksandra Čižmešija nije nam odgovorila na mail.

Koliko je uspješno Ivetić pred vratima ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak (HNS)? „Komunicirao sam s državnim tajnikom Tomom Antičićem. Imam osjećaj da je krenuo u kontroliranje štete. Ministrica me je primila samo na desetak minuta i to u punom sastavu kabineta. Njihov stav je da Ministarstvo ne može utvrditi je li to bio radni odnos i jesu li mi prekršena radna prava. Rekao sam im da želim da pošalju poruku da se takve stvari više ne smiju događati“, opisuje iskustvo susreta s čelnicom resora. Komentar slučaja zatražili smo i od spomenutog državnog tajnika Antičića, no i on se oglušio na naš dopis. Odgovor nismo dobili ni od službe za komuniciranje s javnosti Ministarstva obrazovanja.

„Odlučio sam postati šatoraš“

Prije no što je sjeo pred vrata ministrice znanosti, Ivetić je poslao desetak prijava Državnom odvjetništvu RH i USKOK-u te inspekcijama rada: „Dobio sam dojam da više ne mogu ništa pravno poduzeti. Već godinu i pol pišem te prijave, umjesto da se bavim znanošću. Medijima nisam zanimljiv. Shvatio dam da mi preostaje jedino gerila i da postanem ‘šatoraš’.”

Uz smijeh priznaje da mu se prvi dani njegovog prosvjeda čine naivnim: „Prva četiri dana nisam ni jeo. Bio sam cijelo vrijeme na suncu, dok Hitna nije došla po mene. Došao sam bez pripreme. Bio je to najgluplji štrajk glađu. Potom sam donio knjige i počeo pisati doktorat. Cijele godine nisam radio struku, ali ovdje sjajno radim. S 25 došao sam na 85 stranica doktorata. Inspiriran sam jer imam osjećaj da na njih vršim bar neki mikropritisak. Naravno da ih ne udaram jako, ali nije im svejedno. Oni bi radije da nisam tu. Ministrica više ne ulazi na glavni ulaz.”

„Hrvatskoj treba novi Tesla”

Dok sjedimo na zidiću pred Ministarstvom znanosti, Ivetić povremeno prekida razgovor kako bi se pozdravio s radnicima Ministarstva koji ulaze u zgradu. Čini se da se sjajno socijalizirao. „Ma znam ih sve“, kaže nam pa nudi i svoje viđenje tog sustava: „Oni koji me neće ni pogledati, ti su uhljebi. Oni koji me pozdrave su u redu. Neki su mi rekli da im je čak osobno neugodno zbog moje priče, iako nisam tu zbog njih. Ovdje ima puno sjajnih ljudi, tih cura koje ostaju raditi do osam, devet sati navečer. Donesu mi vodu i voće. No ima i drugih…”

Svojim budućim kolegama bi, kaže naš sugovornik, s današnjim iskustvom poručio da odu studirati u Beč. „Semestar na doktorskim i diplomskom studiju košta 19 eura. Sve se riješi putem interneta u najkraćem roku. Da ne govorim da je to puno kvalitetnija institucija. Pogledajte rang liste sveučilišta. Puno mi znači da su prihvatili moj doktorat u završnoj fazi. Inače fakulteti to baš i ne vole.“ Zaključno kaže kako se nada da će sustav jednoga dana postati pošteniji i da će pružiti priliku onima izvrsnima koji zaista žive znanost. No pri tome ipak ističe prirodne znanosti: „Neće ovu zemlju spasiti ni politolozi ni filozofi, ali bi mogao neki budući Tesla.“