Ako ste prolazili glavnim zagrebačkim trgom zadnjih nekoliko dana, možda ste već uočili mladića koji redovito sam prosvjeduje odmah ispod kipa bana Josipa Jelačića. U rukama drži natpis s porukom ‘‘Stop uništavanju planine Kozjak‘‘. Zašto u središtu Zagreba prosvjeduje protiv izgradnje tunela u okolici Splita, pitamo ga.

– Ovo mi je jedanaesti dan da dolazim ovdje, ali mi nije prvi put. U rujnu sam prosvjedovao na više lokacija. Dva dana sam bio na Markovom trgu, bio sam ispred Sabora – rekao nam je Antoni iz Solina.

Govori nam da na Trg bana Jelačića dolazi prije podne, a odlazi oko 17 sati.

– Boli me što premalo ljudi zna za to. Želim proširiti poruku o tome što se događa na planini Kozjak. Ne samo što će se projektom naštetiti krajobraz nego je i sam projekt praćen kontroverzama. Cilj mi je podignuti svijest o tom problemu. Posljednje što se dogodilo je da je netko s bagerom raskrčio nečiji privatan maslinik sa suhozidima bez da je vlasnik prethodno obaviješten. Iz Hrvatskih cesta su rekli da su to trebali biti radovi za postavljanje dalekovoda i, koliko sam čuo, to su osudili iz Grada Kaštela. Usred noći se to dogodilo. Idući dan zatekli su bager bez registracijskih oznaka – govori nam vidno rastresen.

O čemu je točno riječ? Stanovnici Kaštela i Splita već neko vrijeme provode akcije i prosvjeduju protiv izgradnje tunela Kozjak te traže promjenu trase za tunel jer smatraju da ova trasa ne predstavlja novi ulaz u Split.

Svjestan je rizika

-Želimo prometno rješenje za probleme Splita, Solina i Kaštela, a ne dodatno stvaranje poteškoća, poručuju na prosvjedima u Splitu.

Antoni na Jelačić plac dolazi samoinicijativno i nije, kaže, povezan s udrugama ili građanskim inicijativama.

– Cijeli svoj život samo pasivno promatram uništavanje prirode. To me dosta osobno boli i odlučio sam da ne želim samo promatrati. Želim postati aktivni sudionik ovog društva. Jednostavno ne želim više šutjeti oko stvari kao što su uništavanje prirode i projekata koji su ljudima prikazani kao javni interes, a zapravo se radi o privatnom interesu, govori.

Reakcije prolaznika uglavnom su pozitivne. Tu i tamo ga netko čudno pogleda, a dok razgovaramo nekoliko ljudi se zaustavlja i daje mu podršku. Ipak, nije mu svejedno.

– Razmišljam o rizicima. Nešto u meni mi govori da neću ništa postići, ali opet prevlada stav da to trebam napraviti. Barem znam da sam nešto pokušao napraviti, znam da nisam šutio o tome. Postoje trenutci kada sam zabrinut za svoju sigurnost, ali mi je puno više stalo do toga da poruka dospije do ljudi. Prosvjed iziskuje puno vremena i truda. Znam se osjećati iscrpljeno – povjerio nam se.

A što kažu članovi njegove obitelji?

– Podijeljena je reakcija. S jedne strane su ponosni na mene što sam smogao hrabrost da izađem s ovime u javnost. Opet, ima trenutaka kada me pitaju zašto to radim, zašto si otežavam život. Imam podršku, ali znam da nisu sretni zbog toga što prosvjedujem. Ja želim ovo raditi, unatoč tome što me je strah. Krivio bih sam sebe što nisam poduzeo ništa – zaključio je.