“Umjesto da se smanjuje, u Hrvatskoj raste jaz u plaćama između žena i muškaraca, a jedan od razloga je odustajanje od kolektivnog pregovaranja i prelaženje na individualno, gdje je poslodavac uvijek jača strana”, kaže za Radio Slobodna Europa (RSE) savjetnica za radno i socijalno pravo u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske Sunčica Brnadić.

Hrvatska je već na zlu glasu po broju ugovora na određeno vrijeme, a žene su tu zastupljenije nego muškarci.

“Naravno, što se tiče žena, ta zlouporaba ugovora na određeno utječe i na njihovu mogućnost da očuvaju radna mjesta. Zasnivanje obitelji za žene postaje rizik. One ne znaju hoće li to radno mjesto ostati, ili će se novom sistematizacijom ukinuti dok su one na porodiljnom, dakle ne mogu ga ni braniti. A ono što je zapravo nagore je da se pitaju – da li uopće zasnivati obitelj kada je izvjesno da se ona nakon porodiljnog neće moći vratiti na taj posao” , kaže sindikalistica.

Prema godinu dana starim podacima Samostalnog sindikata, oko 20 posto svih zaposlenih u Hrvatskoj ima ugovore na određeno vrijeme.

Također, na djelu je trend prijevremenog umirovljavanja žena na teškim poslovima , odnosno prepuštene su tome da poslodavci sami diktiraju koliko bi one trebale raditi, prisiljavaju na prijevremenu mirovinu ili rad na nepuno radno vrijeme, a sve to zbog izostanka kvalitetnih politika koje bi uređivale ravnotežu između privatnog i javnog života, dodaju u Samostalnom sindikatu.

Kada se govori o reproduktivnim pravima u Hrvatskoj, gorući problem je i dalje pobačaj koji je izuzetno skup i teško dostupan, zbog odbijanja dijela ginekologa da ga obavljaju, pozivajući se kao vjernici da im to ne dopušta savjest.

To je poseban problem u manjim gradovima gdje postoji svega jedna bolnica – u Požegi u Slavoniji nijedan liječnik ne obavlja pobačaje, a u Splitu koji je drugi grad po veličini u Hrvatskoj – svega jedan, upozoravaju iz Feminističkog kolektiva fAKTIV.

“U Hrvatskoj se gotovo polovica ginekologa i ginekologinja priziva na savjest. Brojne žene moraju iz svojih gradova i sela putovati u druge gradove, iz svoje regije u drugu regiju u ovoj zemlji, ili čak iz ove zemlje u drugu zemlju gdje je pobačaj jeftiniji i dostupniji. Pobačaj je u Hrvatskoj izuzetno skupa zdravstvena usluga. Žene dižu kredite, plaćaju ga na rate, posuđuju pare od prijateljica, biraju hoće li ovaj mjesec platiti stanarinu ili pobačaj”, opisuje situaciju u izjavi za RSE članica fAKTIVA Svjetlana Knežević.

Prema istraživanju Platforme za reproduktivnu pravdu iz travnja 2020. godine najniža cijena pobačaja na zahtjev bila je 1870 kuna – u KBC-u Osijek, OB Bjelovar i OB Gospić. Najvišu cijenu u sustavu javnog zdravstva OB Dubrovnik i KBC Rijeka, 3.000 kuna. Najviša cijena pobačaja na zahtjev je u privatnoj specijalnoj bolnici Podobnik i iznosi čak 5.000 kuna.

Na novi zakon o pobačaju čeka se već pet godina, a jedino što je do sada “iscurilo” od njegovog sadržaja je obavezno savjetovanje žena prije nego što obave pobačaj, čemu se lijeve i građanske opcije protive u startu. Dapače, obavezno savjetovanje je – i bez zakona – već uvedeno u bolnici u Kninu, čemu se u fAKTIVU oštro protive.

U fAKTIVU su posebno ogorčeni i što već 5 mjeseci nema odgovora gradskih vlasti na njihov zahtjev da se u Kliničkoj bolnici “Sveti duh”, koja je u vlasništvu grada Zagreba, omogući obavljanje pobačaja, jer su svi tamošnji ginekolozi uložili priziv savjesti i odbijaju ga obavljati.

Ako se to ne omogući, fAKTIV traži od zeleno-lijeve koalicije “Možemo!” koja je na vlasti u gradu da smijene ravnatelja te bolnice i njegovog podređenog, ravnatelja Klinike za ginekologiju, ali ni na to već pet mjeseci – nema odgovora.

“Nasilja ima dosta, jer svakodnevno živimo kulturu nasilja, Hrvatska je ratificirala europske konvencije pa znamo što nam je činiti, ali – ima problema”, kaže za RSE Mirjana Kučer iz splitske feminističke nevladine udruge Domine.

“Problemi postoje prije svega zato što nije prepoznat problem muškog nasilja nad ženama ili rodno uvjetovanog nasilja. Teško se društvo i oni koji su dio tog društva i struktura mire sa činjenicom da su žene žrtve uglavnom muškog nasilja i da su žrtve nasilja zbog društvenih ili – ako hoćete – rodnih odnosa moći i nadmoći”, kaže aktivistica Kučer.

To se mijenja kroz sustav prevencije, a za efikasan sustav podrške žrtvama manjka i sustavno praćenje pojavnosti nasilja nad ženama, da bi se znalo o čemu govorimo.

Mirjana Kučer upozorava da se i dalje prečesto dešava da nakon obiteljskog nasilja i nasilnik i žrtva završe u pritvoru.

“Jasno nam je da je sustav zaštite žrtava nešto što je novo. Procedura uvijek štiti počinitelja iz prostog načela presumpcije nevinosti. I sada zamislite ženu koja je žrtva seksualnog nasilja, koliko je ona dodatno viktimizirana – prvo kada daje izjave na policiji, pa kada prelazi različite zdravstvene preglede, pa onda tijekom postupka…. Nije ni čudo što se toliko malo žena odlučuje prijaviti seksualno nasilje! Ne samo da ih se jako malo odlučuje prijaviti, nego oni koji su unutar sustava često puta ih odvraćaju od toga da prijave, jer da će ‘imati problema’, više nego da ne prijave”, svjedoči naša sugovornica.

Prema najnovijim dostupnim podacima, u 2020. godini u Hrvatskoj je ubijeno 19 žena, a u prvih osam mjeseci 2021. godine – osam.

Dan žena obilježen je nizom manifestacija i prosvjeda širom Hrvatske, a u utorak navečer u Zagrebu se održava i već tradicionalni Noćni marš u organizaciji fAKTIVA.