Građanski aktivizam u susjedstvu

ŽENE IZ HRVATSKE U AKCIJI – Dok politika šuti organizira se pomoć Afganistankama

Zbog solidarnosti i želje da pomognu djevojčicama, djevojkama i ženama u Afganistanu, žene u Hrvatskoj pokreću razne oblike pomoći. Pismo vladama i globalne akcije u rujnu neke su od inicijativa kojima se pokušava osvijestiti javnost na smrtnu opasnost koja u Afganistanu čeka žene u ovom trenutku.

Dok su bili na vlasti, od 1996. do 2001. godine, talibani su stanovništvo Afganistana prisiljavali na najstrože pridržavanje šerijatskih zakona ikad viđeno u islamskom svijetu, a žene, djevojke i djevojčice posebno su bile izvrgnute zlostavljanju. Ženama je bilo zabranjeno raditi i školovati se te su već od osme godine morale čitati Kur’an. Morale su nositi burku, opravu koja pokriva cijelo tijelo i lice, a ima samo otvore za oči. Žene koje su bile uhvaćene u kršenju zakona često su bile osuđivane na smrt, a kazna se u pravilu izvršavala javno. Žene, isto tako, nisu smjele koristiti usluge zdravstvene zaštite koju je vodio muškarac, dok djevojčice nisu smjele pohađati školu. Dvadeset godina poslije, nakon nedavnog ulaska talibana u glavni grad Kabul i osvajanja teritorija cijele države, Afganistanke čeka isti scenarij. Strahote koje moderan svijet ne može ni zamisliti. Upravo zbog toga, zbog solidarnosti i želje za pomoći svim djevojčicama, djevojkama i žena Afganistana, žene u Hrvatskoj pokreću razne oblike pomoći. Pismo vladama i globalne akcije u rujnu samo su neke od inicijativa kojima se – dok politika šuti – pokušava osvijestiti javnost na smrtnu opasnost koja u Afganistanu čeka žene.

Facebook status Anice Tomić, redateljice i aktivistice, osnivačice inicijative #spasime jedan je od onih koji su započeli cijelu priču. Njezine kolegice aktivistice odgovorile su na poziv i sve one traže način kako najbrže i najučinkovitije pomoći afganistanskim ženama. No, malo se zasad može učiniti za Afganistanke jer EU, a ni druge političke organizacije, još uvijek nemaju ne samo složan, već nikakav stav oko ovoga pitanja.

Anica Tomić pojasnila je razloge zbog kojih je krenula s ovom akcijom:

“Prevelika je riječ akcija, više je to moje intimno, a na Facebooku onda postaje i javno, pitanje i sebi i drugima, je li moguće da ćemo samo iz naslonjača gledati što se događa? Kako se kaže, braneći slobode i prava tih ljudi zapravo branimo i vlastite slobode. Pitanje slobode je jako kompleksno i uključuje niz pitanja, no možda bih prvenstveno stavila težište na tekovinu međusobnog poštivanja i razumijevanja koje su, čini mi se, u temeljima ljudskosti, i konstantno se podsjećati kako smo i mi u recentnoj povijesti bili oni koji su napuštali vlastite domove i očekivali da nas drugi barem vide, a onda i čuju. Nažalost, s naših granica često dolaze zastrašujuće informacije o postupanjima prema ljudima koji ih pokušavaju prijeći i zatražiti azil. Uvijek se trebamo vraćati na našu intimnu i ljudsku odgovornost koja uključuje empatiju i razumijevanje drugog. To je, vjerujem, jedini zalog koji bismo trebali uložiti u budućnost, konstantno nasilje koje se repetira po cijelom svijetu dugoročno prouzrokuje isto.”

Anica Tomić, redateljica i osnivačica inicijative #spasime, započela je organiziranje pomoći Afganistankama; Rada Borić iz Nove ljevice sa ženama diljem svijeta organizirat će akcije pomoći. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

Kaže da birokraciju i sporost institucija svi mi osjećamo na dnevnoj razini. Nju je stvorio čovjek kako bi mu pomogla, a konstantno radi protiv njega komplicirajući i otežavajući život, a pritom tvrdeći kako radi za nas:

“Sve što se događa trenutačno zapravo je, kako bi rekao George Orwell u jednom od svojih zapisa u kojem je svojevremeno govorio o engleskoj imperijalističkoj politici, jedan veliki moralni svinjac, dodala bih i licemjerni, jer upravo nedjelovanjem politika kršimo tzv. moralne tekovine zapadnih civilizacija, a tu mislim na ljudsko dostojanstvo i pravo na siguran život, a sve to političko nedjelovanje radi se pod agendom zašite i ne ugroze naših stečenih prava. Poprilično komplicirana i za mene, kažem, licemjerna logika. Ukratko, kao građanka, kazališna redateljica i aktivistica uočavam kao i svi zabrinuti građani da su ljudi, s naglaskom na žene u Afganistanu, ostavljeni i prepušteni sami sebi. Cijeli status išao je iz nekog zdravorazumskog i empatičnog htijenja da pokušamo, svatko na svoj način, pomoći i pritom smanjiti predrasude i vlastite strahove od toga kako nas ti drugi ugrožavaju. Pad Kabula samo je osvijetlio do kraja ono što se događa godinama i pred čime EU zatvara oči, a to je da moramo braniti ljudsko dostojanstvo, i prvenstveno prava žena i djece – na koja se konstantno pozivamo.”

Anica Tomić kaže da su joj se javili mnogi. Trenutačno se, tvrdi, različite organizacije za ljudska prava, prava migranata, kao i ženske organizacije u EU-u pokušavaju povezati, jer svima je jasno da se ovo ne može riješiti preko noći:

“Pritom godinama te iste organizacije, konkretno u Hrvatskoj, rade različite pritiske i pokušavaju na sve načine i raznim oblicima zagovaranja kao i konkretnim djelovanjem pomoći migrantima i izvršiti pritisak da se granice otvore. Pritom, konkretno na tu temu, svojevremeno sam radila tri predstave. Godine 2013. dokumentarnu dramu ‘Seven’, temeljenu na potresnim ispovijestima žena iz cijelog svijeta koje su izložene raznim oblicima nasilja. Jedna od priča je i svjedočanstvo Afganistanke Faride Aziz o tretmanu žena unutar šerijatskog zakona koja se pod prijetnjama smrću suprotstavila marginalizaciji žena pod talibanskim režimom. Godinu poslije u Gavelli sam radila autorski projekt s kolegicom Jelenom Kovačić, ‘My little corner of the world’, temeljen na Fassbinderovu i ‘Južnjaku’. Predstava je to o dolasku migranta u malu ksenofobnu sredinu u kojoj se zlo i predrasude isprepliću, koja je izvedena nekoliko mjeseci prije velike migrantske krize i gotovo je zlokobno najavila. A 2017. radili smo i predstavu za djecu na tu temu, ‘Preko sedam mora, preko sedam gora’, inspiriranu istinitom pričom o djevojčici Amal koja sa svojim roditeljima napušta rodni Alep i odlazi u neizvjesnu migrantsku budućnost. Radila sam i ‘Rajzefiber’, predstavu Slovenskog ljudskog gledališča Celje i Prešernova gledališča Kranj, isto tako o migrantima. Kroz konkretno kazališno djelovanje pokušavamo da teme drugih i migranata što više senzibiliziraju publiku.”

‘I Hrvatska je odgovorna zato što su politike prema Afganistanu bile uglavnom usmjerene na ‘osiguravanje mira’, a bile su ponajprije vojnog karaktera’, kaže Rada Borić

Anica Tomić najavila je neke projekte koji se upravo dogovaraju:

“Trenutačno se radi na jednom zajedničkom pismu koje se upućuje vladajućima, a tiče se konkretno promjene politike na granicama, ali i promjena tretiranja migranata koji se već nalaze u našoj zemlji, iako znamo da naša Vlada zapravo čini ono što se u Bruxellesu dogovore. Dugoročno bismo voljeli organizirati umjetničko-aktivističku akciju koja bi na simboličkoj razini bila i apel da se granice otvore za siguran prolaz i utočište onima koji se ne osjećaju sigurno u svojim državama i koji se i sad nalaze na našim granicama i trpe, pritom da se posebno istakne pitanje sigurnosti žena i djevojčica koje sada konkretno u Afganistanu trpe zločine protiv čovječnosti. Svaki građanin može doprinijeti na svoj način. Postoji niz organizacija koje se godinama bave migrantima, primjerice Are You Syrious ili Transbalkanska solidarnost koje će naše građane konkretno uputiti što i na koji način mogu pomoći.”

Upravo je organizacija Are You Syrious na Facebooku objavila status o tome kako svaki građanin može pomoći građanima Afganistana koji su se nakon ulaska talibana u njihovu zemlju našli u životnoj opasnosti. Tajana Tadić kaže da je važno uključiti se odmah jer ova kriza koja je kulminirala povlačenjem američke vojske i zauzimanjem Kabula u Afganistanu tinja već neko vrijeme:

“Godinama smo svjedočili tome kako teritorijalna kontrola talibana raste i osjećali se prilično bespomoćno gledajući kako ljudi koji su se iz Afganistana sklonili na vrijeme nikako ne mogu dobiti zaštitu koja im je potrebna. Are You Syrious pomaže na nekoliko načina. U Zagrebu ljudima pružamo direktnu pomoć kroz naš Free Shop, podržavamo integraciju kroz naše programe koji djeci omogućavaju da se školuju ravnopravno sa svojim vršnjacima. Ljudi se dolaze konzultirati s našim radnicama i volonterkama oko birokratskih, pravnih, socijalnih pitanja koja ih muče. Mi im pružamo podršku sa savladavanjem jezika, pronalaskom posla…”

Tajana Tadić kaže da ponekad uzaludno razmišlja o tome da nismo Afganistan okarakterizirali kao sigurnu zemlju, bi li djevojčica Madina bila živa:

“Osjećam beskonačnu frustraciju kada slušam izjave poput onih kako moramo spriječiti stihijske i nekontrolirane migracije, a zapravo smo mi ti koji ih perpetuiramo, odbijanjem organiziranja humanitarnih koridora i odbijanjem omogućavanja pristupa sustavu međunarodnoj zaštiti u našoj zemlji. Iz feminističkog rakursa također moram napomenuti da je patrijarhalno nasilje koje vlada Afganistanom velikim dijelom zahvatilo i muškarce. Dječake koji još nisu ni postali muškarci prisilno se regrutira. Najveći broj izbjeglica iz Afganistana zapravo je u Iranu – njih 780.000 registriranih, dok je još dva milijuna izbjeglica nedokumentirano, a 586.000 ljudi tamo boravi na temelju neke vize, studentske ili radne. Situacija je najteža za nedokumentirane. Od 2011. Iran je poslao desetke tisuća nedokumentiranih Afganistanaca šijita u borbe u Siriju. Neki navode da im je Iranska revolucionarna garda nudila registraciju i novac u zamjenu za odlazak u rat, dok su se drugi bili prisiljeni priključiti pod prijetnjom deportacije. Prema nekim izvorima, za borbe su bili regrutirani i dječaci od 14 do 16 godina.”

Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica; redateljica i dramaturginja Snježana Banović priprema predstavu ‘Simone, fragmenti’, 7. rujna, koja je posvećena ženama Afganistana. PHOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL, NFOTO

Tajana Tadić objasnila je kako građani mogu pomoći. Kaže da su oni s kolegama iz CROSOL-a već poslali inicijalni zahtjev hrvatskoj vladi, da se doprinese zbrinjavanju izbjeglica iz Afganistana:

“Kolosalnim licemjerjem smatram izjave da ćemo pomoći dvadesetak ljudi koji su pomagali našoj misiji, dok u istom dahu govorimo da su ovi ljudi iz Afganistana koji su već sada na našim granicama ilegalni migranti. Svi su oni pobjegli od sličnih nevolja, život švelje iz Kandahara vrijedi jednako kao i život kulturnog medijatora iz Kabula koji je surađivao s EU-om. Konvencija tu ne pravi razlike, pa ne bismo smjeli ni mi.”

Ivana Sajko, hrvatska književnica, dramaturginja i redateljica, živi u Berlinu i odmah se odazvala na poziv Anice Tomić, da preko svojih prijatelja u Njemačkoj pokuša nešto napraviti. Kaže da trenutačno nitko ne zna kako se najbolje može pomoći, osim apelirati u javnosti da se osvijesti situacija u kojoj su se građani Afganistana našli nakon što su preko noći izgubili zaštitu Zapada koji ih je vratio na upravo ono mjesto odakle ih je bio tobože spasio:

“Svi mi slušamo vijesti, zovemo jedni druge i tražimo inicijative u koje bismo se mogli uključiti. Ja sam prvo u Berlinu kontaktirala organizaciju Wir machen das, koja radi sa ženama autoricama s Bliskog istoka i iz Afrike. No odgovora još nema, možda zato što se čeka da vlade nešto poduzmu, jer je pomoć prije svega potrebna ljudima do kojih se trenutačno ne može. Upravo je ta organizacija organizirala peticiju koja ide vladi i vjerujem da ta vrsta pritiska ima smisla. Traži se stalan zračni most za ugrožene, primanje cijelih obitelji s minimumom birokracije, pa čak i bez putovnice, te osiguranje zaštite i u Afganistanu, primjerice na aerodromu u Kabulu. Ovo nije vijest od tri dana, to je za sve afganistanske žene doživotna robija. Mislim da žene cijelog svijeta ovih dana gledaju što se događa sa ženama i djevojkama u Afganistanu, koje su preko noći izgubile pravo da budu građanke, da se školuju, da rade, da odlučuju o svom životu. Sa strepnjom očekujemo hoće li biti kažnjene one koje su se obrazovale i bile aktivan dio stvaranja boljeg društva.”

‘Kolosalno su licemjerne izjave o pomoći 20 ljudi koji su pomagali našoj misiji, a govorimo da su ljudi iz Afganistana koji su na našim granicama ilegalni migranti’, tvrdi Tajana Tadić

Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica se za ovaj problem zainteresirala 2015./2016., kada je provela puno vremena na terenu dok je ‘’balkanskom rutom’’ kroz Hrvatsku prolazilo na tisuće izbjeglica dnevno. Nastavila je pratiti što se zbiva i podržavati rad organizacija i inicijativa poput Are You Syrious, CMS, Welcome Inicijative, Transbalkan Solidarity, Kolektiv Žene ženama koji okuplja migrantkinje i aktivistice u Zagrebu. Nakon vijesti da su talibani osvojili Kabul javila joj se Anica Tomić s kojom surađuje kroz inicijativu #spasime i tu je, kaže, krenula ova priča:

“Situacija je trenutačno takva da gotovo i nemamo pouzdanih informacija o tome kako pomoći ljudima koji su u Afganistanu. Vlade i međunarodne organizacije ne znaju kako izvući svoje ljude i vlada popriličan kaos. Želimo li zbilja pomoći, prvo se trebamo pozabaviti vlastitim dvorištem. Naime, Europska unija pa i Hrvatska, ali i zemlje na granici EU-a pune su izbjeglica, uključujući Afganistance i Afganistanke kojima se uredno odbija zahtjev za azilom jer se Afganistan tretira kao sigurna zemlja. To je ako uopće uspiju ući u Hrvatsku i zatražiti azil, s obzirom na to da se izbjeglice na granicama Hrvatske dočekuje pendrecima. Zgražamo se nad talibanima, ali nam je sasvim prihvatljivo da muškarce, žene, djecu nasilno protjerujemo s granica i ne omogućavamo im uopće zatražiti azil. Da budem iskrena, ne razumijem kako bismo im uopće uz takve politike granica mogli pomoći. To je ono što prvo moramo mijenjati.”

S obzirom na brutalnost nasilja koje žene u Afganistanu proživljavaju, Lana Bobić kaže da ne spava baš najbolje zbog svega što se događa. Ljute je licemjerje i konstantna instrumentalizacija žena za različite političke ciljeve:

“Afganistan je već godinama jedna od najopasnijih zemalja na svijetu za žene, uz DR Kongo, Pakistan, Indiju i Somaliju. Sada nam to postaje važno kada talibani preuzimaju vlast, a do jučer smo deportirali Afganistanke tretirajući Afganistan sigurnom zemljom. Ono što je meni posebno bolno kada govorimo o ženama u Afganistanu jest činjenica da je zakonska granica za sklapanje braka za žene 16 godina, a da je unatoč toj ionako preniskoj zakonskoj granici praksa ženidbe i mlađih djevojaka, zapravo djevojčica, učestala te da se većina brakova sklapa prisilno. Pristup kvalitetnom obrazovanju je jedna od ključnih strategija prevencije maloljetničkih brakova. Ne mogu ni zamisliti strah koji žene u Afganistanu trenutačno osjećaju.”

Nakon ulaska talibana u Kabul, mogli su se vidjeti komentari hrvatskih građana koji ne vide smisla u tome jer je to daleko, tamo negdje, jer su Amerikanci to napravili pa neka oni to i riješe, što će nam još izbjeglica i slično. Kao feministička teologinja Lana Bobić kaže da se, s obzirom na to da smo dominantno katolička zemlja, već godinama ne može načuditi našem odnosu prema izbjeglicama zbog kojeg bi nas Bog ozbiljno prekorio:

“Trebamo pomoći ljudima u nevolji zato što smo ljudi. Zato što se ljudima koji bježe od rata i nasilja pomaže. Zato što bismo voljeli da nama netko u toj situaciji pomogne i zato što nam se u toj situaciji i pomagalo. Poštenog čovjeka ne zanima odakle je čovjek u nevolji ni tko je kriv za njegovu nevolju, pošten čovjek pruža ruku osobi u nevolji. Možemo pomoći tako da se informiramo, da podržimo postojeće zahtjeve organizacija civilnog društva koje se godinama bave ovim pitanjima. I prije svega, da radimo na promjeni stavova.”

Najnoviji skup podrške ženama Afganistana organiziran je prošlog tjedna u Barceloni. PHOTO: EPA/Quique Garcia

Budući da je Afganistan jedna od država u svijetu koja ima šerijatski zakon, Lanu Bobić Nacional je pitao da pojasni zašto je u islamskim državama religija toliko važna i zašto je ondje žena shvaćena kao drugotna. No ona je uzvratila protupitanjem – zar je religija važna samo u islamskim državama?:

“Jesmo li svjesni toga što se događa u Poljskoj, na kraju krajeva i u Hrvatskoj? Pa ne smatraju li i kršćanski fundamentalisti da je žena drugotna? Ne samo žena. Kršćanski fundamentalisti, kao i oni islamski, drugotnima smatraju žene, LGBTIQ osobe, ljude drugih etniciteta, nacionalnosti, vjeroispovijesti… Ne govorimo mi tu o religiji, govorimo o fašizmu koji vješto instrumentalizira religiju u ostvarenju svojih ciljeva potlačivanja pa i brisanja drugotnih.”

Možemo!, politička platforma i Nova ljevica, na čijoj je listi u Sabor ušla Rada Borić, upozorila je da je Hrvatska sa svojim oružanim snagama sudjelovala u misiji u Afganistanu te da stoga mora snositi i dio odgovornosti za ono što se dogodilo i što se događa u Afganistanu. Rada Borić smatra da humanitarne krize, kakva je i ova sada u Afganistanu, zahtijevaju i hitne odgovore, dakle hitne akcije, a ne tek analizu događaja i osudu stanja:

“Može se pomoći pritiskom na hrvatsku vladu, Ministarstvo vanjskih poslova da traže od svih partnera, EU-a, SAD-a i NATO-a, konkretne akcije pri osiguravanju pomoći građanima, zaštitu ljudskih prava, posebice aktivistkinja i aktivista, kao i žena i djevojčica. Također, mnoge od nas smo umrežene s organizacijama koje su radile na terenu u Afganistanu i već dogovaramo što konkretno trebamo i možemo napraviti. Bila sam na nekoliko zoom sastanaka sa ženama iz Turske, Rojave, Afganistana, Pakistana, Indije i SAD-a i planiramo globalnu akciju 1. rujna, na Svjetski dan mira, kao i 11. rujna – dobar podsjetnik na posljedice loše vođenih politika koje su i sada ‘na srebrnom pladnju’ ponudile Afganistan talibanima. Hrvatska ima odgovornost dijelom i stoga što su politike prema Afganistanu bile u najvećoj mjeri usmjerene na ‘osiguravanje mira’, a bile su ponajprije vojnog karaktera, a tek onda na osiguranju krhkih instrumenata koji su trebali doprinijeti razvoju demokratskog društva. Hrvatska je putem svoje razvojne pomoći morala ulagati u osnaživanje obrazovanja, ulagati u ljude. Nije dovoljno izgraditi školu koja u prvom napadu talibana može biti razorena, već jačati alternativno obrazovanje, kakvo je provodila npr. ženska organizacija Revolutionary Afgan Women. Naravno, ‘prva pomoć’ sada je prihvatiti dio izbjeglica, ponajprije onih čiji su životi ugroženi zbog njihovih aktivnosti, kao što su sutkinje ili aktivistice za ženska prava.”

Budući da Sabor ne zasjeda, Rada Borić kaže da su Nova ljevica i Možemo! odaslali priopćenja s prijedlogom da Hrvatska primi izbjeglice iz Afganistana. Prema izjavi iz Vlade, izgleda da će Hrvatska i odgovoriti na potrebu da se pomogne barem manjem dijelu izbjeglica, makar to bilo i prvih dvadeset, jer je simbolički važno pokazati solidarnost. Ali bi bilo još važnije ne priznati novu talibansku vlast i pokušati utjecati na EU oko pomoći Afganistanu.

Rada Borić kaže da, nažalost, već vidimo što se događa ženama u Afganistanu:

“Sve one koje su se obrazovale, ‘izašle iz kuće’, sada strahuju za život. No bojim se da će se dogoditi isto kao i koncem 2001., kada je u Bonnu održana donatorska konferencija za pomoć Afganistanu, a na koju nisu prvobitno bile pozvane žene, iako znamo da se borba protiv talibana često pozivala upravo na položaj žena. Zahvaljujući europskim i svjetskim ženskim organizacijama, Europskom ženskom lobiju, V-dayju i drugima, u Bruxellesu je početkom prosinca 2001. održan sastanak 50 Afganistanki, iz Afganistana i dijaspore, tri su dana razgovarale, prvo same, a onda su s nama podijelile svoje ‘zahtjeve’. Ti zahtjevi su i danas aktualni: obrazovanje, zdravlje, sudjelovanje u javnom životu, ljudska prava, nenasilje. Hoće li se netko sjetiti pitati žene ‘što sada’ ili će moćnici i birokrati zajedno ubrzo naći kompromisna rješenja s talibanima, vidjet ćemo. Dosadašnja praksa ne ulijeva povjerenje.”

‘Radi se na pismu prema vladajućima, a tiče se promjene politike na granicama, ali i promjena tretiranja migranata koji se već nalaze u našoj zemlji’, kaže Anica Tomić

Posebno boli to da je dolaskom talibana Afganistankama uskraćena mogućnost obrazovanja. Obrazovane Afganistanke na društvenim su mrežama izrazile frustraciju i zatražile pomoć jer im se ruše snovi, planovi za budućnost. Rada Borić kaže:

“Znati da imaš znanja, znati da možeš doprinijeti svojoj zajednici, a da ti se to uskraćuje samom činjenicom što si žena, više je od frustracije. Sporno je, a za to snosi odgovornost međunarodna zajednica, što se nije ulagalo ni u obrazovanje muškaraca već ih se samo pripremalo za nove sukobe. Sada se muškarci drže vjerskih zasada koje propisuju gdje je ženama mjesto, a žene su na gubitku kad se vjerski razlozi nameću kao svjetovni zakon. U kontaktu sam s Afganistankama od ranije, dio njih je živio u Pakistanu i organizirao ‘podzemne škole’ u Afganistanu za vrijeme talibana, skrivajući se. Sjećam se priprema i za prvi 8. mart ‘u slobodi’. S nekima od njih, kao Zoyom iz RAWA-e (Revolutionary Afgan Women), koja je i nakon oslobođenja od talibana na sastancima u Rimu ili SAD-u nosila masku preko lica u strahu od osvete talibana, godinama se viđam ‘na trećem mjestu’, kod zajedničkih prijateljica. Civilni sektor je prvi reagirao, što je i logično. Na odluke ‘s viših razina’ će trebati čekati jer su različiti interesi isprepleteni, često oni isti koji su i doveli talibane na vlast. Afganistanke ne mogu čekati jer će mnoge biti mrtve. A čekati ne smijemo ni mi. Pozivam sve da se pridruže skupu 1. rujna jer obilježavati Svjetski dan mira, a Afganistan prepustiti talibanima, obezvrjeđuje samo poimanje mira.”

Još neke žene, kazališne umjetnice, posvećene su ovom pitanju. Nova predstava ‘’Simone, fragmenti’’, koja će se premijerno izvesti 7. rujna u Hrvatskom glazbenom zavodu, posvećuje se ženama Afganistana. Snježana Banović, dramaturginja i redateljica predstave, kaže:

“Činilo nam se važnim upozoriti da je vrijeme u kojem živimo uronjeno u patrijarhalne okvire koji mnogim ženama odriču cjelokupnost, a nameću tzv. drugotnost bez mogućnosti izbora. Svjedočimo opet, po ne znam koji put, da je ženska povijest žestoko zanemarena i hirovito isprekidana te da je u 21. stoljeću od Hrvatske pa do Afganistana na snazi prastaro pravilo da je ženska podčinjenost željena na nebu i korisna na zemlji. Trebala su proći desetljeća moga rada u kazalištu da se usudim pretvoriti Simone de Beauvoir u junakinju predstave o ženama, o feministicama. Ona ne pretendira biti repertoarnom, tek ima želju otvoriti temu koja se iznova, uz pomoć novih, snažnih valova antifeminističke regresije pretvara u ključnu: temu položaja žena u društvu i stalne potrebe za osvajanjem bitaka koje su već toliko puta osvojene te, nažalost, opetovano izgubljene.”

Pogledaj više