Rijeka Doljanka kod Jablanice postala je novi bedem obrane građana i ekoloških udruga u borbi protiv izgradnje malih hidroelektrana na bosansko-hercegovačkim vodotocima. Na drugoj strani je Mirza Teletović, proslavljeni bh. košarkaš s NBA karijerom a odnedavno i predsjednik Košarkaškog saveza BiH. Njegovu namjeru da gradi mala postrojenja za proizvodnju električne energije već dugo pokušavaju osujetiti građani nekoliko sela uz Doljanku, jednu od pritoka Neretve u jablaničkom kraju, ali i ekološki aktivisti. Teletović odgovara da ima sve dozvole i da je sve po zakonu.
Ukupno su 22 udruge iz cijele Bosne i Hercegovine u „otvorenom pismu o velikom sportisti koji se u svoj rodni kraj vratio da ukrade cijelu jednu rijeku“ navodeći kako se zaštita područje u kojem se nalazi i Doljanka „godinama odgađa – upravo zbog kojekakvih biznisa od kojih zajednica nema ništa, ali su profitabilni za čaršijsku elitu“.
Još navode i kako je „za ubistvo rijeke ljudima obećana naknada, prvenstveno prijeko potrebna radna mjesta“. „Namjerno se međutim ne govori da takvim hidrocentralama za svakodnevno funkcionisanje trebaju dva-tri radna mjesta, ako i toliko, jer je sve automatizovano“, dodaju.
Iz krajnosti u krajnost
„Identifikovane potencijalne lokacije za izgradnju malih hidroelektrana potrebno ozbiljnim stručnim pristupom revidirati jer su okolnosti bitno primenjene – ni hidrologija nije onakva kakva je bila pre 30 godin, a i kriterijumi zaštite životne sredine su zaoštreni“, ukazuje Nikola Rajaković.
„Druga krajnost koja se nadvila nad ovu oblast – da se sve lokacije za izgradnju MHE proglase za nepodobne – podjednako je loša. Između dve ekstremne pozicije klatna ima se komforan prostor za racionalno odlučivanje, jer je elektroenergetici potreban svaki kWh iz obnovljivih izvora“, dodaje Rajaković uz napomenu kako je „u elektroenergetici savladana lekcija da se veliki energetski izvor može imati i kao zbir puno malih izvora“.
Teletović odgovara da je sve od početka bilo transparentno i da ima sve dozvole, dok građani koji ga pokušavaju spriječiti „nemaju dozvolu da zaustavljaju radove“. Najavljuje i da će ih kazneno prijaviti. No i protiv njega su podignute prijave.
„Sve je otišlo van konteksta normalne priče, ali se nisam pokajao. Mogao sam živjeti gdje god hoću, a došao sam u rodni grad u kojem 22 godine nije napravljeno ništa veliko i sad je ispalo da sam došao da uništim rijeku“, rekao je Teletović.
Investitorima ništa sporno
Priča s rijeke Doljanke zapravo je vrlo slična onoj kakvoj je javnost u Bosni i Hercegovini svjedočila u slučaju Kruščica, u Srbiji su to, kao primjer, bile rijeke Stare Planine, a u Hrvatskoj na karlovačkom području.
Dok ekološke udruge upozoravaju da se „gradnjom hidroelektrana eksploatira prirodno i zajedničko dobro te uništava biljni i životinjski svijet radi profita pojedinca“ i dodaju da je to „odavno prestao biti ekološki i postao veoma ozbiljan politički, ekonomski i socijalni problem“, investitori ne vide ništa sporno. No, oni koji na problem gledaju sa strane pozivaju na ozbiljan stručni pristup.
Hamdija Mujezin iz sarajevskog Centra za edukaciju i podizanje svijesti o potrebi povećanja energetske efikasnosti – Energis ukazuje kako „problem nisu mini i male hidroelektrane kao tehnologija, nego se problem nalazi u tome što nedostaje strateški pristup gradnji takvih postrojenja, te adekvatna kontrola gradnje i rada postrojenja“.
„Nedostatak strateških dokumenta koji definiraju jasne planove društvenog i prostornog razvoja u BiH (pri tome se misli na tačno definiranje lokacija, instalisanih snaga i tipa male hidroelektrane koji bi bio izgrađen – npr. nijedan lokalni strateški dokument ne predviđa nova postrojenja, osim ako nije već neki investitor ponudio izgradnju na nekoj lokaciji), doveo je do donošenja neusaglašenih zakonskih odredbi i propisa, manjka transparentnosti u gradnji hidroelektrana i sveli rad institucija na obradu samoinicijativnih ponuda investitora bez proaktivnog djelovanja institucija u vođenju razvoja obnovljivih izvora energije i korištenju vlastitih resursa“, kaže Mujezin.
Kao ključni problem vidi činjenicu da, i kada se donose strateški dokumenti, javnost i prije svega ekološka udruženja, nemaju mogućnost dati doprinos i iznijeti stavove. Ukazuje na primjer Hrvatske koja javno poziva građane da iznesu stavove i ideje o izradi strateških dokumenata.
Ekolozi: Nema prednosti, samo nedostaci
Ekološki aktivisti navode kako prednosti malih hidroelektrana „za društvo i prirodu ne postoje“. Nedostaci su, kažu, mnogobrojni: počevši od uništavanja biodiverziteta, smanjenja kvaliteta i kvantiteta voda i štete po ekonomiju.
„Količine proizvedene električne energije iz ovih objekata su neznatne, a koncesione naknade su toliko niske da lokalna zajednica nema skoro nikakvu korist od njih. Hidroelektrane su često razlog zašto pojedina sela ostaju bez pitke vode i one dovode do uništavanja vodenih ekosistema. Ne postoji strateški pristup davanja koncesija za izgradnju objekata za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije. Male hidroelektrane negativno utiču na sve segmente životne sredine u toku gradnje i korištenja, one su migracijske prepreke ribama, minimalni ekološki protok se često ne poštuje i ostaju suha korita te se narušava kvalitet vode“, navodi Jelena Ivanić.
„Uključivanje javnosti u procesu kreiranja strateških dokumenata, te samo kreiranje adekvatnih strateških dokumenata značajno bi smanjio otpor građana prema gradnji postrojenja, ali bi se onda samo gradila postrojenja koja su odobrena od lokalne zajednice i stanovništva“, konstatira Mujezin.
Sinergija različitih izvora
Na činjenicu da će potrebe za električnom energijom ubrzano rasti ukazuje i Nikola Rajaković, profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. U tom smislu, uz klasične termo i hidroenergetike, ukazuje na nužnost razvoja energetike „na obnovljivim izvorima energije, energetskoj efikasnosti, smanjenju emisije štetnih gasova, ali i primeni inteligentnih mreža“. Dodaje i kako „savremena energetika ne isključuje pojedine opcije već kroz sinergiju različitih izvora traži optimum“.
Kad je izgradnja malih hidroelektrana u pitanju navodi kako njihova izgradnja mora biti „utemeljena na pozitivnim studijama uticaja na okolinu, na optimalnim tehničko-tehnološkim rešenjima i ekonomskoj profitabilnosti može (u manjoj meri) da doprinese energetskom bilansu zemlje“. Ukazuje i kako takva postrojenja mogu imati i mnogo drugih pozitivnih efekata kao što su „ekonomski razvoj ruralnih područja, jačanje turističke atraktivnosti lokacije, sigurnije elektrosnabdevanje u neposrednoj okolini, pozitivan doprinos kod regulisanja poplavnih talasa…“ Međutim, dogodilo se i puno toga negativnoga.
„Postojeće podsticajne cene za proizvodnju električne energije iz malih hidroelektrana privukle su određen broj investitora koji su izgradnju počeli da svode samo na aspekte gole profitabilnosti. Kako je kod korišćenja vodnih rečnih potencijala energetski aspekt uvek iza aspekta vodosnabdevanja i aspekta zaštite životne sredine, takav pristup se pokazuje kao pogrešan“, upozorava Rajaković.
‘Stvarnost je potpuno drugačija’
Ekološki aktivisti u potpunosti odbacuju tvrdnje investitora koji navode da male hidroelektrane imaju minimalan utjecaj na okoliš, govore da je u pitanju „čista“, obnovljiva energija, da pri gradnji i upotrebi poštuju stroge europske standarde, te da će lokalne zajednice kroz brojna nova radna mjesta i prihode od koncesija cvjetati nakon njihove izgradnje.
Stvarnost je potpuno drugačija, ukazuje Anes Podić iz sarajevske Eko akcije. Taksativno navodi probleme: „male hidroelektrane niču svuda, često i u zaštićenim područjima, sa dozvolama, ponekad i bez njih, često i uz ogromno protivljenje lokalnih zajednica; investitori su domaći tajkuni, no sve veće je prisustvo i kompanija iz zemalja EU, koje se izvanredno snalaze u korupcijom premreženim lokalnim uslovima“.
„Za same stanovnike u lokalnim zajednicama, korist od izgradnje je minimalna, a šteta ogromna. Zbog visoke automatizacije rada, broj radnika koje nakon izgradnje zapošljavaju male hidroelektrane je simboličan. Nakon što se eventualno izgradi svih 300+ malih hidroelektrana u BiH, broj ukupno zaposlenih u njima ne bi bio dovoljan da radnicima podmiri ni manju tvornicu. Iznosi koncesionih naknada su simbolični, nedovoljni da podmire čak ni troškove reprezentacije općinskih načelnika“, navodi Podić.
Projekti za pomoć u razumijevanju problema
U cilju podizanja svijesti građana, ali i razvijanja kapaciteta lokalnih vlasti da prepoznaju značaj malih hidroelektrana, ali i drugih postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije, te uključivanja mladih u priču o održivom razvoju, Centar Energis traži sredstva za implementaciju tri projekta – prvi nosi naziv „Water Advocacy for Clean Energy and Sustainability“, drugi je „Unaprjeđenje procesa finansiranja i gradnje obnovljivih izvora energije“, a treći „Jačanje kapaciteta mladih i intenziviranje učešća u procesu donošenja odluka za održivi razvoj Bosne i Hercegovine“.
Na upit jesu li Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju, potrebne male hidroelektrane ili ima dovoljno energetskog potencijala u postojećim elektranama, odgovara kako priča „nije rezultat bilo kakvih strateških potreba za električnom energijom već isključivo namjera da se zadovolje investitori koji su uglavnom izvanredno povezani sa vlastima i nahrani korumpirani državni aparat“. Ukazuje i kako je „udio električne energije koja se trenutno proizvodi u malim hidroelektrana u odnosu na ukupne količine proizvedene električne energije u BiH zapravo na nivou računske greške“.
„Čak i kada bi se izgradilo svih 300-ak planiranih malih elektrana u BiH, ukupna energija proizvedena u njima bila bi tek nešto veća od onoga što trenutno troši najveći industrijski potrošač u BiH, višegodišnji gubitaš, tvornica aluminija u Mostaru“, konstatira Podić.
Važnost obnovljivih izvora energije
I Podić, ali i Jelena Ivanić iz Centra za životnu sredinu, ukazuju kako je Bosna i Hercegovina najveći izvoznik električne energije u regiji, a gotovo petinu proizvodnje izvozi. Prema Agenciji za statistiku, Bosna i Hercegovina je u prvih devet mjeseci ove godine izvezla električne energije u vrijednosti 226 milijuna eura. Od ukupno proizvedene količine električne energije, gotovo 40 posto je proizvedeno u obnovljivim izvorima, uglavnom velikim hidroelektranama, što je daleko više od prosjeka u zemljama Europskoj uniji gdje taj iznos, po Eurostatu, iznosu 30 posto.
No, Mujezin kaže kako su Bosni i Hercegovini potrebne male hidroelektrane. Prema njegovim riječima, „obnovljivi izvori energije predstavljaju trend koji BiH nije počela, niti prednjači u njemu, te treba svaku moguću ‘pomoć’ u borbi protiv klimatskih promjena i ostvarivanja preuzetih ciljeva od strane Energetske Zajednice“.
„Bitno je shvatiti da je udio malih hidroelektrana u ispunjavanju cilja od 40 posto obnovljivih izvora energije u bruto finalnoj potrošnji električne energije, definiran NREAP-om (Nacional Renewable Energy Action Plan). U biti, investitori pomažu da ostvarimo taj cilj, ali je problem što se ta njihova pomoć odvija samoinicijativno, tj. što ne postoji strateški pristup i što vrlo često ispada bitnija proizvodnja električne energije od prava na vodu stanovništva“, objašnjava Mujezin.
Za one koji argumentiraju da se može povećati udio drugih tipova obnovljivih izvora energije navodi kako „solarne elektrane i vjetroelektrane nemaju stabilnu proizvodnju, a i same imaju svoj utjecaj na okoliš“. Nadalje, kaže i kako „bioenergija zahtijeva unos energenta što u slučaju da je drvna biomasa (a to bi bio prvi izbor) treba jako jako detaljno i pažljivo planirati te pratiti da ne bismo uništili naše zdrave šume, a i opet pitanje je da li bi imali dovoljno da zamijenimo hidroelektrane“.
„Problem nije tehnologija same hidroelektrane. Ugledajmo se na Švicarsku koja je po bogatstvu vodotokova i udjelu hidroenergije u generisanju električne energije dosta slična nama, te uradimo strateške planove, uključimo građane u proces odlučivanja i kontrolišimo gradnju i rad elektrana, pa nećemo imati problem sa kojim se suočavamo sada – gradi se u dobru svrhu ali protiv volje stanovništva“, zaključuje Mujezin.
