“Zna se koliko koji posao košta, kome se daje novac. Zna se da moraš i liječnika počastiti. Pa ni čistačica se ne može zaposliti bez ‘veze’. To se zna i to je tako i gotovo”, kaže jedan gospodin iz Mostara. I on, kao i nekolicina drugih željeli su ostati anonimni jer je ova “javna tajna” – ipak škakljiva tema.
“Tko kaže da nikada nije nekoga ‘počastio’ laže, vjerujte mi. Takav ne postoji, a rijetki su i oni koji nisu uzeli”, komentar je gospođe koja je upravo pošla liječniku. Na pitanje hoće li i ona “počastiti” liječnika, samo je odmahnula rukom.
Fenomen zarobljene države
Ovu bosanskohercegovačku „javnu tajnu” potvrđuju istraživanja. Analiza Transparency Internationala (TI) pokazuje da je BiH zemlja sa široko rasprostranjenom i duboko ukorijenjenom korupcijom i da zauzima 89. mjesto na ljestvici od ukupno 180 analiziranih zemalja.
Prema rangiranju World Governance Indicators (Svjetski indikatori upravljanja), BiH u domenu kontrole korupcije od 2006. do danas bilježi negativan trend, odnosno porast razine percipirane korupcije.
Jedan od zaključaka Strateškog dokumenta Europske komisije o perspektivama proširenja na zemlje zapadnog Balkana je da je u zemljama regije izraženo prisustvo fenomena „zarobljene države”, uključujući izravnu spregu organiziranog kriminala s državnim strukturama, što se smatra najopasnijim vidom korupcije s razarajućim posljedicama na državu i društvo.
Kako bi se u Njemačkoj riješili slučajevi iz BiH?
Korupcija je i za Michaela Scharfa, šefa Policijskog odjela za suzbijanje kriminala u Brandenburgu, bila povod posjeta Bosni i Hercegovini. On je, u organizaciji Zaklade Konrad Adenauer, održao stručna predavanja o borbi protiv korupcije u Vanjskotrgovinskoj komori BiH, odnosno njenim uredima u Sarajevu i Mostaru.
Za Deutsche Welle Scharf je komentirao slučajeve iz BiH i rješenje po “njemačkom receptu”.
Prvi slučaj je tzv. afera „Potkivanje”, gdje su postojala tri aktera: predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH (VSTV BiH) Milan Tegeltija, inspektor Agencije za istrage i zaštitu Marko Pandža i zviždač-biznismen Nermin Alešević. Afera i tajni snimak o davanju mita inspektoru u posredništvu utjecaja na istragu tužiteljstva tjednima je potresala BiH.
Predsjednik VSTV-a tvrdio je da je nevin, iako je obećao zviždaču da će se raspitati o njegovom predmetu, a samo Vijeće VSTV-a na izvanrednoj sjednici zaključilo je da Milan Telgetija nije učinio ništa suprotno zakonu. O aferi se raspravljalo i u državnom Parlamentu. Zastupnici su tražili ostavke VSTV-a, ali ništa od toga se nije dogodilo. Inspektor Pandža je priznao uzimanje mita, a zviždač Alešević, sada je osumnjičen za davanje mita i neovlašteno snimanje predsjednika VSTV-a.
“Pokloni” u BiH uobičajeni
„Nezamislivo u Njemačkoj”
“Čuo sam za taj slučaj i rekao sam da bi takvo nešto danas u Njemačkoj bilo teško moguće. Osoba koja daje informacije, zviždač, je svjedok u okviru sudskog procesa i njegova izjava, bez obzira u kojem se obliku daje, služi kao dokaz u odluci neovisnog suca da primatelj mita bude osuđen”, ocijenio je Michael Scharf, direktor Ureda za borbu protiv kriminala u njemačkoj saveznoj pokrajini Brandenburg.
Drastična razlika između BiH i Njemačke nazire se i u njegovom odgovoru na pitanje o istragama o porijeklu bogatstva i imovine političara. U tom kontekstu, dovoljno je “samo” pokrenuti pitanje korištenja službenih vozila, što je dovoljno da se demokratska javnost, koja bira takve političare, alarmira, smatra ovaj njemački stručnjak.
“Najveću štetu ne pričinjavaju pojedinačni slučajevi korupcije, nego gubitak povjerenja građana u pravnu državu. Uspješna istraga je opomena za počinitelje. Političari u Njemačkoj, kada se obznane njihovi slučaj korupcije, su u stalnom fokusu javnosti, njihova transparentnost u radu se pomno prati. U aferama gdje su bili umiješani političari, a često se pritom radilo o nedozvoljenom korištenju službenih vozila, dolazilo se do ostavki.Ostalo odrade njemački mediji, koji se pobrinu da takvi ljudi više nikada ne dođu na visoku poziciju.”, smatra Scharf naglašavajući koliko je važna uloga demokratskih medija.
„Nitko nije žrtva”
Međutim on obara sveprisutnu tezu po kojoj je davatelj mita – prinudna žrtva, a primatelj mita – počinitelj. Izričit je da tu nitko nije žrtva. „Posebnost takve korupcije je da ne postoje žrtve, djelo nije odmah vidljivo, i tu su svi počinitelji, i onaj tko daje i onaj koji uzima”, pojašnjava on, navodeći značaj i primjer zajedničkog djelovanja policije i tužiteljstva kao specijalizirane istražiteljske grupe u rješavanju takvih slučajeva.
Scharf kaže da je iznenađen i još “nekim stvarima” koje je doznao u BiH. Između ostalog i davanjem novca u svakodnevnim prilikama i za najraznovrsnije potrebe.
“U Njemačkoj to više ne poznajemo, ali toga je itekako bilo u prošlosti. Iznenađen sam jer se nekome ‘mora’ dati novac kako bi se došlo do termina kod liječnika ili zdravstvene skrbi, za smještaj djeteta u vrtić itd. Javni službenici i nositelji državnih funkcija u Njemačkoj motivirani su plaćama tako da nemaju motiv za taj vid korupcije, ali to ne znači da ponekad ipak dođe i do toga”, objašnjava Micahel Scharf.
Nekritičan odnos prema korupciji
Michael Scharf
No, on na kraju ove priče o korupciji donosi i vrlo zanimljiv zaključak o samom bosanskohercegovačkom društvu koji, čini se, nije previše optimističan.
“Ovdašnji ljudi su odrastali i žive s raznim oblicima korupcije, uopće ne poznaju drugačije prilike. U takvoj situaciji teško je ukazati na njenu štetnost i posljedice. Korupcija je tako postala dio njih a to ugrožava socijalni mir. Kod uzroka korupcije mora se obratiti pozornost na mentalitet ljudi. U istočnoeuropskim zemljama, jednostavno, drukčije je nego u Njemačkoj. U Poljskoj je, primjerice, uobičajeno primati i dijeliti darove, a takvi “običaji” u Njemačkoj više ne postoje. To je put kojim se mora proći. Ljudi moraju razviti svijest o štetnosti korupcije. I Njemačkoj je trebalo vrijeme i niz mjera da to nauči”, zaključuje na kraju brandenburški stručnjak.
No, dok se čeka kolektivna spoznaja da se ipak ne treba “počastiti” liječnika, platiti radno mjesto ili “potkovati” inspektora ili policajca, virtualni brojač korupcije nevladine organizacije ‘Account’ pokazuje da se svake sekunde u BiH, na razne oblike podmićivanja, izgubi 47 KM – godišnje skoro milijardu i pol KM.
