Povodom objavljivanja Indeksa percepcije korupcije, na kojem je BiH dobila najgoru ocjenu u proteklih osam godina, te je svrstana u zemlje koje najviše nazaduju u borbi protiv korupcije, za Glas Amerike je govorio Dimitar Bechev, vanjski saradnik i istraživač organizacije Atlantic Council.
Na novom Indeksu percepcije korupcije organizacije Transparency International, BiH zauzima 101. poziciju sa 36 bodova. To je pad od dva boda i 12 mjesta u odnosu na prošlu godinu, odnosno, od šest bodova i 29 mjesta u odnosu na 2012. godinu. Kako komentirate taj trend?
To su percepcije, ali također se mora reći da je to problem koji je istrajan u cijeloj regiji. Ne radi se samo o Bosni, već o cijelom Zapadnom Balkanu. Jugoistočna Evropa pati od visokih nivoa korupcije i zarobljena država je duboko ukorijenjen fenomen u regiji.
Kako ste i rekli, nije mnogo bolje ni u susjednim zemljama. Samo je Crna Gora malo iznad prosjeka. Srbija je također malo bolja od BiH, ali Kosovo, Srbija, Albanija, Sjeverna Makedonija su vrlo blizu na listi, sa ne tako dobrim rezultatima u smislu percepcije korupcije. Zašto se čini da je tako teško boriti se protiv korupcije u toj regiji?
Zato što korupcija nije izuzetak. To je osnovni model kako funkcioniraju politika i, moram reći, društvo. A tolerancija prema korupciji je vjerovatno veća. Drugo, ne funkcioniše sistem provjera i ravnoteže, kao ni nezavisno pravosuđe. I na kraju, na Zapadnom Balkanu postoji pitanje rekonstrukcije nakon konflikta. Cijena mira u mnogim tim društvima bila je osnaživanje elita. A to dolazi sa određenom cijenom. Korupcija je vrlo vidljiva u Bosni gdje postoji toliko nivoa vlasti i toliko različitih dužnosnika, što stvara korupciju i zavisnost od socijalnih programa bez produktivnosti. Cijena stabilnosti bila je postojanost korupcije.
Između ostalog, rekli ste da korupcija ne postoji samo u politici, nego je i cijelo društvo naviklo na nju. Postoji li uopšte način da se suprostavi svemu tome?
Teško je. Imali smo više od 30 godina u kojima su se razne međunarodne organizacije u postkonfliktnoj Evropi bavile korupcijom. Ali mislim da je rješenje u izgradnji lokalnih kapaciteta za netoleranciju prema korupciji, konkretnim inicijativama i podsticanju na veću odgovornost. Ali nije to beznadežno pitanje na Zapadnom Balkanu. Vidjeli smo kako rastu razni građanski pokreti i pozivaju na odgovornost političare i biznismene na visokom nivou. Ali to je samo dio recepta. U konačnici su nam potrebna i neovisna pravosudna i istražna tijela. A postoje neke dobre prakse, možda ne na Zapadnom Balkanu, ali ako razmišljate o Rumuniji, gdje je neovisni tužilac izrekao toliko presuda, jasno je da postoji put naprijed. Nije lako, ali je ostvarivo.
Političkim strankama je teško, jer ako ne radite u skladu s pravilima igre, onda ste u nepovoljnom položaju. Ako želite izazvati aktuelnu vlast i ako ste u opoziciji, morate raditi po istim pravilima. U suprotnom, nemate velike šanse. Korupcija ima taj samoodrživi kvalitet. Teško je pronaći zlatno pravilo kako se boriti protiv toga. Ali rekao bih da je građanski angažman vjerovatno put prema naprijed, ne da se ne iskorijeni korupcija, jer je to teško, ali barem da se poveća cijena korupcije, da se oteža političarima i biznismenima povezanim sa vladama da profitiraju na račun javnosti.
Više od dvije trećine zemalja na listi Transparency Internationala stagniraju ili pokazuju znakove nazadovanja u antikorupcijskim naporima. Čak i zemlje G7 poput SAD-a, Francuske i Kanade imaju slabije rezultate u odnosu na prošlu godinu. Zašto mislite da se to događa?
Opet, ovo su percepcije i postoje beskonačne rasprave među istraživačima i stručnjacima o samoj metodologiji. Mislim da postoji ključna razlika kod razvijenih demokratija. Naravno da imate veliku korupciju na samom vrhu. Ali ono što nemate je korupcija srednjeg nivoa. Dakle, sistem funkcioniše. Ako želite nešto izgraditi, jasno je da će postupak dobivanja nekih dozvola i poslovnih licenci biti relativno otvoren i transparentan, što nije slučaj u Istočnoj Evropi, na Balkanu i na južnoj hemisferi. Mnogo je češći slučaj da je korupcija ugrađena u cijeli sistem upravljanja, što nije slučaj u razvijenim demokratijama.
U prošloj godini antikorupcijski pokreti širom svijeta dobili su zamah. Milioni ljudi protestirali su na ulicama iz različitih razloga, uključujući korupciju. Mislite li da protesti zaista mogu donijeti promjenu pogotovo kada govorimo o državama Zapadnog Balkana?
Mislim da mogu. Ali oni su nužan uslov, ali vjerovatno nedovoljan. Jer u konačnici su najvažniji izbori i sudjelovanje u vlasti. Dakle, u nekom trenutku demonstranti moraju razmišljati o institucionalizaciji tog procesa i izgradnji političke snage i nadmetanja, nudeći građanima drugačiju viziju pokušaja borbe protiv sistema. To je vrlo teško, jer kad pokrenete političku stranku onda postajete manje ili više dio sistema i mogli biste biti kooptirani. Kako uspostaviti taj balans da se čuje vaš glas, ali bez da se iskompromitujete? Teško je. I nije to samo sa Bosnom. Imate istu dilemu na mnogim mjestima širom svijeta. Ali mislim da je sigurno da je participacija u stranačkoj politici nužna. Ne možete to izbjeći.