Nečujno je prošlo švedsko pitanje upućeno Mostaru. Šveđanima nije jasno kako Mostar, unatoč silnim doniranim milijunima, još uvijek nema dovršen kolektor i pročistač otpadnih voda. Istodobno, frustrira ih to što im nitko iz Grada Mostara ne odgovara na njihova pitanja.
Građani Švedske donirali su oko tri milijuna eura kako mostarske otpadne vode ne bi nečiste završavale u rijeci u kojoj je – a to se redovito prešućuje zbog tradicionalnih, prebrojanih skokova – nezdravo kupati se. Unatoč novcima, a nitko ne zna koliko ih je utopljeno u mostarske poslove, rijeka, u čije se ljepote svi kunu, i dalje trpi mostarsku prljavštinu, a Mostar se zakleo, kao i uvijek kad dođu upitnici, na šutnju.
„Mi smo jako dugo razgovarali s Gradom Mostarom, ali također i s višim razinama vlasti, ali rezultata nema. Kako sada stvari stoje, nećemo investirati dodatna sredstva ili ulagati u nove projekte u Mostaru sve dok Grad ovo ne razriješi i preuzme odgovornost“, požalio se Torgny Svenungsson, zamjenik šefa misije u švedskom veleposlanstvu rekavši kako je za njih ovo „veoma frustrirajuće“.
Prljavi poslovi
Inače, prema podacima Svjetske banke, Mostarski su pročistači pročistili 11,7 milijuna dolara i to, po svemu sudeći, prilično prljavim poslovima. Rijetki mostarski aktivisti tvrde kako da je sveukupni posao težak čak 180 milijuna maraka, ali i to da ljudi iz Grada „ne znaju koji je to iznos“.
Te bi prljave poslove trebalo riješiti kantonalno tužiteljstvo jer se, već predugo, radi na predmetu koji povezuje mostarsku čistoću s prljanjem. Zaboravljena su upozorenja aktivista i nalazi laboratorija koji tvrde kako se u mulju mostarskog prljavog pročistača među opasnim tvarima krije i piralen. Sve to, odvoženo je na mostarsku deponiju koja je u međuvremenu izgubila dozvolu za rad, a koju Grad upravo, mimo znanja ministarstva i nadležnih, širi. Još uvijek se čeka što će biti sa slučajem u kojem se navodi pet krivaca za cijelu prljavu sapunicu.
Grad, naravno, šuti. Jer, Mostar je grad koji jako malo govori svojim građanima i još manje medijima. U tužiteljstvu, kao i uvijek kad se brojevi pomiješaju s upitnicima i kad nije teško pronaći krivce, tapkaju u mjestu.
Na tapkanje su prisiljeni i građani kojima je postalo potpuno svejedno što su postali fenomen koji već godinama ne bira vlast i nema mogućnost za bile kakve promjene. I sad, kad se govori kako su propale sve šanse za dogovor oko izbornih pravila, Mostarci odmahuju rukom. Tek tu i tamo začuje se neki tihi glas ili se održi prosvjedna šetnja. No i te su šetnje tapkanje u mjestu jer su pravila za Mostar u nekim drugim rukama.
O mostarskom biranju
Godinama traju natezanja oko mostarskih izbora. Tema je to kojoj se javnost vraća kad nestane drugih aktualnosti, kad se na kalendaru ukaže zanimljiva obljetnica i kad treba vratiti politički kusur vječito zavađenih a vječito zagrljenih partnera.
O mostarskom biranju sastančilo se što javno što iza zatvorenih vrata. O Mostaru se pregovaralo i onda kad se u javnosti pričalo kako se ne pregovara i postizani su razni dogovori čak takvi da su sami vrhovi vječitih vladara HDZ-a BiH i SDA rekli da je potrebno urediti samo nekoliko detalja, a onda je to uređivanje preraslo u vječnost. Vječnost je pak pokazala kako od dogovora nema ništa i da je ustvari za političke stranke najbolji dogovor upravo stanje u kojem se Mostar sad nalazi.
U ovoj situaciji kad parlament gradu odredi debljinu džepa nitko ne provjerava kako se novac iz gradskog proračuna dijeli. Javne su rasprave predstava za javnost u kojoj se uvijek govori kako nema novca dovoljno za sve, kako je grad rob loše odluke OHR-a i kako se dijeli pravedno. Institucijama se novac podijeli da se nitko ne bi poigrao predznacima, a javna poduzeća progutaju stavke iz proračuna da nitko ne zna gdje su.
Najočitija rupa bez dna su mostarska komunalna poduzeća koja vrte tolikim novcem da bi Mostar mogao biti prvak po zelenilu, šarenilu i čistoći. Oni kojima se da gledati, vidjet će da su na mostarskim ulicama neke sasvim druge boje i da se, zahvaljujući otupjelosti građana i nemaru vlasti, grad pretvorio u jedno veliko odlagalište. To odlagalište od grada spomenik je i propalom poslu oko parkinga, bezbrojnim rupama na cestama i prevarama u obraćanju javnosti. Jedna od njih je možda banalna ali je jedna od mostarskih karika: grad je trebao dobiti najsuvremeniji semafor u državi. Na papiru je, možda, i dobio.
Opravdanje za svaki problem
U rijetkim govorenjima u mikrofone i rjeđem stajanju pred kamerama, opravdanje iz Grada je to kako ne postoji Gradsko vijeće. Bez Gradskog se vijeća gradski poslovi ne mogu dignuti na ozbiljnu razinu jer lijeni direktori nemaju kome odgovarati za nerad niti ih tko može maknuti iz fotelja. To je opravdanje za svaki problem. Osim, naravno, kad nekim čudom treba niknuti iz temelja neka zgrada na nekom, svakom normalnom, čudnom mjestu.
Vijeće se ne traži ni za trenutno aktualnu buru u Gradskoj upravi na koju nitko ne trza. Tamo se, naime, vrši sistematizacija uposlenih po nezakonitim pravilima pa se iz mostarskih odjela sklanjaju ljudi po zaslugama i postavljaju neki po kaznama kako bi se čudni odjeli zamaskirali pred znatiželjnim pogledima kojih bi trebalo biti sve više. Bira začahurena vlast kad će se pozvati na kaos ali ne bira plivanje u kaosu za osobne, stranačke, partnerske, poslovne i prijateljske koristi.
Do tada su mostarski obrazi otvrdnuli na sram pred činjenicom da grad ne može izgraditi sportsku dvoranu i da ti pokušaji traju 40 godina. U međuvremenu, sve ono što je prošlo kroz odluke, izgradilo se pa i dvorana, ako se digne nekim čudom, neće imati dovoljno mjesta. Otvrdnuo je i sram na činjenicu da su mostarske kante za smeće, koje se broje na prste jedne ruke, završile u velikim svjetskim medijima, unatoč silnim stavkama u proračunu za čistoću i ljepotu.
Otvrdnuli su obrazi i na bezbroj pogleda stanovnika koji su zaboravili što je to grad baš kao što su zaboravili što su to izbori. Sudovi presuđuju, neka nova politička lica se nadaju da će stranci svu brigu usmjeriti na grad, a ništa se ne miče. Osim cijelih obitelji preko granice. Nebrojeni problemi, nepravde koje se nanose zbog nečijih džepnih interesa, prešućuju se kao da će stanje zauvijek ostati daleko od dogovora i odgovora.
Stranke su ponovno počele ponavljati kako se rješenja nude, ali da se ne može doći do dogovora. Izborna pravila, u gradu bez pravila, nastavljaju se rastezati i teško je povjerovati da se ne radi o namjernom odugovlačenju kako bi netko treći donio pravila i time postao novi krivac za neko novo aljkavo vođenje grada koji s ponosom, godine 2020., obavijesti javnost da će oprati četiri ulice i kao takav poželi biti europska prijestolnica kulture. Naravno, ni tada građanima nije rečeno koliko će to kulturno uzdizanje koštati.
