Nedavno objavljeni Indeks percepcije korupcije (Corruption Perception Index – CPI) Transparency International za 2020, Bosnu i Hercegovinu (BiH) svrstava među zemlje svijeta u kojima se stanje korupcije najviše pogoršava. Konstatujući pad BiH za 11 mjesta, indeks BiH rangira na 111. mjesto od 180 država, sa ocjenom 35 (od mogućih 100), što je ujedno i najlošija ocjena od 2012., kada je BiH bila rangirana na 72. mjestu sa ocjenom 42.
Čak i u konkurenciji tradicionalno loše rangiranih zemalja zapadnog Balkana BiH je u zaostatku.
Ovakvi nalazi svakako nisu predstavljali nikakvo iznenađenje. Intenzivno pogoršanje stanja u zemlji tokom prethodne decenije je toliko očigledno da ne može promaći ni nezainteresovanom posmatraču. Ipak kako se loš trend postaje izražajniji sve je jasnije da se vladajuće strukture više i trude da stvore privid borbe protiv korupcije ili da imaju i najmanje skrupule prema poštovanju zakona.
Uprkos činjenici da sa sve relevantne adrese prepoznaju korupciju kao gorući problem zemlje, BiH nema strategiju niti politike njenog suzbijanja. Jednako tako odavno uočene potrebe za suštinskim unaprjeđenjem zakonskog okvira u brojnim antikorupcijskim oblastima, kao što su sprječavanje sukoba interesa, finansiranje političkih partija, integritet pravosuđa nisu zavređivali pažnju parlamenata.
Pandemija virusa COVID 19 dodatno je ogolila svu beskrupuloznost vlasti u BiH. Potrebu zaštite zdravlja stanovništva institucije su podredile vlastitim interesima i ličnom bogaćenju, ne obazirući se pretjerano na to da se cijena korupcije u takvim okolnostima nerijetko plaća ljudskim životom. Činjenica da su nabavke medicinskih sredstva i opreme potpuno transparentno povjeravane firmama za uzgoj malina ili turističkim agencijama.
Pravosuđe u BiH umjesto aktivnog doprinosa razotkrivanju i procesuiranju korupcije, postalo je samo gorući problem u zemlji. Potpuno instrumentalizovano od strane vladajućih struktura, lišeno nezavisnosti i odgovornosti, pravosuđe ne uspijeva procesuirati niti jedan ozbiljan slučaj korupcije, dok je o procesuiranju političke korupcije izlišno i govoriti.
Mogli bismo u nedogled navoditi redom oblasti u kojim metastazirano stanje korupcije ima razarajuće posljedice; od državne uprave koja je postala filijala političkih partija za zapošljavanje kadrova i koja sa tako negativnom selekcijom i ne može ništa drugo nego da pruža apsurdno nizak nivo usluga građanima, pa preko obrazovanja u kojem su potrebe učenika i studenata podređene nezajažljivim interesima vladajućih partija. Ili javnih nabavki na koje se godišnje troši 3 milijarde KM, a gdje prema procjenama barem polovina tog novca se troši kao rezultat korupcije, bilo zbog izmišljenih potreba za nabavkama, bilo zbog namještanja tendera.
Pokušaj promišljanja mogućih pravaca u prvom koraku zaustavljanja daljeg propadanja države i društva, i u narednom koraku saniranja stanja svakako mora uzeti u obzir samu prirodu političke korupcije kao ključnog problema BiH.
U svrhu koncipiranja strategija za borbu protiv političke korupcije moguće je razlikovati njene dvije dimenzije, koliko god one bile međusobno isprepletene. Prva se odnosi na akumuliranje bogatstva od strane nosilaca političke moći kroz sve zamislive načine koji im stoje na raspolaganju, dok se druga tiče težnje da se po svaku cijenu sačuvaju stečene pozicije moći. Nepisano je pravilo da što je politička oligarhija korumpiranija, to je više beskrupulozna u očuvanju vlastite moći neprezajući ni od zastranjivanja ka korišćenju autoritarnih sredstava.
To nas dovodi na vrlo sklisak teren postojanja legitimiteta vlasti. Jer ako izbori nisu fer i pošteni, ako se na izborima povjerena moć brutalno zloupotrebljava, da li vlast može tvrditi da ima legitimitet. Vlast možda i može, ali nezavisni posmatrači BiH svrstavaju u red hibridnih režima, dakle jedne sive zone između konsolidovanih demokratija i autokratskih režima.
U takvim režimima demokratska forma inpregnirana je autoritarnim sadržajima, kao što su ugrožavanje ljudskih prava i sloboda – posebno onih političkih, zastrašivanje neistomišljenika, kontrola medija itd.
Pogađate dakako, sve sa ciljem očuvanja pozicija vlasti kako bi se nastavilo beskrupulozno pljačkanje ali i sa ciljem zaštite od krivičnog progona, ako bi se vlast izgubila.
Ova kratka analiza zapravo nam daje dva pravca djelovanja bez kojih se čini da nije moguće izaći iz ovako zarobljene države. Prvi pravac odnosio bi se na stvaranje uslova za osiguranje fer i poštenih izbora. Počevši od biračkih spiskova pa preko izbornih kampanja odnosno finansiranja do samog glasanja i prebrojavanja, potrebno je suštinski unaprijediti integritet izbornog procesa da bi uopšte imalo smisla govoriti o političkoj odgovornosti, posebno onoj vertikalnoj političkoj odgovornosti prema građanima.
Drugi pravac djelovanja ponovo ima veze sa odgovornošću, ali ovaj put onom horizontalnom, koja zapravo predstavlja podjelu vlasti odnosno odgovornost jedne grane vlasti prema drugoj. Radi se o suštinskoj reformi pravosuđa koja mora otpočeti procesom temeljitog vettinga ili lustracije svih nosilaca pravosudnih funkcija u smislu njihove temeljite provjere imovine, veza s organizovanim kriminalom i političkog pokroviteljstva.
E sad, nesumnjivo je da je ove dvije stvari relativno lako koncipirati, ali vraški teško provesti. Nema sumnje da je za njihovu realizaciju potreban snažan pritisak na političke lidere, jer zašto bi sjekli granu na kojoj sjede, odnosno zašto bi mijenjali za njih najbolji politički sistem na planeti ako ne moraju? Ko bi mijenjao okruženje u kojem ima neograničenu kontrolu nad svim državnim resursima kao da su privatni, a nema nikakvu odgovornost?
Ovaj pritisak bi morao doći i iznutra i spolja, dakle i od građana artikulisan kroz civilno društvo i opozicione političke partije, ali i spolja kroz zahtjeve EU i drugih važnih međunarodnih aktera.
Alternativa ovome svakako postoji, a ona je nastavak daljeg propadanja zemlje, masovni odliv stanovništva i ostanak zemlje dugoročno u sve većem siromaštvu, nejednakosti i sveopštoj zaostalosti na dalekoj periferiji modernog svijeta.
