Uobičajena tendencija pojedinaca i zajednica neposredno uključenih u borbu protiv korupcije, antikoruptivne aktivnosti, izrade antikoruptivnih programa i strategija, te niz drugih aktivnosti koje se implicitno ili eksplicitno bave pojmom korupcije, jeste da sam taj pojam – korupcija – uzimaju kao nešto što je samorazumljivo i što ne zahtijeva mnogo dodatnih pojašnjenja.
I to bi zaista tako bilo u okruženjima u kojima je dominantno prisutna društveno uvjetovana percepcija korupcije kao negativne i po kolektiv destruktivne pojave. Prvi, osnovni, korijenski preduslov uspješne borbe protiv korupcije u društvu, bilo ono razvijeno ili u tranziciji, jeste beskompromisan doživljaj iste kao devijacije. U tome ujedno počiva i „tajna“ neuspjeha Bosne i Hercegovine u suočavanju sa korupcijom, a koji neuspjeh je dokaziv – ako je metrika nama lokalcima uopće potrebna – i ovogodišnjim plasmanom BiH na dno globalnog indeksa percepcije korupcije.
Nesporno je da su napravljeni značajni sistemski koraci, u čijem je konstruktivnom razvoju i implementaciji Transparency International u Bosni i Hercegovini prednjačio, da se antikoruptivni mehanizmi ugrade u svakodnevnicu državne uprave i javnog sektora uopće. Nesporno je također da je broj, pa i učinak aktivnosti provedenih u domenu podizanja svijesti o koruptivnim pojavama u bh. društvu sa, opet, naglaskom na javnu upravu zaista dobar i svjedoči o kontinuiranim i divergentnim naporima da se takve pojave postepeno reduciraju do potpunog iskorjenjivanja. Nesporno je da su u navedenim naporima Transparency International zajedno sa drugim ključnim stakeholderima imali bitnu podršku međunarodnih institucija i diplomatskih predstavništava, primjerice ambasada Sjedinjenih Američkih Država, Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva.
Nesporno je čak i opće zgražanje nad brojnim koruptivnim aferama koje su posljednjih godinu dana potresale javnost. Nesporno je da bi gotovo svaki pojedinac u Bosni i Hercegovini, suočen sa pitanjem korupcije, bez ustezanja osudio tu pojavu u njenom apstraktnom okviru. Učinio bi to načelnik koji putem općinskih službi na građevinskim i inim dozvolama uzima svoj harač koji mu, kao suverenom gospodaru unutar općinskih gabarita, nepobitno pripada. Učinio bi to mali lokalni privrednik koji tender-majstorima u velikim kompanijama redovno nabacuje nešto sitno jer, konkurencija je velika, vremena su teška, a poslovati se mora. Učinili bi to i brižni otac ili majka koji se, dok voze svoje dijete u vrtić ili školu, snužde nad pomišlju u kakvom će to okruženju njihovo dijete odrasti; snuždeni ostaju i dok suptilno ili nesuptilno predaju dvadeset, ili pak pedeset (novčane su kazne sada veće) maraka ponekom policajcu koji će strpati novac u džep, rukom velikodušno podijeliti milost prolaska bez „pisanja“ uz srdačno i veselo „sretno!“, jer posao je stresan, plate su male, a njegova djeca također sitna.
Svi se utrkuju ko će prije osuditi korupciju. A niko do cilja ne stiže neokaljan.
Svi će, poput famoznog Kalimera, na pročitanu vijest o nekom zabilježenom sređivanju, rješavanju, podmićivanju, dogovaranju, nalasku zajedničkog jezika (koristite koji god eufemizam želite), vikati o nepravdi, tastature u komentarima na Facebook člancima će goriti od snebivanja i prenemaganja. I onda će izaći iz stana, sa radnog mjesta, zatvoriti prozor pretraživača i nastaviti participirati kao točkić u tom istom mehanizmu kojeg su do maločas osuđivali.
Bilo bi idealno kada bi se radilo o pukom licemjerju nekoliko pojedinaca.
Nažalost, korijen je mnogo dublji, a problem mnogo širi.
Problem, naime, počiva u činjenici da se korupcija percipirana apstraktno možda osuđuje, ali praktični aspekt – pojavni oblici korupcije – mahom se u Bosni i Hercegovini ne doživljava kao devijantan. I tu je mnogo eufemizama kojima se bilo flegmatično, bilo nonšalantno, bilo fatalistički, bilo prividnom velikodušnošću pokrivaju odsustvo svijesti i potiskivanje savjesti: „tako se to uvijek radilo“, „tako to funkcionira“, „to je normalno“, „treba počastiti“, „nije nikome lako“, „pomažemo se“, „ruka ruku mije“…
Opći, preovlađujući mentalitet u okviru kojeg korupcija ima svoje mjesto kao vid prihvatljive društvene norme naprosto ne posjeduje inicijalni kapacitet niti podržava stvaranje istinski uticajne kritične mase koja bi ne samo bila kozmetička podrška strateškim ciljevima u suzbijanju korupcije, nego koja bi intenzivno i gorljivo zagovarala tezu o poremećenim aspektima svakodnevnice bh. čovjeka. Iskrivljeno poimanje ili nedovoljno znanja o brojnim segmentima te svakodnevnice reflektiraju se loše na pojedince, na porodice, na šire zajednice. Međutim, malo koji domen se čini tako pogubnim, a tako teško popravljivim kroz puko educiranje kao gotovo prirođena sklonost prakticiranju korupcije.
Transformiranje devijacije u normu nije kratkotrajan proces, a pogotovo to nije bio proces ukorjenjivanja korupcije kao norme; taj se proces može pratiti kroz stotine minulih godina, a staro se drvo, kako bi to narod rekao, teško ispravlja. Iluzorno je, dakle, očekivati da će proces općeg izbacivanja korupcije iz društvenih normi teći ubrzano, tim prije ako se uzme u obzir da smanjenje pervazivnosti takve pojave nerijetko ide paralelno sa razvojem građanske svijesti, savjesti i društva u cjelini. I tu je potrebno primijetiti da, nažalost, upravo sistemska korupcija često koči razvoj životnog standarda i privrede, izuzev za korumpirane političke elite koji od nje neposredno profitiraju. Kroz opservaciju uspostavljene sprege, evidentno je da sistemska korupcija doprinosi nazatku, u ekonomskom i etičkom pogledu, a posljedično, ekonomski i etički nazadak učvršćuju korupciju kao normu, prihvatljivu formu postupanja i, u konačnici, sredstvo sticanja lične koristi i jačanja društveno-ekonomskog položaja.
Ovakav prikaz se doima krajnje obeshrabrujući po formiranje kritične mase neophodne da se, korak po korak, devalvira korupcija kao norma i da joj se vrati nesporno zasluženi pečati devijacije i opće neprihvatljivosti. Utoliko je potrebnije, naročito u sferi civilnog društva i onog segmenta društvene zajednice koji nije u direktnoj sprezi sa korumpiranim elitama, uporno raditi na razvoju i sticanju ispravne percepcije korupcije i njenih pojavnih oblika. Koliko god to ostavljalo dojam Sizifovog posla, taj kamen kojeg guramo uzbrdo nikad se ne skotrlja nazad u potpunosti.
Široka mreža djelovanja brojnih stakeholdera, udruženja građana, predanih pojedinaca i objektivnih medija, pored ostalih, daje rezultate. Oni često nisu jasno mjerljivi, ni jasno vidljivi, i gledano sa strane katkad ih je lako previdjeti, ali rezultati postoje, kamen se ne vraća tamo gdje je bio kad smo ga počeli kotrljati, a nastaviti ga kotrljati – naprosto moramo ako želimo osigurati, pa makar i relativno dalju, budućnost društva u kojem živimo. U svojoj knjizi „Mita“ („Bribes“, prim. aut.), autor John T. Noonan dao je određena predviđanja o koruptivnim pojavama, konstatirajući da će eventualno, vremenom, iste otići putem ropstva, nekada rasprostranjenog i normativno prihvaćenog, a danas gotovo nezamislivog. Njegov je stav da ćemo na jednak način kako danas posmatramo ropstvo sutradan posmatrati korupciju, i da će upravo moralna osuda društva ili društvene većine prije svega uticati na denormativiziranje korupcije.
Noonan je, doduše, to pisao 1985. godine, a sada je 2021. godina. Međutim, kao što kaskamo u mnogo čemu za svijetom, nadajmo se da trenutno živimo u njegovom „danas“, a da će njegovo „sutra“, kroz združene napore i upornost u borbi, nekada doći i za države poput naše. Važno je samo istrajati.
