Nelegalna eksploatacija šljunka nije samo problem u Bosni i Hercegovini već i u regionu. Šljunkari svoju moć obilato koriste u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.
U BiH, posebno na Bosni, Drini i Vrbasu nelegalna eksploatacija šljunka je uzela toliko maha da se javne institucije u svojim obraćanjima žale da ne mogu promijeniti stanje jer nemaju dovoljno resursa, a kaznena politika je blaga, dok se u međuvremenu naočigled svih krade javno dobro, devastiraju korita rijeka, zagađuju zemljište i podzemne vode, urušavaju obale i plave naselja.
U zaštitu korita rijeke Bosne, a time i svojih domova i materijalnih dobara ustali su prošle godine građani Doboja, Vukosavlja, Modriče, Šamca i početkom ove i građani Maglaja.
Poslednji u tom nizu su i Zvorničani, koji žele zaštititi korito rijeke Drine.
Šljunkarenje nije samo problem u BiH, nego i u zemljama okruženja koje takođe vode višedecenijsku borbu sa nesavjesnim šljunkarima.
U borbi protiv šljunkara najdalje je otišla Hrvatska koja je u periodu od 2009. do 2013. godine u potpunosti zabranila eksploataciju šljunka iz rijeka, a najmanje je uradila BiH. Ali, ipak u ovom regionalnom pregledu počećemo od Srbije.
SAMO U OKOLINI KRUŠEVCA 400 LOKACIJA NA KOJIMA SE VADI ŠLJUNAK
Skupština Srbije usvojila je u maju 2018. godine izmjene i dopune Zakona o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama kojim se uređuje rad šljunkara koje posluju nelegalno i nanose veliku štetu budžetu Srbije.
Zakon o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama predviđa rok od šest godina da se više od 150 nelegalnih šljunkara na obalama Dunava, Save i Tise izmjesti na zvanična lučka područja.
Ali na Drini, koja je na granici između Srbije i BiH, na teritoriji sela Badovinci, čak 12 preduzeća se specijalizovalo za eksploataciju šljunka i pijeska iz Drine, a lokalna samouprava i mjesna zajednica od tog posla imaju samo – velike štete, pisale su Novosti.rs u novembru 2019. godine.
Beogradski list dalje navodi da pritom, nije nikakva tajna da na Drini, od Ljubovije do ušća u Savu, najmanje stotinu preduzeća – godinama unazad – nelegalno eksploatiše šljunak i pijesak. Štaviše, tokom minule dvije decenije je tek jednocifren broj njih uopšte ulazio u proceduru da bi nekako ozvaničio i te kako unosan posao.
Poseban problem je to što su se o propise oglušivali čak i oni koji su dobili propisane dozvole, izvlačeći i po 50 puta kubika od odobrenih količina.
Ekonomski stručnjaci procjenjuju da su, zbog nelegalne eksploatacije šljunka i pijeska, lokalne samouprave u Ljuboviji, Bratuncu, Zvorniku i Malom Zvorniku, te Loznici, Bogatiću i Bijeljini uskraćene za iznose koji su jednaki njihovim godišnjim budžetima.
Ipak, kada je riječ o Srbiji, najgore stanje nije na Drini, nego na rijeci Moravi.
Samo u okolini Kruševca ima 400 lokacija na kojima se vadi šljunak. Većina je nelegalna, a kopači su odlično pripremljeni, pa neki čak imaju i pontonske mostove. Lokalna vlast nije u stanju da sama tome stane na put, jer su za kontrolu nadležne inspekcije iz Prokuplja i Jagodine, kao i Kapetanija u Smederevu. Na teritoriji Kruševca prijavljene su 43 radnje za iskop pijeska i svaka ima dvije-tri prijavljene lokacije. Realna slika na terenu je sasvim drugačija, jer ima čak četiri puta više kopova. Kada završe s eksploatacijom, kopači ostavljaju pustoš, pisala je RTS još 2015. godine.
A kako je Morava izgledala u decembru prošle godine, odnosno užas koji ostaje iza šljunkara, možete vidjeti na sljedećem video snimku:
SUSJEDI OBESMISLILI SVOJEVREMENU ZABRANU EKSPLOATACIJE ŠLJUNKA IZ RIJEKA U HRVATSKOJ
U Hrvatskoj je od 2009. do 2013. na snazi bio Zakon o vodama kojim se u potpunosti branila eksploatacija šljunka iz rijeka, da bi od 2013. do 2019. eksploatacija bila dozvoljena putem ugovora o koncesiji.
U tom periodu u hrvatskim medijima su povremeno izlazili tekstovi u kojima su dominirala mišljenja da je vađenje mineralnih sirovina, pijeska i šljunka djelatnost koju je Hrvatska zapostavila i da je posljednjih desetak godina zbog toga trpila gubitak od oko 5 milijardi kuna, na šljunku koji je uvožen iz Srbije, Mađarske i BiH.
“S obzirom da se granična crta na rijeci održava negdje na pola rijeke, oni šljunak vade sa svoje strane, šljunak s naše strane odlazi na mjesto njihova iskopa pa taj isti, naš šljunak, prodaju nama. Tako je cijeli koridor 5C sagrađen na našem šljunku koji smo uvezli iz ovih susjednih zemalja”, rekao je parlamentarac Josip Đakić u maju 2018. godine za Informativni centar Virovitica.
Već u ljeto 2019. godine je na snagu stupio novi Zakon o vodama koji dopušta eksploataciju šljunka i pijeska vađenjem iz obnovljivih ležišta uz ugovor o koncesiji ako to pridonosi održavanju voda ili vodnih putova na unutrašjnim vodama.
Propisane su njime i izuzeci u slučaju zaštite i spašavanja ljudi, životinja, materijalnih i kulturnih dobara i okoliša u poplavama, kao i prilikom otklanjanja posljedica poplava ili provedbe mjera obrane od poplave. Takve odredbe nisu prije postojale.
Krajem marta 2020. godine tadašnje Ministarstvo zaštite okoliša i energetike izdalo je rješenje Hrvatskim vodama za iskapanje oko 460 hiljada kubičnih metara sedimenta iz Drave kod općine Petrijevci u blizini Osijeka, s ciljem smanjenja rizika od poplava, odnosno bez obveze izrade studije utjecaja na okoliš i utjecaja na ekološku mrežu, prenio je Faktograf.hr.
Početkom maja udruženja za zaštitu okoliša su podnijele Upravnom sudu u Osijeku tužbu protiv tadašnjeg Ministarstva zaštite okoliša i energetike zbog izdavanja rješenja Hrvatskim vodama za iskapanje pijeska iz Drave bez obveze izrade studije uticaja na okolinu i uticaja na ekološku mrežu. Zatražile su i donošenje privremene mjere prekida radova, što je Upravni sud u Osijeku odbio u junu.
MORATORIJ U CRNOJ GORI OBESMIŠLJEN – OTVOREN PROSTOR ZA KORUPTIVNE I DRUGE NEZAKONITE AKTIVNOSTI
Vlada Crne Gore, odnosno Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja donijelo je prije tri godine odluku o zabrani dalje eksploatacije šljunka i pijeska iz riječnih korita. Odluka o moratorijumu je rezultat potrebe da regulacioni planovi i koncesioni akti koji iz njih proističu obezbijede eksploataciju u svrhu regulacije vodotoka i garantuju obezbjeđenje javnog interesa.
Moratorijum je uveden i zbog potrebe revitalizacije stanja životne sredine u rječnim koritima, zaštite, očuvanja biodiverziteta, a posebno ribljih staništa, ribljeg fonda i kvaliteta voda.
“Izuzetno, saglasnost za eksploataciju izdavaće se samo u svrhu interventnih radova, poput uklanjanja uskih grla u koritima rijeka i sl., čije bi odlaganje moglo prouzrokovati štetne posljedice”, kaže se u odluci.
Obala rijeke Morače, kod sela Botun nadomak Kombinata aluminijuma (KAP), izgleda apokaliptično, kao iz nekog naučno-fantastičnog filma o „danu poslije“. Od ograde KAP-a, pa par kilometara prema Skadarskom jezeru, duž sela Botun, zetska strana Morače više nema karakteristični izgled sa pećinama i stijenama. Zatrpana je naslagama smeća i građevinskog šuta, navodi se u istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore i Monitora.
Da nelegalna eksploatacija u Crnoj Gori cvjeta, potvrđuju i podaci Uprave za inspekcijske poslove, dostavljeni Dnevnim novinama u septembru prošle godine, u kojima navedeno da su od početka godine inspektori izvršili 277 pregleda na rijekama i utvrdili brojne zloupotrebe.
Direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović, tvrdi da je „Vlada, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, od samog starta obesmislila odluku o moratorijumu, jer je ostavila mogućnost da se eksploatacija nastavi kroz takozvanu regulaciju korita“.
„Jasno je da je na takav način ostavljena otvorena opcija za povlašćene koncesionare. Potpuno je logično da se ovakvim nepotpunim odlukama otvara prostor i za koruptivne i druge nezakonite aktivnosti i to je trebalo da bude razlog da se i pravosudni organi zainteresuju za ovu oblast“, kaže Perović. On ističe da njegova NVO najupečatljivije apokaliptične prizore, ipak, vezuje za rijeku Gračanicu u Nikšiću, „koja je doživljela ekološku katastrofu i čije korito više ne podsjeća na vodotok već na pokretnu deponiju“.
SISTEMSKA KORUPCIJA U POZADINI
Uglavnom, radi se o ogromnom novcu. I višestrukoj društvenoj šteti, koja se, nelegalnim šljunkarenjem, čini i prema prirodi i prema građanima pogođenih područja i prema državnim budžetima.
I upravo iz te činjenice, i iz neuspješnosti država da se efikasno obračunaju sa ovom kriminalnom djelatnošću koja traje desetljećima, logičan je zaključak da je sve to moguće samo zahvaljujući raširenoj, sistemskoj korupciji.
