Svjesni smo da se nasilje dešava, ali kada se ono konkretizuje imenima, kada neka mlada glumica kaže da je bila zlostavljana godinama, zapitamo se koliko takvih stvari prođe neprimijećeno pored nas. Slučaj glumice Milene Radulović i njenih koleginica danima je bio tema u medijima i na društvenim mrežama, a četiri mlade glumice iz Sarajeva pokrenule su Facebook grupu “Nisam tražila” kako bi dale glas sličnim pričama iz okruženja.
Vrlo brzo njihov Inbox preplavljen je svjedočanstvima o seksualnom nasilju iz cijele regije.Osnivačice grupe, Ana Tikvić, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Asja Krsmanović, svojom inicijativom željele su dati prostor svim onim žrtvama koje još nisu spremne javno govoriti o svom iskustvu, te su ih pozvale da na ovaj način anonimno podijele svoje priče.
Iz mnoštva ispovijesti koje su objavljene na ovoj stranici postalo je jasno da se nasilje nad ženama dešava stalno i svugdje.
“To je bila spontana reakcija na dešavanja u Srbiji i na optužbe protiv Miroslava Aleksića, učitelja škole glume. Milena Radulović je istupila javno mada nije jedina koja je prijavila to nasilje, i postala meta za jako mnogo jezivih komentara. Nas nekoliko smo to gledale i bile konsternirane činjenicom da se neko tako razapinje u javnom prostoru. Imale smo potrebu da uradimo nešto i odlučile smo da iskoristimo isti medij iz kojeg dolazi jezik mržnje, jezik mizoginije, i da ga okupiramo našim pričama”, kazala je Asja, govoreći o tome kako je došlo do pokretanja Facebook stranice Nisam tražila.
Nasilje se dešava stalno i svugdje
Nasilje se dešava svuda oko nas, ali potpuno je drugačije kada bi to prikažete brojkama i stavite u naučnu studiju nego kada vam neko ispriča svoju ličnu priču, kazala je ona.
“Otvorile smo stranicu na kojoj smo prvo ispričale nekoliko priča ljudi koje mi poznajemo, a koji su odlučili da ispričaju svoje priče. Za jedan dan naš inbox je bio pretrpan. Naš prvobitni strah je bio šta ako se niko ne javi, ako ne dobijemo nijednu ispovijest, da li to znači da ljudi nisu spremni da o tome govore ili da samo mi mislimo da toga ima u tolikoj mjeri. Ispostavilo se da ima, da su ljudi itekako spremni o njemu da govore i da uspostave zajednicu u kojoj će postojati taj nivo razumijevanja, gdje će ljudi odvojiti nešto od sebe i staviti u javni prostor i početi se nositi s tim da su preživjeli nasilje”, priča Asja.
Često se ovakva iskustva drže u sebi, jer žrtve nisu spremne da o njima govore. Ipak, na grupi Nisam tražila objavljeno je na stotine ispovijesti.
“Mi smo bile šokirane. Na početku smo bile anonimne, prva tri dana nije se znalo ko stoji iza stranice. Te žene i muškarci, ali većinski žene, su dlučile nekom potpunom anonimusu ispričati svoju priču. Mislim da to treba suštinski da nas zabrine obzirom da postoje institucije, organizacije koje se time bave i da ti ljudi nisu osjetili povjerenje da to ispričaju tamo gdje bi se neko trebao istinski time baviti. Postoji ta gorljiva potreba da se tako strašan čin i trauma ipak izgovori, iako će mnoštvo tih ispovijesti ostati neispričano, jer ljudi koji su pretrpjeli nasilje te vrste još nisu spremni da o njemu govore i sasvim je razumljivo zašto nisu spremni, obzirom na komentare”, ispričala ne Nadine.
Kada je Milena istupila, ti komentari su bili većinom vezani za njenu profesiju, “kako je Milena to tražila, jer je izabrala da bude glumica, pa se to kao podrazumijeva”. “Na meti su bile dramske akademije u regiji jer se podrazumijevalo da se takve stvari dešavaju u tim ustanovama, što je katastrofa, jer svjedoci smo da se dešava svugdje.”
Odsustvo povjerenja u institucije
Na grupi “Nisam tražila” stvorila se zajednica podrške, povjerenja, “ljudi ti iznose najgore stvari iz svog života bez ikakve pomisli da bi ti to mogao iskoristiti na bilo koji način, što je i prelijepo i pretužno”, kaže dalje Nadine, a razlog je odsustvo povjerenja u institucije.
Ana objašnjava zašto ovakve ispovijesti uvijek kreću od glumica ili uopšte javnih osoba.
“Ja kao glumica, umjetnica, osjećam, ne samo potrebu nego i dužnost, ja sam naučena kroz svoje školovanje da budem društveno angažovana, ne samo oko lijepih tema nego i oko ovih mučnih i teških. Mislim da je posve razumljivo zašto javne osobe, glumice, rediteljice, glazbenice, novinarke, progovaraju prve. I na Balkanu se desilo nešto što se desilo u Americi kada je bio #Metoo pokret, da su nakon tih javnih osoba istupile sve druge žene, iz svih drugih profesija, domaćice, drugi fakulteti, branše, to je normalno i sasvim razumljivo.”
Reakcije na grupu i priče koje su objavljene bile su razne, kaže Ana, od velike podrške do iskazane sumnje u vjerodostojnost ispovijesti.
“Bilo je mnogo divnih ludi koji su nam se javili, stavili na raspolaganje svoje vrijeme i resurse. Bili smo ugodno iznenađeni reakcijom raznih udruga, pojedinaca koji su se nama zaista u kratkom roku javili. Ali nije stizala samo podrška, stizalo je i mnogo sumnjičavosti. Takođe, pokušano je provaljivanje u naše privatne Facebook profile. Stranica je hakirana treći dan, zatim je prijavljena Facebooku pod izgovorom da širi dezinformacije. To je informacija koju smo mi dobili od Facebooka i da nikada nije zabilježen toliki broj prijava jedne stranice na našim prostorima”, priča Ana.
“To znači”, kaže Asja, “da je neko angažovao sve svoje botove da nas prijavi.”
“Mnogi su se prepali. Dobijale smo prijetnje, pozive i poruke, ali nama je najveći strah bio da neko ne dođe do imena osoba u tom inboxu”, dodaje Nadine.
“Postoji veliki broj organizacija civilnog društva koje dugi niz godina radi na tome, lobira, pravi studije, pravi akcije, pokušava da napravi neku sigurnu zonu za žene koje žele da prijave nasilje. Postoje isto tako međunarodne institucije koje rade na tome, postoji cijeli sistem naše vlasti, koji treba da uradi nešto po tom pitanju, ali sve je to mučno sporo i mi smo shvatile u ove tri sedmice ubrzanog kursa upoznavanja sa pravima i sa zakonom da Krivični zakon nije ujednačen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova i kod nas se seksualno uznemiravanje ne vodi kao krivično djelo. Znači neko mora biti silovan, da bi mogao prijaviti slučaj, a i tada je pitanje da li će ga prijaviti, jer je cijela ta procedura strašno mučna i demotiviše ljude da prijave nasilje”, objašnjava Asja.
Ovo je trenutak da nešto promijenimo
Asja navodi rezultate studije Sarajavskog otvorenog centra, prema kojima 91% slučajeva silovanja nije procesuirano u našem društvu.
“To je jeziv podatak. Ovo je savršen momenut da probamo da nešto promijenimo. Mi smo napisale otvoreno pismo Parlamentu u kojem tražimo da se izmijeni zakon. Mi smo svjesni da to neće mnoge spriječiti da budu nasilni, ali moramo od neke tačke da počnemo. Insistiramo i nastavićemo tu vrstu kampanje i pritiska da se u parlamentu FBiH Krivični zakon uskladi sa Zakonom o ravnopravnosti polova i sa Istanbulskom konvencijom, što znači da nema zastare i da seksualno uznemiravane ulazi jasno definisano u krivični zakon”, objašnjava Asja.
Takođe, naše sagovornice kažu da je u nastavne programe škola ptorebno uvesti razgovore i edukacije o rodno zasnovanom nasilju.
“Lično nemam puno povjerenja ni u našu vlasti, ni u naše društvo, najviše imam povjerenja da kažem ljudima ‘kupite peper sprej, idite na kurs samoodbrane i borite se kako znate’, jer mi smo na toj civilizacijskoj tački. Ne možemo ostati na toj civilizacijskoj tački, moramo pokušate da to sistemski da promijenimo”, kazala je Asja.
Kao društvo smo duboko needukovani
“Stvari su pogrešno postavljene od samog početka. Ja se uvijek vratim na djecu u osnovnoj školi kada uđu u neke godine puberteta, pa dječaci krenu loviti djevojčice. Ti kažeš učiteljici, a ona kaže ‘pa to je zato što se ti njemu sviđaš’. To je prva poruka sa kojom se dječaci susreću da je u redu na taj način iskazivati pažnju i naklonost, a djevojčicama da je u redu da na taj način primate tu pažnju, ljubav, naklonost. To je jedna od prvih informacija sa kojom se djeca susreću u vezi seksualnih odnosa i intimnih, fizičkih kontakata. To je posve pogrešno, ali je u našem društvu normalizirano i ustaljeno. On je dječak, ne zna drugačije, on te zna počupati, zgrabiti I on se ohrabruje da na taj način iskaže svoju emociju, jer ako on zaplače automatski je homoseksualac”, priča Ana.
Još jedan veliki problem na koji su naše sagovornice ukazale jeste da često ni odrasli ljudi ne znaju prepoznati kada im se dešava seksualno nasilje. “To su većinski žene, koja nam pišu ‘ja nisam ni znala da sam seksualno zlostavljano’, što je strašno jer pokazuje da smo kao društvo duboko needucirani”, kaže Ana.
“Kako da znam dokle je granica, granice je dotle dokle je poštovanje. Vrlo dobro znate razgraničiti kada vas neko tretira s poštovanjem, kada ne. To je jedino mjerilo kada je nešto što se dešava nasilje i na to ne treba pristati”, kazala je Asja.
“Onog trenutka kada se uopšte pitati da li je nešto OK ili nije, znajte da nije OK. Svi imamo intuiciju i neki unutrašnji osjećaj koji nas rijetko prevari”, dodaje Nadine.
Otvorena je Pandorina kutija
Činjenica da su ljudi osvijestili da im se nasilje dešava je ogroman korak, slažu se sve tri naše sagovornice govoreći o uspjehu koji je grupa Nisam tražila postigla.
“Na sedmičnoj bazi se dešavaju afere, ljudi to ne stignu obraditi. Svakome je nešto drugo prioritet i toga moramo biti svjesni. Nekoga se više tiču respiratori nego seksualno uznemiravanje i to je u redu, ali kada bi se svako okupio oko onoga do čega mu je jako stalo, ne možemo mi boriti sve borbe ovog svijeta, ali ako je dest hiljada ljudi na jednom, deset na drugom i svi aktivno rade na tome, onda se sistematski stvari rješavaju”, kazala je Nadine.
“Otvorena je Pandorina kutija. Ovo što je izneseno ne može biti zaboravljeno, nema povratka, moraju se stvari mijenjati, sad je trenutak. Sad je trenutak da društvo, nadležne institucije i organi djeluju”, poručila je Ana.
“Poruka ženama je ‘budite ljute, imate pravo da budete ljute, šuti i trpi nije promijenilo svijet. Više nas je, duže živimo i obrazovanije smo. To su statistike. A i dalje trpimo budalaštine od raznih glupaka, manje obrazovanih na pozicijama moći. Dosta je!”, poručuje Asja.
Pogledajte Buka TV podcast:
