Svi kandidati za gradonačelničku poziciju u Zagrebu guslaju u iste gusle kad govorimo o korupciji. Čistunac do čistunca. Svaki će joj doći glave ognjem i mačem. Prekriži veze, tetke, namještene natječaje i mafijašenje s gradskim prostorima i zemljištima. Gotovo je navodno s rođacima, ljubavnicama i kumovima. I taj Pripuz neka se dobro pripazi. Sve ide ravno na dezinfekciju i reviziju.
To zborno pjevanje nastavit će se do svibnja, a kako će se poslije delati, ostaje da se vidi. Ali već je i ovo, samo po sebi, ugodno slušati. Znači da su svi svjesni što se narodu najviše gadi i u kojem grmu leži zeko izborne sreće. Već samo da se ukine korupcija i eto nas automatski na konju. To se, uostalom, odnosi na brda i doline cijele ove države, Zagreb je samo jedan list te zastrašujuće dijagnoze.
Ključni razlog propadanja
Pogledajmo samo jedno istraživanje sociologa Renata Matića, redovitog profesora na zagrebačkom Fakultetu hrvatskih studija, koje je objavljeno još prije četiri godine, a na koje se nitko iz vlasti nije ni osvrnuo. Rezultati potvrđuju da je korupcija ključni uzrok našeg propadanja.
No taj se hrvatski problem opet tretira kao trinaesto prase u Nacionalnoj strategiji koju je Plenkovićeva vlada pisala za Bruxelles i za pare koje otamo čekamo. U samoj smo špici Europe po pokvarenosti države, administracije i političkih struktura. Milijarde nestaju u bunaru tog mešetarenja. Ali toga se sjete samo prije izbora. A onda opet po starom.
Dr. Matić je, dakle, istraživao i uspoređivao razmjere korupcije u razgovorima sa po 30 iskusnih zaposlenika državne administracije iz dvije grupe država. Prva grupa (grupa A) su Njemačka, Danska, Finska, Švedska i Norveška, zemlje u kojima je korupcija najniža od 1995. godine, dakle od početka mjerenja. Druga grupa (grupa B) su Hrvatska, BiH, Srbija, Bugarska i Rumunjska, neslavni rekorderi po kriteriju raširenosti korupcije. Matićev nalaz po nas je potpuno jeziv.
Promašena opravdanja
Naši ministri uvijek seriozno napominju kako ”percepcija korupcije” nije isto što i stvarna korupcija sugerirajući time da su građani nerazumni i skloni pretjerivanju. Da nekorektno poopćavaju ”pojedine izolirane slučajeve”. Da su napadnoj kritici Vladinih politika skloni oni koji sami nisu uspjeli u životu, a nisu ni mogli sa svojim ispodprosječnim kvalitetama.
Riječ je, naravno, o šmiranju i izvlačenju, a ovo im istraživanje to govori da ne može biti jasnije. Ne možemo ga ovdje prenijeti u cijelosti, ali citirat ćemo neke od izjava Matićevih sugovornika iz skupine odlikaša A i naše beznadne skupine B.
Gubljenje vremena u redu
Viša službenica u pravosuđu (45) iz Finske kaže kako nikada nije trebala preporuku i intervenciju za bilo kakvu liječničku ili administrativnu uslugu te da se ne sjeća da je ona ili netko od njezinih suradnika za to uzeo slobodan dan.
Policijska službenica (28) iz Danske ističe da njeno radno mjesto traži stopostotnu koncentraciju pa ne može zamisliti bilo kakvo čekanje u redu ”jer netko drugi nije dobro organizirao svoj posao”.
Viša službenica u regionalnoj samoupravi (47) iz Švedske: “Nijedna zemlja ne bi ekonomski izdržala toliko izgubljenih radnih sati i dana ako bi se za liječničkim i administrativnim uslugama trčalo u radno vrijeme”.
Jedni ne razumiju mito…
Ispitanici iz A skupine ne razumiju ni pojam mita. Pravosudni službenik (52) iz Danske: “Kao što ja primam plaću za svoj rad, tako i svi ostali primaju plaću za svoj. A svatko ima pravo postati privatni poduzetnik ako mu u javnoj službi plaća ne odgovara”.
No, zato službenica u policiji (42) iz BiH, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, priznaje kako, tamo gdje treba, i sama obično donese ”neki mali dar kao zahvalu”, pri čemu napominje da se na to ne gleda kao na podmićivanje.
Dakle, sasvim suprotni običaji vladaju u skupini A i skupini B kojoj pripada i Hrvatska. Službenik u pravosuđu (50) iz Srbije slikovito opisuje proceduru pribavljanja potvrda i dozvola: “Ako se poklopi da ti je jasno što sve trebaš donijeti i ako je službenica na šalteru dobre volje, onda ide. Ako ne, upotrijebiš ”džoker zovi”. Ili uzimaj godišnji da sve to obaviš”.
…a drugi što znači ‘javno’
Policijski službenik (34) iz Hrvatske: “Uvijek mi nešto nedostaje, ili neka potvrda, ili taksa, ili se zbog nečega baš danas to ne može. I još sam ja neki policajac, pa barem ne moram čekati u redu”. I pravosudni službenik (54) iz BiH tvrdi kako kod njih s administracijom ništa ne ide “ako ne poznaš ljude, ili ako te neko ne progura”.
A pravosudna službenica (49) iz Bugarske naglašava kako joj je trebalo ”stotine sati međunarodnih seminara u procesu pristupanja EU” da i sama shvati što je javno, a što je privatno, i zašto nije u redu koristiti se položajem ili poznanstvima.
Bez političkih intervencija
Još zanimljiviji su odgovori o političkom utjecaju na izbor kadrova za profesionalne rukovodeće dužnosti. Sudionici iz skupine A navode kako je u njihovim zemljama unaprijed definirano koje su političke, a koje su profesionalne ovlasti i prostori odlučivanja.
Viši policijski službenik (61) iz Njemačke kaže kako je nezamislivo da mu, nakon 40 godina rada u struci, “SPD ili CDU postave šefa koji će mi govoriti što je profesionalno korektno, a što nije”. Dodaje kako bi u državi ”zavladao nezamisliv nered i nesigurnost” kad bi ljudi koji su došli s politikom odlučivali o tome kako će raditi profesionalci. “Između nas nema mostova, niti odluka s jedne na drugu stranu zida”.
Viši policijski službenik (54) iz Švedske: “Ne sjećam se slučaja da bi netko iz politike, ministar ili bilo tko, oko bilo čega intervenirao. Mislim da bi za to morao podnijeti sankcije. A ako bi se usudio uplesti u izbor naših kadrova, svakako bi morao odstupiti”.
‘Radimo u neizvjesnosti’
Različita iskustva zabilježio je prof. Matić u skupini B. Sugovornik iz Hrvatske (48): “Nekoliko mjeseci prije i poslije svakih političkih izbora, profesionalci u policiji žive i rade u neizvjesnosti. U igri su sve promjene, često i one najnelogičnije.
Nova pravila i kriterije postavljaju ljudi koji dođu iz politike, bez ikakvog iskustva u struci i bez ikakvog interesa za struku. Unesu nered i nakon četiri godine odu, a mi uvijek iznova saniramo štetu koju su oni prouzročili”.
Policijska službenica (37) iz Srbije navodi da su intervencije izvan službe, uglavnom iz politike, kod njih najnormalnija stvar. ”I, ako se išta zna, onda se zna da za našeg budućeg šefa nitko od nas nikada prije nije čuo”.
Kako se napreduje u karijeri
Matić je sudionike svog istraživanja pitao i kako se stječu viša zvanja u javnim i administrativnim strukama u njihovim zemljama. Razlike ponovno frapantne.
Za skupinu A karakterističan je odgovor službenice u regionalnoj samoupravi (32) iz Danske. Ona naglašava kako je jako motivirana te da je odličan osjećaj kad dobije povratnu informaciju da opravdava povjerenje iskusnijih kolega. Na više i bolje plaćeno mjesto dolazi se vrijednim radom, znanjem, točnošću i rezultatima.
No, u skupini B upravljanje karijerom je nemoguća misija jer umjesto jasnih i čvrstih kriterija, caruju veze, poznanstva i namještaljke iz politike. Službenica u regionalnoj upravi (38) iz BiH: “Ne znam, svatko ima nekog svog tko ga vuče, drukčije ne ide”.
‘Tko bi čekao bolja vremena?’
Pravosudni službenik (50) iz Srbije: “Da moj otac nije jednom okrenuo i nebo i zemlju, ja bi i u ovim godinama još bio pripravnik”. Pravosudni službenik (32) iz Hrvatske: “Ja se za koju godinu vidim ili kao privatnik ili negdje vani. Tko bi dočekao ta neka bolja vremena”. Svi se slažu da bez intervencije odozgo, ili izvana, za njih nema pomaka.
Već ovaj kratki prikaz Matićevog rada pokazuje zbog čega je povjerenje građana u javne institucije vrlo visoko u društvima skupine A, a tako nisko u grupi B koja uključuje i Hrvatsku. Solna kiselina korupcije izgrizla je ovu državu do gole kosti. Grozno je što građani dočekuju i ove lokalne izbori bez puno nade da će se nešto bitno promijeniti.
