“Što misliš, možemo li mi u Guinnessovu knjigu rekorda?”, pitaju me stanovnici nekoliko sela kraj Fojnice koji već gotovo godinu dana stražare na rijeci Željeznici koja prolazi kraj njihovih kuća i ne dozvoljaju da se bageri spuste u korito i počnu polagati cijevi za minihidroelektranu.
“Možda ima urođenika po Južnoj Americi koji duže brane šume”.
“Pa da, to smo mi, Indijanci. Sve što su oni govorili, pokazalo se, bili su u pravu”, zaključuju.
I odgovor na pitanje “zašto” svoje živote već gotovo godinu dana podređuju borbi za tu rječicu, povezuje ih s urođeničkim shvaćanjem svijeta. “Pogledaj tu ljepotu” i “ništa nam drugo nije ostalo” nude kao jedine razloge dok voda zelene boje protječe kraj nas.
Cesta od Fojnice vijuga kroz sela Bakoviće, Gojeviće i Luku i uz kanjon rijeke vodi do mjesta gdje se prije gotovo godinu dana odvio prvi susret mještana s bagerom. Danas je prvi bager, vidljivo zahrđao, još uvijek parkiran s jedne strane ceste, dok su na proširenju s druge strane ceste fojnički aktivisti i aktivistice sagradili drvenu kućicu u kojoj dežuraju u smjenama 24 sata na dan. U kućici su klupe i stolovi, improvizirana peć, snopovi karata, zalihe hrane, a s vanjske strane obješen natpis “Ne damo rijeku”. Kraj kućice su postavili suncobran i stol sa stolicama, nešto niže sagradili su WC do kojeg vode drvene stepenice. S druge strane posadili su čak i cvijeće. Bager koji stoji preko puta stožera nema na sebi nikakve oznake vlasništva. Na lokaciji nema nikakve ploče s opisom radova.
“Vozio sam se motorom uz kanjon kada sam naišao na bager. Počeo sam zvati mobitelom prijatelje i druge sumještane. Vrlo brzo nas se skupilo nekoliko stotina i zaustavili smo ga. Otada se nismo maknuli odavde. Bilo je to 22. kolovoza prošle godine. U početku smo dežurali na dva mjesta na rijeci. Također, nismo dozvolili da se bager parkira na ovo proširenje uz cestu jer je rijeka na ovu stranu. Kada je počela zima sagradili smo i kućicu”, opisuje Robert Oroz.
Na listi je dvjestotinjak ljudi koji se izmjenjuju na dežurstvima. Neki od njih su i ljudi u sedamdesetim godinama, neki su i teško bolesni, ali svejedno dolaze. Ako dežurni uoče strojeve, pozivaju ostale i u roku od dvadesetak minuta može se skupiti nekoliko stotina mještana, tvrde. Tako su u proteklih deset mjeseci nekoliko puta uspjeli pasivnim otporom zaustaviti početak gradnje. Kada je investitor pokušao postaviti zaštitnu ogradu, srušili su je, baš kao što se jednom dogodilo i u zagrebačkoj Varšavskoj ulici. Više njih ima prekršajne prijave, zovu ih redovito na informativne razgovore u policiju, bilo je tu i fizičkih okršaja sa zaštitarima, ali se ne daju zastrašiti.
Sama se kućica pretvorila u svojevrsni društveni centar. Automobili se redovito zaustavljaju, i ako već nemaju vremena za čavrljanje, prolaznici dežurnima ostavljaju sir, mlijeko i slično. Građani povremeno organiziraju i čišćenje rijeke i ljute se na nemarne prolaznike koji bacaju smeće. Tvrde kako ih je otpor zbližio, kako se prije nisu svi ni poznavali, a sada pomažu jednu drugima i u svakodnevnom životu.
“Kroz sve ovo vrijeme ovdje nas se izmijenilo i 1200, 1300 ljudi. Nitko nikome ne naređuje, svatko se prihvati onoga posla za koji je nadaren”, ističe lokalni veterinar Željko Oroz.
Organizacija ovakvog otpora kroz dugo razdoblje od godinu dana bila bi zavidan uspjeh i za neku snažnu organizaciju. Međutim, nitko od njih, tvrde, prije bitke za Željeznicu nije imao iskustva u aktivizmu. Tek su sada pokrenuli postupak osnivanja udruge Eko Gotuša kako bi kao pravna osoba lakše sudjelovali u pravnim postupcima. Naime, paralelno s otporom na terenu, pokrenuli su i pravnu bitku te su uspjeli srušiti okolišnu dozvolu za projekt hidroelektrane na nadležnom sudu. Odvjetnika plaćaju isključivo donacijama.
“Mi nemamo izbora. Sudovi su spori, ali nećemo se maknuti odavde dok ne dobijemo konačnu sudsku odluku kojom se zaustavlja projekt”, kaže Robert Oroz.
Još 2009. godine također su tri mjeseca držali dežurstva i prvi put obranili rijeku. Tada je investitor bila JESS Company koja je u međuvremenu prodala projekt tvrtki Company Peeb iz Travnika.
“Kada smo 2006. godine čuli da se planiraju minihidroelektrane na našoj rijeci, odvezli smo se pogledati kako to izgleda na terenu Prokoškog jezera, slapova Kozice i rijeke Jezernice. Vidjeli smo tu devastaciju prirode. U Bosni se to ne radi kao u zapadnim zemljama, već cijelim tokom prekopaju korito rijeke i polažu cijevi u njega. Na Željeznici bi to značilo više od tri kilometra prokopanog korita. Ne poštuju se biološki minimumi niti bilo kakve norme. Sve su to prepisani projekti pa je tako za ovaj projekt na naslovnici Željeznica, a u papirima se kasnije spominje rijeka Vrbas. Ovakvi objekti zapošljavaju najviše po jednog čovjeka i općina od toga nema gotovo nikakve koristi”, tvrdi Oroz.
Lokacija koju mještani brane samo je jedna od jedanaest planiranih za gradnju minihidroelektrana u Općini Fojnica. Na rijeci Željeznici ucrtane su ukupno četiri minihidroelektrane iako je riječ o biološki vrijednom području. “To je veliko prirodno mrijestilište potočne pastrve. Ovdje je prije bio čak zabranjen ribolov. U vodi žive i riječni rakovi što znači da je voda izrazito čista, a tu su i vidre. U okolnoj šumi nalazi se čitav niz endemskih i rijetkih vrsti, kao što su zelena joha, sibirska kleka, alpske ruže, albanski ljiljan, medvjeđe uho i ljekovita biljka srčanik”, nabraja inženjer šumarstva Nikica Markija.
Osim ovih prirodnih znamenitosti, uz rijeku se nalazi i niz drugih zanimljivosti koje su neiskorišteni turistički potencijal. Tako se nedaleko od mjesta obrane Željeznice nalazi ulaz u atomsko sklonište sagrađeno u Titovo vrijeme kada je tu bilo i oporavilište za ranjene oficire. Na poljima iznad kanjona deseci kamena stećaka propadaju zaboravljeni u šikari. Nije zaboravljen tek izvor Svetog Jakova gdje dolaze hodočasnici koji vjeruju da voda liječi kožne i očne bolesti.
Umjesto uočavanja drugih potencijala ove općine, tamošnji su se političari uglavnom zabavljali ucrtavanjem hidroelektrana na vodotokove pa su danas gotovo svi namijenjeni za gradnju energetskih objekata. Nije tako samo u Fojnici, već u cijeloj BiH, uključujući i Federaciju i Republiku Srpsku. Iako je BiH izvoznik energije, ne biraju se mjesta pa minihidroelektrane prijete čak i Nacionalnom parku Sutjeska. U Sarajevu su prije dva tjedna održani i prosvjedi protiv gradnje deset sličnih objekata na rijeci Ljutoj iako se ona nalazi u obuhvatu također budućeg nacionalnog parka Bjelašnica- Igman- Treskavica-Kanjon Rakitnice. Fojničani su podržali taj prosvjed, a Kenan Muftić iz Planinarskog društva Željezničar iz Sarajeva došao je pak podržati prosvjed u Fojnici koji je održan u srijedu.
“Dosta ljudi uopće ne zna što se događa, ali očigledno je da se svijest budi i ljudi shvaćaju da je zaštita prirode zajednički interes svih stanovnika BiH. U kanjon Ljute, osim deset minihidroelektrana, naknadno su ubačene i tri velike hidroelektrane visoke trideset metara. Slično se događa i na brojnim drugim rijekama BiH koje se rasprodaju šakom i kapom. Imam osjećaj da političari odbrojavaju zadnjih godinu, dvije kada još mogu grabiti prije nego pobjegnu na Kanarske otoke ili neko slično mjesto”, kaže Muftić.
Što se tiče lokalnih političara iz Fojnice mnogi su prije izbora redovito dolazili na mjesto dežuranja, među njima i sadašnji predsjednik općinskog vijeća, ali nakon izbora više nitko ne dolazi. Aktivisti su suočeni i s medijskom blokadom, pa tako Federalna televizija nije nikad objavila prilog o njihovoj borbi za rijeku koju doživljavaju kao zajedničko dobro.
Načelnik Općine Fojnica Salkan Merdžanić izišao je pak u srijedu pred tristotinjak okupljenih građana koji su tražili da se vodotokovi ne davaju u koncesije bez njihovog sudjelovanja, te održao govor koji kao da je prepisao od dubrovačkog gradonačelnika Andre Vlahušića.
Načelnik tvrdi da su problem stvorili njegovi prethodnici i stari prostorni planovi za koje su odgovorni neki prijašnji političari. “Ovakvi skupovi su poruka svima koji žele investirati u Fojnicu da ne dolaze. Otkako je svijeta i vijeka prirodna bogatstva se stavljaju u funkciju čovjeka”, rekao je Merdžanić pred brojnim okupljenim Fojničanima svih generacija.
Iz redova prosvjednika uzvratili su mu povikom: “Ti živiš u kamenom dobu”.
