BiH ima najzaostaliju, najkorumpiraniju, najhaotičniju i ujedno najskuplju javnu upravu u Evropi, koja građanima zbog kojih postoji, pruža apsurdno nizak kvalitet usluga. Ujedno ova tema koliko god po svakoj logici stvari zasluživala prominentno mjesto u javnoj sferi i javnoj diskusiji, daleko je i od naslovnica novina i prime time termina na televizijama, kao i od skupštinskih sala, izgleda da baš kao u naslovu ovog teksta, koji je obrada naslova jedne stare pjesme Riblje čorbe, priča o upravi obično ugnjavi.
Zašto je tomu tako, postoji dakako puno razloga, sistemskih i strukturnih, vjerovatno i potpuno prozaičnih, ali i ništa manje važnih partikularnih interesa vladajućeg kartela, da stvari budu uprave takve kakve jesu.
No, ovaj put nećemo o razlozima za takvo stanje, koliko god oni bili važni, već o pokušajima rješavanja ovakvog stanja, koje naučili smo to u pandemiji, ispostavlja fakturu i u ljudskim životima, te šta bi trebalo uraditi da se stvari zaista pomjere s mrtve tačke.
Reformisanje javne uprave u BiH, u nekom koliko toliko organizovanom smislu i temeljeno na kakvoj takvoj strateškoj osnovi, počelo je prije skoro dvije decenije. Kako drugačije nego zavrtanjem ruku domaćim političkim vizionarima od strane međunarodne zajednice, uz dakako finansijsku podršku iste te međunarodne zajednice.
Dosadašnji rezultati su gotovo u potpunosti izostali. Za ilustraciju će nam najbolje poslužiti usporedba sa zemljama regiona na osnovu redovnog monitoringa koji provodi SIGMA. Za one sa jeftinijim ulaznicama, SIGMA je zajednička inicijativa EU i OECD sa misijom da pomogne reformu javne uprave zemalja aspirantkinja na punopravno članstvo u EU i zemalja evropskog susjedstva.
Obzirom da uglavnom ne postoji acquis, za najveći segment javne uprave, pored ostalih zadataka SIGMA je dobila od EU zadaću da napravi standarde javne uprave koji bi bili orijentir zemljama aspirantkinjama za članstvo i zemljama koje obuhvata politika susjedstva EU. SIGMA je to i uradila sačinivši Principe javne uprave prema kojim se prati napredak svake od pomenutih zemalja u procesu reforme ka ispunjavanju Kopenhagenskog a posebno Madridskog administrativnog kriterija.
Principi javne uprave sastoje se od 6 ključnih reformskih oblasti i to:
- strateški okvir za reformu javne uprave,
- razvoj i koordinacija politika,
- upravljanje ljudskim potencijalima i državna služba,
- odgovornost,
- pružanje usluga,
- upravljanje javnim finansijama koje se sastoji od tri pod oblasti:
- upravljanje budžetom,
- javne nabavke,
- revizija.
Ove ključne oblasti u kojim se mjeri stanje podijeljene su na 48 principa, 52 indikatora, 350 pod indikatora i 1000 kriterija. Stanje se po svim oblastima mjeri na skali od 0 do 5, ali se u obzir uzima i zakonski okvir i aktuelna implementacija.
Na tabeli iznad jasno je vidljivo da je BiH rangirana najlošije u svim oblastima javne uprave u poređenju s drugim zemljama regiona. U međuvremenu BiH je dobila i novu strategiju javne uprave, koju je istini za volju čekala godinama, ali rezultati uporno izostaju.
Sve skupa, to je i pokolebalo i najveće međunarodne donatore o svrsi daljeg ulaganja u reformu javne uprave, pa su neki od njih povukli svoja sredstva iz Fonda za reformu javne uprave kojim upravlja Ured koordinatora za reformu javne uprave a kojim se najvećim dijelom i finansirala reforma.
Pitanje svih pitanja je šta i kako onda dalje? Posebno što su se u međuvremenu u zadnjih 20 godina dešavale suštinske promjene globalno pa i u sferi javne uprave, posebno digitalna transformacija, odnosno potpuni prelazak na e upravu i e usluge, što je jaz između javne uprave BiH i ostatka iole pristojnih zemalja učinilo gotovo nepremostivim.
Transparency International BiH je u okviru svog prijedloga prioriteta policy agende za dobro upravljanje, upućenog domaćim i međunarodnim donosiocima odluka, predložio vrlo jednostavan prvi korak za otpočinjanje stvarne reforme javne uprave – inventuru. Inventuru ili detaljan pregled i reviziju svrhe postojanja, funkcija i nadležnosti koju obavljaju, stvarnih potreba za njima, svih postojećih institucija i organa u javnom sektoru. U stručnoj literaturi se takve inventure zovu funkcionalni pregledi i svrha im je da upravo u haotičnim stanjima kakvo je u BiH uvedu kakav takav red.
Trenutno niko pouzdano ne zna koliko ima institucija u BiH, ili zaposlenih i čemu zaista služe, kao i ko je kome, ako uopšte, odgovoran i za šta. Da li nam stvarno npr. treba po 16 entitetskih ministarstava ili bi recimo bilo sasvim racionalno imati ih po recimo 8. Da li ima smisla na državnom nivou imati preko 70 institucija? Ili postoji još karikaturalnijih primjera, tako recimo postoji Komisija za koncesije BiH koja nikad nije dodijelila nijednu koncesiju, postoje ministarstva za izbjeglice iako odavno nema lica s tim statusom, postoje dakako i institucije čije postojanje kao takvo nije u skladu sa ustavom, kao na primjer Federalno Ministarstvo obrazovanja. Prema slobodnoj procjeni autora u BiH postoji barem 40% institucija za koje ne bi niko ni primjetio ukoliko bi ih ukinuli sutra, dakako osim onih koji u njima primaju platu.
Inventura ili funkcionalni pregled bi nam trebao dati odgovore na sva ova i puno drugih pitanja, koristeći potpuno objektivne kriterije, funkcionalnosti, svrhe, efektivnosti, lišene paušalnih i bespredmetnih lupetanja potpuno udomaćenih u političkoj komunikaciji BiH. S vrlo jednostavnim ciljem da nam kaže koliko imamo institucija, čemu služe, ukoliko ičemu, a koliko bi nam stvarno trebalo po nekim racionalnim kriterijima.
Ljepota ovog prijedloga je u tome da bi se ova inventura mogla obaviti uz podršku međunarodnih partnera relativno brzo i uz relativno mali trošak i izraditi vrlo jasan plan restrukturiranja. Sve ovo bi se moglo uraditi bez ikakvih izmjena ustava, prenosa nadležnosti, centralizacije i sl., uz upotrebu samo zdravog razuma na opšteprihvaćenim (barem u iole razvijenom svijetu) principima racionalnog ustrojstva uprave.
E nakon toga naravno ostaje teži dio, traženje političke volje za provedbu. Ali kad smo već kod toga vrijedi i razmisliti o toj poprilično izlizanoj sintagmi „nedostatka političke volje“. Čija je volja „politička volja“, odnosno nedostatak i može li nastati i nestati nezavisno od svih nas? Ali to je već posebna tema za neki drugi tekst. A ovaj se može zaključiti jednom starom dobrom izrekom dobrano već zaboravljenog druga Trockog: „Ciljevi mogu opravdati sredstvo sve dok postoji nešto što opravdava ciljeve.“
