U utorak 6. aprila na dan Grada Sarajeva grupa građana i aktivista organizuje proteste protiv odgovornih političara koji kasne sa nabavkom vakcina. Organiaztori su pozvali građane/ke da, zbog epidemioloških mjera, svoj protest ispišu na transparent koji će pokazati kroz automobil, kako ne bi došlo do širenja virusa Covid-19.
Simbolično protest počinje u 12:05 vožnjom od zgrade institucija BiH (Parlament i Savjet ministara) do zgrade Parlamenta Federacije BiH.
Organizaciju protesta pod nazivom “Borba za život“ pokrenula je grupa od šest žena.
Mala, ali solidarna grupa, kako za sebe kažu, okupila se oko zajedničkog interesa i individualne potrebe za pravdom.
Za BUKU govori Maja Gasal Vražalica, jedna od šest žena koje organizuju proteste. Kaže da je većina građana/ki aktivna na društvenim mrežama, kritički nastrojena prema društveno političkim dešavanjima u BiH, a rezultat tih i takvih aktivnosti jeste da se svi ispraznimo, iskritikujemo, ponekad i argumentirano, sve nivoe vlasti i upravo je baš to po volji onih koje kritikujemo.
BUKA: Protesti su usmjereni protiv odgovornih političara i ujedno su vapaj za nabavku vakcina. Jesmo li kao društvo zakasnili?
Svakodnevno svjedočimo lažima najviših zvaničnika u našoj zemlji o tome da je nemoguće nabaviti vakcine, do navođenja datuma isporuke vakcina plaćenih iz budžeta BiH pri čemu nijedan spomenuti datum isporuke nije osvanuo sa isporučenim vakcinama. Godinu i više dana od proglašenja pandemije COVID-19 mi imamo jedne te iste ljude koji se samo javno prepucavaju, bave uhljebljenjem svojih kadrova i potvrđenim optužnicama pred sudovima BiH. Mi ne trebamo zamisliti državu u kojoj proces nabavke vakcina predvodi osoba protiv koje je podignuta, pa zatim potvrđena optužnica zbog afere “Respiratori” i koja više radnih sati za koje je plaćen našim novcem provodi na sudu. Mi tu državu živimo. Ta osoba je premijer Federacije Bosne i Hercegovine, član stranke koja se u javnosti već tri decenije predstavlja kao najveći zaštitnik Bošnjaka i vrlo vješto naziva probosanskim motorom. Kako li je Bošnjacima i svim probosnaski opredjeljenim ljudima u BiH najbolji odgovor može dati tragična statistika o broju osoba koji su izgubili borbu sa COVIDom-19, a ona je sa današnjim danom blizu 7000 preminulih.
Broj preminuliih sveden je nažalost samo na brojke, a mnogi od nas znaju koliko smo izgubili doktora/ica, medicinskih radnika/ica, inženjera/ki raznih struka, majki, očeva, djece, prijatelja/ica, komšija/inica, boraca/kinja za ljudska prava i mogla bih beskonačno nabrajati.
Da li su ti životi mogli biti spašeni adekvatnim liječenjem, blagovremenim medicinskim tretmanima, jednostavnijem i bržem pristupu zdravstvenom sistemu te naravno vakcinama, pitanje je koje vjerujem mnogi/e od nas postavljaju, ali bez jasno određenog i imenovanog primatelja te poruke.
Pored premijera FBiH imamo i ministra zdravstva FBiH kojeg je javnost nakon sedam godina obnašanja te funkcije upoznala kada je odlučio biti primjer drugima i zavrnuo rukav za primanje boce. Ukazao se čovjek ničim izazvan i odlučio da kao ministar zdravstva FBiH bude primjer tako što će prvo zaštiti sebe i svoje zdravlje, kako bi i dalje mogao biti u hladovini o našem trošku.
Zatim, predsjedavajući VM BiH Zoran Tegeltija još uvijek vidno pospan od dosade i neaktivnosti na povjerenoj mu funkciji dobija upute od Ambasade SADa u BiH ili bolje reći pojašnjenje sistema kojeg on predvodi i smjernice kako i na koji način treba da se obrati amerčkim proizvođačima vakcina. To znači da se predsjedavajući VM BiH još nikada nikome nije obratio ili u svom obraćanju nije znao navesti sve što je neophodno da bi ga primatelji pisma razumjeli ko je zapravo on, šta radi, kakav je sistem zemlje u kojoj je njegova funkcija druga najbitnija fukcija u toj zemlji, a pored toga na vidjelo po ko zna koji put izlazi i činjenica kako je zemlja baš tu gdje jeste jer se oko tih i takvih funkcija ne formiraju timovi stručnjaka/kinja koji će kao tim znati predložiti i na kraju napisati sve ono što će predsjedavajući, ministar ili premijer potpisati. Okruženi su uhljebljenim kadrovima koji su samo na platnoj listi bez da moraju, trebaju ili znaju gdje i zašto su uopće tu gdje jesu.
Ministrica civilnih poslova BiH, Ankica Gudeljević, kaže da neće da krši Ustav BiH i da se po zakonima koji su na snazi ne može ništa, a pri tome Ustav BiH kaže da sva lica u BiH imaju pravo na život, dakle da bismo imali pravo na život mora nam se osigurati u ovom slučaju zaštita zdravlja, odnosno vakcine, dostupnost zdravstvenom sistemu, lijekovi u borbi protiva ove pošasti i sl.
BUKA: Mislite da je zakon odlično opravdanje za Savjet ministara?
Ako je neki zakon i trebalo izmijeniti ili dopuniti, pa upravo je to posao ministrice da izađe pred zastupnike/ice, delegate/kinje i predloži izmjene i dopune uz jasno obrazloženje da je to neophodno kako bi se obezbijedilo sve što je potrebno u borbi protiv ove počasti. Ne, ona je našla najaktualniji alibi za nečinjenje a to je da je Ustav takakv kakav jeste, da se tu ne može ništa i ona ne želi da ga krši. Na kraju balade, nijedna politička stranka se nije bavila pandemijom, a sve i jedna politička stranka se bavila uhljebljenjem. Probajte naći jednu političku straku koja je u ovih godinu i više dana izašla sa stranačkim Planom i programom borbe protiv pandemije. Zašto kažem baš stranačkim i zašto sada skrećem pažnju sa institucija BiH i navedenih funkcija? Vrlo jednostavno, parlamentarne stranke na svim nivoima su pozicioniranjem svojih kadrova na liste i kasnije imenovanjem kadrova na silne funkcije sa stranačkim Planom i programom imale prohodnost implementaciji takvog Plana i programa, jer su njihovi kadrovi na tim funkcijama i bez obzira da li se radi o vlasti ili opoziciji i čija bi prohodnost bila jednostavnija, mnoge partije koje su na određenom nivou opozicija su negdje vlast sa istim tim strankama protiv kojih se bore s mjesta opozicije, tako da na međustranačkim sastancima prilikom sklapanja koalicija ili davanja podrške za određene zakone su mogli natjerati te koji ne žele da se bave pandemijom da se bave njome, a i sama opozicija bi sa takvim Planom i programom borbe konačno argumentirano i bez etnonacionalnih predznaka pokazala da vlastima nije stalo do zdravlja građana/ki.
BUKA: Koliko je uopšte građana koji su spremni da se suprostave sistemu koji obezvređuje, ponižava, ostavlja bez hljeba, zdravstvene i svake druge zaštite?
Ja mislim vrlo malo i mislim da je dobra većina naših građana/ki dio sistema samim time što je pristala ne miješati se i ne boriti za sebe i svoje potomstvo. Većina je našla neki put da ovdje dobro živi i da ga se previše, odnosno nikako ne tiče kako je njegovom prijatelju, poznaniku, komšiji, sugrađaninu. To jeste ona poznata komfor zona i s takvim stavom se ovdje može jako lijepo živjeti. Budeš umrežen sa sistemom, strankom ili sa ključnim ljudima iz svake stranke i imaš prohodnost i zaposlenju, zdravstvenom, obrazovnom i svakom drugom sistemu, ali time svjesno pristaješ da ropstvo gdje ne možeš onda kritizirati one koji ti to omogućuju. Takvim stavom potomstvo je već u startu naučeno da šuti i da se lakta kako bi bio “slobodni” rob ili bolje reći živio onako kako sui njegovi preci. Oni kojima nije stalo samo do sebe i svog najužeg okruženja organiziraju proteste, bune se, pišu, apeliraju, osvještavaju na razne načine i to je onaj teži način života u ovakvom sistemu. Ja za organizatorice protesta mogu reći da su zaposlene, financijski neovisne i da se osvrću oko sebe i reagiraju na nepravdu i traže da one koje svi skupa plaćamo rade svoj posao ili da se “maknu”.
BUKA: Koji su konkretno zahtjevi, prema kome su usmjereni i imate li neke rokove?
Neopoziva ostavka Vijeća ministara BiH i Vlade FBiH – za sve one koji će kao argument koristiti da bi time nastao haos i institucije bez rukovodstva naš odgovor je da su institucije već bez rukovodstva i da mi živimo haos u kojem svakog dana u prosjeku umire 50 naših sugrađana/ki i da su pomenuti pokazali i dokazali da su nesposobni i da nisu u stanju nositi se sa pandemijom. Imenovanje novog saziva VM BiH i Vlade FBiH koja ima rok od 14 dana da izađe sa jasnim i realnim Planom za upravljanje krizom i borbe protiv pandemije COVID-19. Hitno uvođenje PCR testova za sve koji ulaze u BiH. Rok za gore navedene zahtjeve je sedam dana, dakle do 13.aprila 2021., jer nama je svaki dan kockanje sa životom.
BUKA: Je li ovo prvi i jedini protest i namjeravate li nastaviti ovaj vid borbe?
Da bi javnosti bilo jasnije kako teku pripreme organizacije protesta pokušaću biti maksimalno iskrena i korektna te uputiti poziv svim dobronamjernim i društveno odgovornim građanima/kama da se sami od sebe pokrenu, oforme ekipu i da takvom raspodjelom i angažmanom istrajemo svi zajedno u pokazivanju i dokazivanju da nam je prvenstevno stalo do nas samih, da cijenimo život, sebe, svoj glas koji smo im povjerili i da ne želimo više čekati. Nas šest žena se uvezalo preko društvenih mreža, svaka od nas radi i ima svojih privatnih obaveza. Mi radimo na mjestima gdje plate ovise o učinku ili moramo same naći način kako će se naša plata osigurati kroz projekte i slično. Imamo privatnih obaveza mimo posla i usprkos tome svemu imamo potrebu da djelujemo i sudjelujemo u izgradnji i koliko toliko prisutnim demokratskim procesima. Podijelile smo zadatke od toga koja od nas podnosi zahtjev prema nadležnim organima za odobrenje protesta, obustavljanje saobraćaja, vođenje FB objave javnog događaja, mobilizira javnost da nas podrže zarad sebe samih, pronalazi redare koji po zakonu moraju biti prisutni, prethodno njihove matične brojeve i kontakt telefone dostaviti policiji, pravljenje transparenata i kontinuirno komunikacira sa medijima i javnosti. To vam otprilike dođe na to da radite punih 6 sati dnevno, a gdje je onih 8 sati koji su u opisi našeg posla. Kada bi bilo više osoba koje bi željele po principu copy-paste svake sedmice biti predvodnici/organizatori i da se tako naizmjenično smjenjujemo, bilo bi sigurno nešto što bi svima nama pokazalo da nas ima i da ne želimo više da naši životi i naše sudbine ovise o nesposobnim i našim novcem plaćenih mediokriteta. Nije stvar u masi, stvar je u odlučnosti da je život najvredniji ,da su su nam oduzeli sve i sad je još samo preostalo da zbog njihovog nečinjenja i neodgovornosti izgubimo i život.
BUKA: Pozvali ste ljude da u protestima učestvuju u automobilskim kolonama, ali ukoliko bude pješaka hoćete li stati iza njih? Imate li projekcije o broju učesnika protesta?
Na Facebook javnom događaju imamo potvrđenih 210 dolazaka, a duplo više onih koje zanima događaj. Mi koristimo i ovu priliku da pozovemo naše sugrađane/ke da svojim automobilima podrže proteste, jer ovo nije protest nas par koje od dosade u životu ne znamo šta bismo sa sobom, ovo je protest svih nas koji želimo preživjeti, živjeti sa našim roditeljima, djecom, rodbinom, prijateljima, poznanicima, sugrađanima bez straha da će nas COVID-19 preseliti na drugi svijet, jer nismo imali adekvatnu zdravstvenu zaštitu, novca za privatno liječenje i nabavku lijekova i jer naša vlast nije nabavila vakcine. Ovo je protest protiv svih nesposobnih na funcijama koje obnašaju i koji nisu u stanju da se nose sa pandemijom i upravljaju krizom. Mi smo MUP-u KS najavile događaj u kojem učestvuju građani/ke većinom u svojim automobilima i nas 20 pješaka/kinja sa transparentima, odnosno porukama i zahtjevima prema navedenim nivoima vlasti i političkim strankama BiH. Pješaci/kinje će poštovati distance, nositi maske i predvoditi kolonu autombila. Naši redari će se postarati da sve protekne civilizirano i u najboljem redu, da svi koji se priključe pješke imaju maske i poštuju distance, a da vozači/ce ne napuštaju svoja vozila za vrijeme trajanja protesta. Okupljanje je najavljeno u 11:30 ispred Zemaljskog muzeja BiH, u 11.55h krećemo prema zgradi PS BiH, tu stojimo 30 min odakle krećemo predvodeći kolonu auta prema zgradi Vlade FBiH. Datum je više nego adekvatan. U utorak, 6. aprila 2021. oslobađamo se od domaćeg okupatora koji nas svojim nečinjenjem, neznanjem i nesposobnošću stihijski ubija.
BUKA: Hoće li na protestima biti kršenja epidemioloških mjera, posebno ako se na proteste odazove veliki broj pješaka?
Smatramo da svako ko se dobronamjerno i odgovorno priključi protestima je zapravo osoba koja ne negira postojanje i teške posljedice po zdravlje koje uzrokuje COVID-19, da je obaveza države da nabavi vakcine a da svako ima pravo izbora da li će se vakcinisati ili ne. Mi ovoj državi plaćamo poreze i doprinose i ova država je dužna da nam nabavi vakcine i spriječi širenje virusa. Zato još jednom apel svima koji se planiraju odazvati protestima, da budu u svojim autima, da ih ne napuštaju, da se ponašaju odgovorno i civilizirano, te da pješaci/kinje imaju maske i poštuju distancu. Mi koji ćemo biti dio ovih protesta sebi ni u jednom trenutku ne smijemo dozvoliti da budemo poput onih protiv kojih protestujemo, dakle neodgovorni. Na kocki su naši životi i mi se moramo međusobno štititi i ponašati odgovorno, a ne širiti zarazu.
BUKA: Vjerujete li da protesti zaista mogu nešto promijeniti?
Odnosno vjerujete li da će političarima ti protesti biti signal da se pokrenu? Vjera i nada kod mene već odavno ne stanuju. Moje kolegice i ja krećemo od sebe i kada sebi postavimo pitanje danas ili sutra, a šta smo mi to pokušale promijeniti i/ili unaprijediti, nas šest ima mnogo primjera i dokaza kojima bismo odgovorile na to pitanje. Ja za sebe lično mogu reći da kad se pogledam u ogledalo još uvijek mi se sviđa to što vidim i da ja ne znam biti sretna i zadvoljna dok se oko mene svijet raspada. Nije u redu samo kritikovati i čekati da neko drugi uradi nešto za naše dobro, jer ako sve ostane samo na tome mi nikad nećemo dobiti odgovorne i radne političare, jer niko od njih ne traži tu promjenu. Ovakvim političarima protesti sigurno ne znače mnogo, ali nikad se ne zna koja bujica će pokrenuti val. Vrijedno je zanti da si pokušao, da pokušavaš i cijeniš sebe i svoj život.
BUKA: Jesmo li mi društvo izgubljeno u strahu i apatiji?
Većina nas je spremna pomoći i pri tome to ne isticati na sva zvona, ali isto tako većina nas nije spremna založiti svoju komfor zonu za opće dobro. Više je spremnosti solidarisati se sa ovakvim sistemom nego uložiti napore za njegovu transformaciju. Strah je alibi, jer realno treba se bojati samo kada smrt prijeti – kao što je sad slučaj, a nemamo gdje pronaći zaštitu. Strah iz egsitencijalnih ili drugih razloga koji ne podrazumijevaju gubitak života, za mene je neutemeljen. Nije vrijedno žrtvovati budućnost svoje djece koja treba da je drugačija od naše sadašnjosti samo da bismo ostali na nekom random mjestu, jer ako vjerujete u sebe, svoje znanje i vještine i dok ste zdravi posla će biti.
