“Grijeh se oprašta, ali korupcija se ne može oprostiti. Ona mora biti izliječena.” To je glavna misao djela “Korupcija – Zlo našeg vremena”, svojevrsne duhovno-sociološke analize tog društvenog fenomena koju je papa Franjo (tada još Jorge Mario Bergoglio DI) napisao 1991. i koja se nedavno pojavila u hrvatskom prijevodu u izdanju splitske nakladničke kuće Verbum.
Te 1991. Argentina je još uvijek bila u šoku zbog “slučaja Catamarca”. U gradu San Fernandu, središtu te sjeverozapadne argentinske provincije, godinu dana ranije ubijena je tinejdžerka Maria Soledad Morales, a uskoro je otkriveno da su vlasti i policija pokušale zataškati slučaj, jer su njezine ubojice bili sinovi lokalnih moćnika.
U tom ozračju sveopće zgađenosti razinom korumpiranosti argentinskog društva Bergoglio je napisao članak u kojem pojašnjava duhovnu pozadinu takvoga stanja i kao ključnu tezu navodi misao s početka ovog teksta koja mnogima može zazvučati i grubo. Ali, ne kada se pojasni.
Društvena patologija
“U temelju svakoga koruptivnog ponašanja postoji zamor transcendencije: pred Bogom koji se ne umara opraštati korumpiran se čovjek uzdiže kao samodostatan u izražavanju svojega spasenja: umara se od traženja oprosta”, napisao je papa Franjo i nastavio:
“Ne treba brkati grijeh s korupcijom. Grijeh, napose ako se ponavlja, vodi ka korupciji, ali ne kvantitativno (toliki grijesi uzrokuju korumpirana čovjeka), već kvalitativno zbog stvaranja navika koje pogoršavaju i ograničavaju sposobnost za ljubav, povlačeći sve više smjeranje srca prema obzorima bliskijim njegovoj imanenciji, njegovu egoizmu”.
Korupcija iz analize isusovca Bergoglia nije društvena patologija vezana samo uz područje političke, gospodarske ili crkvene moći, iako je u tim oblicima najrazornija i najvidljivija. Ona postaje raširena po cijelom društvu, svugdje gdje se, kako piše Bergoglio, srce “korumpira” i egoistički zatvara pred služenju drugome. U takvom ozračju korumpirani čovjek nastoji sebe prikazati i afirmirati kao nešto društveno prihvatljivo, pri čemu uopće nije svjestan svoje amoralnosti. Zato ga, prije nego što mu se ta amoralnost oprosti, treba izliječiti jer on je, kako to Bergoglio opisuje, prešao put od stida koji mu osigurava kontakt sa istinom o njegovom biću do stanja “stidljive besramnosti”.
Kultura pigmejizacije
“Krađa novčanika neke gospođe grijeh je pa će džepara uhititi i provesti u policijsku postaju; gospođa će ispričati svojim prijateljicama što joj se dogodilo i sve će se složiti da ima toliko zla na svijetu i da bi vlasti trebale poduzeti neke mjere… a dotična gospođa, koju je napao džepar, i ne pomišlja na to kako njezin suprug – u poslovanju – vara državu ne plaćajući poreze i otpušta radnike svaka tri mjeseca kako bi izbjegao da ih mora zaposliti na neodređeno vrijeme itd. I njezin suprug, pa možda i ona, na sastancima se hvale tim poduzetničkim i trgovačkim umješnostima; to nazivam stidljivom besramnošću”, pojasnio je papa Franjo.
I zbog toga “korupcija nije čin, već stanje, osobno i društveno stanje u kojem se čovjek navikne živjeti”:
“Vrijednosti (ili antivrijednosti) korupcije integrirane su u pravu kulturu, s doktrinarnim kapacitetom, vlastitim jezikom, specifičnim načinom postupanja. To je kultura pigmejizacije budući da saziva sljedbenike kako bi ih unizila do razine prihvaćenoga suučesništva.”
Papa Franjo u predgovoru djela, napisanom naknadno 2005. kada je već bio nadbiskupom Buenos Airesa i kada je njegova analiza ponovno objavljena, poziva na liječenje takvog stanja “snagom Evanđelja koje nas smješta u istinu o stvarima”.
“Bit će jako dobro za nas, u svjetlu Božje riječi, naučiti razaznati različita stanja korupcije koja nas okružuju i prijete da nas zavedu. Bit će dobro za nas ponoviti jedni drugima: ‘Grješnik da, korumpiran ne!’ i kazati to sa strahom kako ne bismo stanje korupcije prihvatili kao još jedan grijeh”, poručio je tadašnji nadbiskup Buenos Airesa, a danas biskup Rima.
Nema sumnje kako su urednici Verbuma napravili pun pogodak kada su odabrali ovo djelo pape Franje za prvi njegov rad koji će biti preveden na hrvatski jezik. Željeli mi to sebi priznati ili ne, Hrvatska danas i previše podsjeća na Argentinu iz 1990. da bismo mogli sebi dopustiti da ove važne poruke latinoameričkog Pape bilo tko od nas ignorira, bio vjernik ili ne.
