Deklarativne i jalove osude Izraela i politike koju vlasti te države vode prema Palestincima, kao i njihova učestala kršenja ljudskih i međunarodnog prava, nešto je što je proteklih decenija doživjelo drastičnu devalvaciju. Reklo bi se – samo još jedna u nizu gotovo beznačajnih vijesti u medijima, vijest koju više niko niti ne čita, niti ne gleda.
No, u posljednje vrijeme se javljaju sve snažniji glasovi i kritike čija težina značajno nadjačava sadržaj kurtoaznih osuda sa popisa svakodnevmih obaveza svjetskih diplomata.
To su propalestinski glasovi iz jevrejske populacije čiji stavovi odstupaju od politike izraelskih vlasti koja rezultira prisilnim iseljavanjem, mučenjem i vansudskim ubistvima Palestinaca, hapšenjem palestinskih maloljetnika, blokadom Gaze, raketiranjem civilnih objekata, širenjem nelegalnih jevrejskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji, kršenjem ljudskih prava i mnogim drugim djelima koja spadaju u domen Međunarodnog krivičnog suda.
Jedan od tih glasova dolazi od Ariel Gold, ekspertice za američku bliskoistočnu politiku, propalestinske aktivistice i američke Jevrejke kojoj je, zbog pozivanja na bojkot Izraela, 2018. godine zabranjen ulaz u tu zemlju. Prije toga, jednom ili dva puta godišnje putovala je na okupiranu Zapadnu obalu kako bi pomagala aktivnostima Palestinaca u borbi za slobodu i pravdu, ali to sada, spletom okolnosti, radi samo iz SAD-a.
Preko američke ljevičarske grupe aktivistica Code Pink, kao i medija u SAD-u za koje piše, Gold širi propalestinski glas, zagovara međunarodnu izolaciju Izraela kroz njegov bojkot, obustavu američke vojne pomoći Izraelu i zaustavljanje izraelskog „aparthejda“ kroz stvaranje okruženja u kojem će Palestinci imati potpuno jednaka prava kao i Jevreji.
Zbog svojih aktivnosti je hapšena i u SAD-u i u Izraelu, a na internetu je redovno meta uvreda i prijetnji smrću, no, ne odustaje.
„Nakon što sam saznala da je establišment američkih Jevreja od mene krio historiju i aktivnosti Izraela, osjetila sam se obaveznom da posvetim svoj život nastojanju da dam doprinos okončanju zločina protiv čovječnosti koji se vrše u moje ime, kao Jevrejke. Godine 2014., kada je mojoj djeci bilo 12, odnosno, 13 godina, odvela sam ih u Palestinu, da ostanu sa palestinskim porodicama na Zapadnoj obali i svjedoče sistemu okupacije i aparthejda. Da sve to gledaju svojim očima. Drugačije, nikada ne bi bili svjesni onoga što se zaista događa. Nadam se da sav doprinos koji sam dala i dajem, među kojima su hapšenja u SAD-u i Izraelu, kao i deportacija iz Izraela, makar malo pomaže da se javno mišljenje među Jevrejima i u međunarodnoj zajednici promijeni“, kaže Ariel Gold za Al Jazeeru, govoreći o motivima za svoj aktivizam.
- Šta američki Jevreji, uopšte, misle o konfliktu na Bliskom istoku. Koliko je onih koji ne podržavaju izraelsku politiku prema Palestincima?
– Većina američkih Jevreja i dalje podržava Izrael i deklarišu se kao cionisti, ali u posljednje vrijeme, stvari se počinju mijenjati. Predvodnici tih promjena su mladi Jevreji koji se osjećaju izdanim, jer je establišment američkih Jevreja od njih krio pravu sliku izraelskih zločina.
- U početku, pobjeda Joea Bidena a izborima u SAD-u probudila je malo nade da bi se američka politika na Bliskom istoku mogla značajno promijeniti, no, stvari ne izgledaju baš tako. Jeste li Vi bili optimistični?
„Izbor Joea Bidena mi uopšte nije davao neku nadu. On je tokom svoje predsjedničke kampanje pokazao da će nastaviti s američkom bezuslovnom podrškom Izraelu. Ono što mi daje nadu je što se javno mišljenje i stavovi u Američkom kongresu na temu prava Palestinaca ubrzano mijenjaju. Zato je moguće da će Joe Biden biti posljednji američki demokratski predsjednik koji će Izraelu davati takvu, potpunu podršku.
- Američka administracija je krivicu za nedavne napade na Gazu pronašla u Hamasu, ali SAD nije bio usamljen u tom stavu. Je li Vas iznenadilo što su to isto učinile i gotovo sve druge zapadne vlade?
– Nisam iznenađena. To je već dugo tako. No, promjene su se desile u medijskom izvještavanju o napadima. Više palestinskih glasova se moglo čuti u medijima, dok su neki veliki, poput New York Timesa, izvještavali o velikom nesrazmjeru nasilja. Prije nekoliko godina to nije bilo tako. Takvo izvještavanje do sada nije bilo uobičajeno.
- Koliki dio odgovornosti za nasilje snosi Hamas?
– Ja osuđujem svaki napad na civile. To je kršenje međunarodnog prava.Međunarodni krivični sud mora imati podršku da istraži navode o ratnim zločinima koji su izvršile sve strane, ali je činjenica da je to bilo neproporcionalno i da je Izrael prednjačio. Izrael to zove samoodbranom, ali to nije bila samoodbrana. Izrael je počinio ratne zločine. Uzrok nasilja koje smo gledali je izraelski sistem ugnjetavanja i dominacije po uzoru na aparthejd. Izrael je isprovocirao nasilje dozvolivši krađu zemlje, etničko čišćenje Istočnog Jerusalema i napad na muslimanske vjernike tokom svetog mjeseca.
- U periodu napada na Gazu posebno je bilo izraženo izjednačavanje anticionizma sa antisemitizmom, u komentarima onih koji podržavaju Izrael. Kako Vi komentirate tu, sve učestaliju praksu?
– U SAD-u i po cijelom svijetu, širi se istinski, i jako opasan antisemitizam. Kada se anticionizam ili kritike na račun Izraela pogrešno miješaju sa antisemitizmom, to zapravo prikriva istinski antisemitizam i njegovo jačanje. To je prijetnja sigurnosti Jevreja, ali, u isto vrijeme, otežava i borbu za palestinska prava.
- Nekoliko puta ste hapšeni. Imate li u posljednje vrijeme neugodnosti zbog svojih aktivnosti?
– Na web stranici Canary Mission (koja se fookusira na aktiviste koji se smatraju antiizraelskim ili antisemitskim), bila sam meta uvreda, a primala sam i prijetnje smrću. Najgore od svega je što su, zbog mog aktivizma i stavova o slobodi i jednakim pravima u Palestini, na meti bila i moja djeca. Srećom, u posljednje vrijeme se to malo promijenilo. Nisam usamljena jer su i mladi Jevreji pokrenuli pokret za palestinska prava.
- Izraelski sud je u jeku napada na Gazu najavio zaustavljanje procesa prisilnog iseljavanja Palestinaca iz njihovih domova. Je li to neki, makar mali, znak mogućih promjena na okupiranoj Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalemu?
– To je bila sjajna svijest, da se prisilna iseljavanja Palestinaca odgađaju. Bio je to rezultat učestalih protesta, ali i pritiska međunarodne zajednice, kao i Američkog kongresa na Izrael. No, sada se čini da će Izrael ipak nastaviti sa svojim planom iseljavanja Palestinaca.
- UN tvrdi da ima naznake ratnih zločina, počinjenih tokom nedavnih napada na Gazu. No, šta međunarodna zajednica može učiniti u vezi toga, jer Izrael odbija saradnju?
– O ratnim zločinima u Gazi ne treba puno dokaza. Izrael jeste počinio ratne zločine. Pogađao je sjedišta medija, zdravstvene ustanove, stambene zgrade i mnoge druge mete. Svi su to mogli vidjeti. A da bi sarađivali sa Međunarodnim sudom, na to ih, čini se, može prisiliti samo SAD, koji bi, uz to, odmah morao prekinuti sa svakom vojnom pomoći Izraelu. To je najispravnije što mogu uraditi.
- Izrael će, prema svemu sudeći, dobiti novu vladu, a Benjamina Netanyahua zamijenit će Naftali Bennett. Očekujete li od nove vlasti promjenu kursa?
– (Kandidat za novog premijera) Naftali Bennett je skloniji desnici od Netanyahua. Moja je pretpostavka da će kršenja prava Palestinaca biti nastavljena. S guštom.
