U intervjuu za eTrafiku Korajlićeva, između ostalog, ističe da se aktuelne vlasti u Republici Srpskoj ponašaju kao da će na toj poziciji ostati vječno i da im je sve dozvoljeno. “U tome svemu, oni smatraju da su sva sredstva dozvoljena i da imaju pravo da govore kome šta hoće, da prijete i etiketiraju, jer za to nema nikakvih posljedica”, kaže Korajlićeva za naš portal.
Prije nešto više od mjesec dana, iz TI BiH ste poručili da je priprema ključnih zakona iz Mišljenja EU, koje provode ovdašnje vlasti, “licemjerna farsa”. Možete li to da pojasnite?
Ključni zakoni, navedeni kao prioritetni uslovi u Mišljenju Evropske unije za sticanje kandidatskog statusa BiH za članstvo u EU: Izborni zakon, Zakon o javnim nabavkama, Zakon o sukobu interesa, Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, te Zakon o zaštiti prijavitelja korupcije FBiH, čekaju usvajanje jako dugo. Neki od njih su u proceduri već godinama, neki su tek u procesu izrade, ali za sve je zajedničko da ih prate odugovlačenja i direktne opstrukcije.
Na koji način se vrše te opstrukcije?
Predstavnici vlasti koriste proceduralne zavrzlame, međusobne optužbe, ucjene, uz sve to tvrdeći da su posvećeni provođenju reformi i EU integracijama, dok u isto vrijeme rade sve što je u njihovoj moći da opstruišu usvajanje adekvatnih rješenja ili čak idu na insistiranje da se usvoje još gora rješenja. Pažnja vlasti je fokusirana na izigravanje suštine međunarodnih standarda i dobrih praksi, zadovoljavanjem puke forme i borbom za uske stranačke interese. Još gore, međunarodna zajednica, čini se da pristaje na ovakvu igru, u očajničkom pokušaju da se prikažu rezultati pa je u pojedinim slučajevima, kao što je riječ sa Izbornim zakonom, poprimila obrazac ponašanja lokalnih lidera, pristala na pregovore i kompromise iza zatvorenih vrata i, kako se čini, potpuno snizila standarde i smanjila očekivanja. To, na kraju, može rezultirati time i da se usvoje svi zakoni u narednom periodu, da dobijemo nekakva hibridna, polovična rješenja ili čak gore propise nego što ih sada imamo, a da se sve to, ipak, predstavi kao napredak BiH na putu ka EU.
U Republici Srpskoj se već duže od decenije govori o neophodnosti donošenja Zakona o ispitivanju porijekla imovine. Posljednjih mjeseci tu priču je počeo da forsira SNSD. Da li vjerujete u iskrenost namjera vlasti da se takav zakon počne primjenjivati?
Transparensi internešenal je u procesu analize prijedloga koje je uputio SNSD i u narednom periodu ćemo organizovati i javnu raspravu o ponuđenim rješenjima, s obzirom na to da se radi o vrlo važnom zakonu, a da je praksa do sada bila da se zakoni usvajaju bez ikakve javne rasprave i konsultacija sa relevantnim institucijama i organizacijama. Međutim, ono što je već sada jasno, je da se radi o jednom populističkom potezu, predlaganjem rješenja koja su prepisana iz Srbije, iako je i u Srbiji ovaj zakon mijenjan i prije početka njegove primjene i već su vidljivi njegovi nedostaci.
Zbog čega smatrate da je to populistički potez?
Zbog činjenice da ne primjenjujemo ni sadašnje mehanizme koji su na raspolaganju, a koji bi omogućili jaču kontrolu nad porijeklom imovine, da već i sada imamo problem sa naplatom redovnog poreza, koja se vrši selektivno, a novim propisom će se Poreskoj upravi dati dodatna široka ovlaštenja i, što je još problematičnije, diskrecija u utvrđivanju kriterijuma rizika na osnovu kojih se vrši selekcija lica koja će prolaziti postupak provjere. Dakle, ostavlja se opet ogroman prostor da se i ovaj mehanizam koristi selektivno, po ličnom ili političkom nahođenju i da se čak koristi za neku vrstu targetiranja. Ovo je veoma kompleksno pitanje i ovakav zakon ne bi trebalo i ne bi smio da se donosi ‘preko koljena’, prepisujući tuđa rješenja čija efikasnost još nije ni mogla da se pokaže.
Kada govorimo o korupciji, u kojoj oblasti je ona najizraženija u BiH? Da li je to javna uprava, pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo, sfera javnih nabavki…
Ovo pitanje je nešto što se uvijek postavlja, a za koje je u BiH teško dati odgovor jer sve zavisi iz kojeg ugla posmatrate. Kada pitate građane, oni u istraživanjima javnog mnjenja ističu političke stranke, ali kada posmatrate prijave građana, one se najviše odnose na državnu upravu, a prvenstveno na proces zapošljavanja. U posljednje vrijeme, imali smo i povećan broj prijava koje se odnose na pravosuđe i zdravstvo. S druge strane, moramo da gledamo i koja vrsta korupcije nanosi najveću štetu, a to je svakako visoka politička korupcija, jer potpuno izvitoperuje sve procese, institucije i sve stubove države i dalje preliva uticaj na sve druge sektore. Ne postoji sektor u kojem korupcija nije veliki problem i nije prisutna, samo je pitanje toga koji su sektori ključni za smanjenje nivoa korupcije u drugim oblastima, a tu svakako moramo prvo da krenemo od pravosuđa, izbornog sistema i političkih stranaka.
Odlaskom Milana Tegeltije sa čela VSTS, dobar dio javnosti počeo je da vjeruje da će doći do poboljšanja stanja u domaćem pravosuđu. Kakvo je vaše mišljenje povodom toga?
Odlazak jednog čovjeka, ma koliko bitan bio, nije rješenje svih problema i neće odjednom donijeti novo svjetlo i promijeniti način funkcionisanja pravosuđa u BiH. To kratkoročno može značiti poremećaj u koruptivnim i interesnim mrežama, ali dugoročno, u sistemu koji je već krajnje korumpiran, u kojem sve svakako funkcioniše na trgovini uticajem, poslije nekog vremena će isplivati neko novi ko će samo preuzeti istu ulogu i nastaviti po starom. Isto važi i za posljedice eventualne smjene Gordane Tadić. Oni koji stvarno povlače konce, koji odlučuju ko će biti postavljen na koju poziciju u pravosuđu će se potruditi da nađu nove podobne, da ih promovišu, da im pomognu u napredovanju i da na kraju i dalje zadrže kontrolu i osiguraju sebi poslušnike.
Gdje je, onda, rješenje, ako ga uopšte ima?
Koliko god da je bitno da se insistira na odgovornosti ključnih ljudi u pravosuđu za potpuno urušavanje integriteta ovih institucija i da se procesuiraju za sve afere i neprimjereno ponašanje, dugoročno rješenje je u potpunoj promjeni zakonskog i institucionalnog okvira, načina imenovanja na pravosudne funkcije, uvođenje redovnih dubinskih provjera i, na kraju, mnogo striktniji sistem disciplinske odgovornosti sa adekvatnim sankcijama. Ovo je sve već odavno poznato, naznačeno je u preporukama EU, svim relevantnim izvještajima, ali jednostavno niko ne želi uspostavu takvog sistema, jer bi to značilo gubitak potpune kontrole nad pravosuđem, a i mnogima u pravosuđu to ne odgovara.
Koliko su danas vlasti otvorene za saradnju sa nevladinim sektorom kad je u pitanju pristup informacijama od javnog značaja? Iz TI BiH, često ste upozoravali da je ta saradnja izuzetno loša.
Saradnja je, uz nekoliko časnih izuzetaka koji opet postoje zbog pojedinaca u institucijama koji žele nešto mijenjati, uglavnom samo deklarativna, gdje se potencira saradnja sa NVO samo kad se želi dati legitimitet nekakvim odlukama ili kao PR alat, s ciljem predstavljanja da data institucija, njen rukovodilac ili politička stranka, koja stoji iza nje ili njega ima dobre namjere. Ali, kad dođe do konkretnih aktivnosti i kada treba provesti sve ono što je dogovoreno u okviru bilo kakve saradnje, tu obično izostanu konkretni koraci. Kad je riječ o pristupu informacijama, i NVO i mediji, i dalje biju dugotrajne bitke da bi došli do informacija od javnog značaja i pored činjenice da postoje zakoni o slobodi pristupa informacijama koji propisuju obavezu javnih organa da ih dostavljaju. Često se, bilo kakav upit ili zahtjev za dokumentacijom, smatra kao atak na instituciju, što dovoljno govori o kulturi transparentnosti u BiH.
Da li imate podatke o tome koliko su domaće institucije otvorene za pristup informacijama?
Istraživanja koja svake godine radimo o provedbi zakona o slobodi pristupa informacijama i dalje pokazuju da tek oko polovina institucija dostavlja informacije na zahtjev u roku i propisanoj formi. Problem postoji i što nema adekvatnih posljedica, odnosno jakog institucionalnog nadzora nad provođenjem ovog zakona, pa je tako na kraju jedini mehanizam zaštite pokretanje upravnog spora, odnosno podnošenje tužbi protiv institucija koje odbijaju dostaviti informacije. Međutim, u tom slučaju se sudske odluke, koje bi naložile institucijama da dostave informacije, čekaju nekad i po godinu ili dvije, kada te informacije više možda nisu ni aktuelne, dok je i dalje upitno hoće li institucije postupiti po sudskim rješenjima.
Nevladin sektor, kao i pojedinci koji javno kritikuju vlast, često se nalaze na meti vulgarnih uvreda i prijetnji od strane najviših političkih funkcionera. Šta je uzrok tome?
Čini se da je strah nestao, jer, posebno kada govorimo o Republici Srpskoj, vlast se ponaša kao da će tu biti vječno i da im niko ništa ne može. Čak i kada se radilo o konkretnim prijetnjama i kada su podnošene krivične prijave, niko se nije usudio da postupa po njima. Sve što prolazi nekažnjeno i bez posljedica, nastavlja da se dešava. S druge strane, onima koje vrijeđaju, blate i prijete im, na raspolaganju su vrlo ograničeni mehanizmi zaštite, pa tako i kad tužite nekoga za klevetu u takvim situacijama, kao što je to bio slučaj sa TI BiH, čekate godinama sudski epilog, a te uvrede, laži i pokušaji diskreditacije su za to vrijeme postigle cilj.
