Kako bi razriješili dileme izdavanja diploma od strane neakreditovanih visokoškolskih ustanova neformalna grupa studenata “STOP neakreditovanim fakultetima – Inicijativa neformalne grupe mladih Republike Srpske” obratili su se institucijama BiH, kako bi od njih dobili stručno mišljenje i pravno tumačenje.
Studenti su se u svom radu i prilikom sastanaka sa nadležnim institucijama susreli sa različitim tumačenjima Zakona o visokom obrazovanju Republike Srpske i Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH koji se tiču pitanja kada je visokoškolska ustanova akreditovana, te, da li se njihove diplome priznaju za rad u državnoj službi. Zbog toga je logično bilo da se obrate Ministarstvu pravde BiH i Centru za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja (CIP).
„Da li se u smislu primjene člana 54. i člana 49. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH prilikom zapošljavanja u državnim institucijama mogu priznavati jedino diplome izdate od strane akreditovanih VŠU koje se nalaze samo i isključivo na listi akreditiranih visokoškolskih ustanova Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH? Odnosno, da li se akreditovanim VŠU smatraju isključivo one VŠU upisane na listi akreditovanih ustanova Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH?“ – glasilo je pitanje za koje je tražen odgovor od ove dvije institucije.
Nakon gotovo mjesec dana, odgovor je prvo stigao iz Ministarstva pravde, koje se (ne)očekivano oglasilo nenadležnim za davanje odgovora.
„Povodom Vašeg upita od 2.8.2021. godine, kojim tražite mišljenje vezano za akreditaciju visokoškolskih ustanova, odnosno primjenu Zakona o visokom obrazovanju Republike Srpske i Okvirnog zakona o visokom obrazovanju Bosne i Hercegovine, obavještavamo Vas da je primjena Okvirnog zakona o visokom obrazovanju Bosne i Hercegovine u nadležnosti Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, te Vas ujedno upućujemo da svoj zahtjev za davanje mišljenja o primjeni istog uputite Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine“ – stoji u odgovoru Dijane Beribaka, šefica Odsjeka za pružanje pravne pomoći u Sektoru za pravnu pomoć i razvoj civilnog društva u Ministarstvu pravde BiH.
Nakon toga oglasili su se i iz CIP, sa nešto širim odgovorom, odnosno obraloženjem, ali ni iz Mostara, gdje je sjedište ovog centra, nije pomoglo tumačenje da bi se dilema razriješila. I CIP se, naime, oglasio nenadležnim pravdajući to da se oni ne bave tumačenje kvaliteta u visokom obrazovanju, već to treba da radi isključivo tijelo koje je zakon i propisao.
Ipak, iz CIP su u odgovoru skrenuli pažnju na pojedine odredbe Okvirnog zakona, čime su , čini se, samo nametnuli dodatne dileme kada je zakonska regulativa u visokom obrazovanju u BiH u pitanju.
„U skladu sa članom 61. Okvirnog zakona, akreditacija studijskih programa trebala je biti završena do 2011. godine. U međuvremenu je otpočela institucionalna akreditacija visokoškolskih utanova, dok akreditacija studijskih programa nije otpočela u punom obimu. S tim u vezi, a uzevši u obzir pomenuti 54. član Okvirnog zakona, ostaje dvojbeno na koju se tačno akreditaciju predmetni član odnosi institucionalnu ili akreditaciju studijskih programa. U cilju dosljednog tumačenja navedenih članova, svakako su potrebne izmjene i dopune Okvirnog zakona, a što još nije učinjeno.“, navode u odgovoru grupi iz CIP.
Direktor CIP mr. Damir Ljubić u svom odgovoru napominje da su izmjene i dopune Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH preporuka i European Association for Quality Assurance (ENQA-e) , čiji je Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH punopravni član. Takođe i da su doskorašnji problemi u funkcionisanju Upravnog odbora te Agencije razlog nerješavanja problema u visokom obrazovanju, uključujući i izmjene Okvirnog zakona.
Sve ovo upućuje na to da će se dileme da li se priznaju diplome kandidata koji konkurišu za rad u državnoj službi i dalje rješavati na sudovima, što se već dešava u praksi. Naime, po tim presudama poslodavci u državnoj upravi prilikom odabira službenika za određenu poziciju u konkursnoj proceduri moraju voditi računa da li je diplomu koju prilaže izdala akreditovana ustanova i upisana u registar visokoškoslih ustanova u BiH. U suprotnom sudovi poništavaju izbor i postavljenje kandidata čiji fakultet nije u registru Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta u BiH.
Poslednji primjer je slučaj Zorana Mandića iz Bijeljine, koji je nakon više od tri godine uspio da se izbori da poslodavac kod kojeg je zaposlen postupi po odluci suda i poništi izbor kandidata čija Visoka škola za ekonomiju i informatiku iz Prijedora nije u registru Agencije BiH. Presudu Osnovnog potvrdio je Okružni, a ta odluka ostala je i nakon podnošenja apelacije Vrhovnom sudu.
Bez sumnje će ove odluke biti značajne ne samo za konkretan slučaj, nego i za postupanje svih institucija u BiH u ovakvim situacijama.
A iz tumačenja Centra za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja, očigledna je i potreba za izmjenama i dopunama Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH.
