“Da mi neće niko vjerovati i da će naći način da mi uništi život”, stoji u njenoj objavi na Twitteru, jednoj od više od 20.000 koje su žene iz regiona podijelile pod oznakom #NisamPrijavila.
Selma kaže da su problemi sa asistentom na fakultetu počeli na završnoj godini studija, prvobitno sa komentarima za fizički izgled, a potom i pokušajima na fizički dodir.
“Komentari tipa kako haljina izgleda na meni, ili koliko mi se vide grudi u nečemu ali na neki diskretan način jer smo sve vrijeme u prostorijama fakulteta”, prisjetila se ona.
Nakon što je odbila ponudu da dođe kod njega u stan kako bi joj dao ispitna pitanja, prvi naredni susret uživo bio je i pokušaj fizičkog zlostavljanja.
“Tada me pokušao poljubiti na silu i nakon što sam napravila scenu situacija se drastično pogoršala na fakultetu”, ispričala je ona.
Selma kaže kako je nakon toga imala problem sa pristupom i polaganjem ispita, dobijanjem potpisa kod određenih profesora, ali i da su njegove prijetnje bile direktnije, s navodima da nikada neće diplomirati niti pronaći posao.
Ona je završila fakultet i danas radi van BiH. Niz objava na Twitteru drugih žena podsjetio ju je na traumatično iskustvo na fakultetu i mnoga druga koja je doživjela, ali i problem s kojim se suočava sve veći broj žena u BiH.
Ali ove objave još uvijek nisu primijetile domaće institucije koje bi trebale pružati podršku žrtvama, pokazuje analiza BIRN-a BiH.
Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja.
Nina Stojaković. Foto: N1
Krajem decembra na društvenoj mreži Twitter krenuo je niz objava sa oznakom #NisamPrijavila nakon što je Nina Stojaković iz Srbije progovorila o nasilju nad njenom sestrom i sistemskim propustima u rješavanju problema i pružanju zaštite. Nakon njene objave na Twitteru ovu oznaku koristile su žene u više desetina hiljada objava.
To je bio svojevrsni nastavak ranijih svjedočenja #NisamTražila o iskustvima žena koje se suočavaju posebno sa seksualnim zlostavljanjem. Više desetina žena u BiH su tada javno govorile o zlostavljačima u nekim primjerima navodeći i njihova imena.
Iz policijskih i pravosudnih institucija do sada nisu saopštili da je ijedna od tih prijava završila krivičnom prijavom ili podizanjem optužnice.
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH uz obrazloženje da ne mogu dostaviti odgovore odmah i da im za to treba najmanje dvije sedmice. Upitan šta policija u glavnom gradu može konkretno uraditi da uvjeri žrtve da su sigurne prijaviti nasilje, ministar Admir Katica je rekao da ne može odmah govoriti o tome, dodavši da je proslijedio upit upravi policije da dostavi podatke.
Tužilaštvo Kantona Sarajevo također nije odgovorilo na upit o rezultatima rada na prijavama za seksualno nasilje nad ženama. U ovom Tužilaštvu nisu bili raspoloženi govoriti kako se kultura nekažnjivosti može promijeniti i povećati povjerenje žrtava u pravosudne institucije.
Iskustva žrtava koje prijave nasilje još uvijek ne ohrabruju druge, kažu sagovornici BIRN-a BiH.
Instalacija ženske odjeće na Kosovu posvećena ženama žrtvama nasilja. Foto: EPA/VALDRIN XHEMAJ
Sagovornica BIRN-a BiH koja je odlučila pričati anonimno zbog straha od bivšeg partnera kojeg je prijavila zbog zlostavljanja kaže kako nema povjerenja u sistem zaštite, jer njeno iskustvo pokazuje da je naklonjen nasilniku zbog kojeg ona danas živi u strahu.
Nakon dugogodišnjeg psihičkog i fizičkog nasilja kojeg je trpila od partnera sa kojim je u vanbračnoj zajednici imala kćerku, ona je odlučila prekinuti tu vezu.
“On je počeo da dolazi, da insistira da razgovara sa mnom, tada još nije bilo nikakvih prijava, niti postupaka. Nisam tada bila u stanju da pokrenem išta na sudu. Počela sam da radim, upisala dijete u vrtić, on se protivio, uzeo ga iz vrtića i od tada počinje moj pakao”, prisjeća se ona.
Od trenutka kada je prvi put uzeo djevojčicu i odbio da je vrati, ona je počela da prijavljuje njegove prijetnje, nasilne dolaske, ucjene i manipulacije, ali kaže da podršku nikada nije dobila niti u jednoj instituciji kojoj se obratila. Prije pola godine je pokrenula tužbu za starateljstvo i privremenu mjeru ali još uvijek nije dobila odluku.
“U tom periodu trpim užasno psihičko nasilje, uhođenje, prijetnje, maltretiranje, takve prijetnje koje sam prijavljivala, prijetnje smrću, dolazio mi na posao. Zabranio mi je da upišem dijete u vrtić, ja sam morala da radim, a nije mi dozvoljavao ni ženu da zaposlim da je čuva i na taj način me imao pod kontrolom”, ispričala je ona.
Sve prijetnje koje je dobijala od bivšeg partnera vodile su do iste ucjene – da mu se vrati i da nastave živjeti zajedno, što ona nije prihvatala.
“Ovako će ti biti do kraja života ako mi se ne vratiš”, prisjetila se ona jedne od njegovih izjava nakon što su joj svi službenici kojima se javljala odbili pomoći.
“Jedne prilike sam prijavila kako me je pokušao stjerati džipom sa ceste, u autu je bila majka, kćerkica i ja, meni je šef smjene policajac rekao: ‘Ti si ga birala takvog’”, kaže ona.
Trenutno su po sporazumu podijelili dane u sedmici u kojoj mogu biti sa djetetom, a ročište o starateljstvu i mjerama planirano je početkom naredne godine.
Neujednačena praksa
Nejra Veljan. Foto: BIRN
Sudska praksa u predmetima nasilja u porodici u BiH je neujednačena, pokazuje analiza Atlantske inicijative u kojoj se dodaje kako su žrtve nasilja najčešće bračne ili vanbračne partnerice, ali i roditelji.
“Obrazloženja u presudama pokazuju da fizičko nasilje nad ženama nerijetko predstavlja kulminaciju, te da mu je prethodilo dugotrajno psihološko, ekonomsko, pa i seksualno nasilje”, objašnjava koautorica istraživanja Nejra Veljan.
Žene žrtve nasilja koje su podnosile krivične prijave, prema ovom istraživanju, bile su razočarane djelovanjem pravnog sistema, izrečenim sankcijama, dužinom trajanja postupka. One su smatrale da se prema nasilnicima postupa blago, te da je pravima i potrebama počinilaca data veća težina nego pravima i potrebama žrtava.
Veljan kaže kako otežavajuće i olakšavajuće okolnosti direktno utječu na sankcije počinitelja s kojima žrtve uglavnom nisu zadovoljne. Kako bi se prekinula kultura nekažnjavanja i povećalo povjerenje žrtava u sistem, jako je važno da sudije ili sudsko vijeće pravilno procjenjuju te okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.
“Dosadašnja praksa je pokazala da prilikom ocjene tih okolnosti sudije najčešće pribjegavaju korištenju što većeg broja olakšavajućih okolnosti da bi se izrekla blaža sankcija”, kaže Veljan.
Pravnica Nina Kisić koja ima iskustva u radu na predmetima porodičnog nasilja smatra da zakon prepoznaje oblike nasilja, ali da javnost često nije svjesna šta se sve podrazumijeva pod nasiljem, te da često zaboravljaju na psihičko. Ona je mišljenja da su žrtve često neprihvaćene od svojih zajednica i da je to jedan od razloga zašto sve manji broj žrtava prijavljuje.
“Mislim da je ovo sistemski problem, koji zahtijeva dodatnu obuku kadrova, imajući u vidu osjetljivost žrtava, ali i potencijalnu eskalaciju nasilja. Čini se da se javnost zgrozi kada dođe do femicida, ili sličnih događaja, iako bi pravovremenost djelovanja to spriječila”, kaže Kisić.
Postupci za nasilje u porodici traju predugo, smatra ona.
Nina Kisić. Foto: BIRN BiH
Istraživanja i svjedočenja žrtava pokazuju da se veliki dio nasilja nikada i ne prijavi a glas žrtava se ne čuje dovoljno. Dok objave o neprijavljivanju postaju sve prisutnije na društvenim mrežama i u medijima, neke domaće institucije kažu da još uvijek nisu čuli za njih.
Iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice za BIRN BiH su kazali kako se još uvijek nisu upoznali sa objavama, ali su podsjetili na ulogu i učešće kroz kampanju “Nisam tražila“, kada su organizovali okrugli sto i kroz panele na konferencijama pružili priliku za razgovor o preporukama i prioritetima za zaštitu žena.
Naveli su da je u BiH uspostavljen zakonski okvir za sprečavanje i kažnjavanje seksualnog uznemiravanja, uznemiravanja po osnovu spola, nasilja na osnovu spola i nasilja u porodici. Ti su zakoni u znatnoj mjeri usaglašeni sa međunarodnim standardima ali iz Agencije kažu da postoji problem u njihovoj provedbi.
“Prisutan je problem u provedbi propisa zbog ograničenog kapaciteta institucija za provođenje i procesuiranje, kao i nedostatka sistemskog rješenja za status funkcionisanja i finansiranja sigurnih kuća u Federaciji Bosne i Hercegovine”, kazali su iz Agencije.
Kantonalni centar za socijalni rad u Sarajevu u prvoj polovini 2021. godine zabilježio je 591 prijavu nasilja u porodici. Iz rada sa žrtvama nasilja, stručni radnici Centra kao osnovne razloge neprijavljivanja navode strah od nasilnika, izolaciju žrtve, neprepoznavanje nasilja od sistema dok ne eskalira, visok prag tolerancije i nepovjerenje u sistem.
Brojevi za prijavu nasilja, te pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici:
SOS ženski telefon :
Kanton Sarajevo: 033 222 000
Federacija BiH: 1265
Republika Srpska: 1264
Plavi telefon: 080 05 03 05
Policija: 122
“Kantonalni centar za socijalni rad” Sarajevo: 033 723 640
Kako bi se spriječila kultura nekažnjavanja, prema njihovom mišljenju, neophodno je između ostalog izmijeniti i usaglasiti sve propise kojima je normirana oblast nasilja u porodici, kadrovski i stručno ojačati centre za socijalni rad, centre za mentalno zdravlje i policiju za rad sa žrtvama i počiniocima nasilja.
“Provoditi kampanje s ciljem informisanja javnosti o posljedicama nasilja, potrebi [njegovog] prijavljivanja, obavezi i koracima u postupanju nadležnih organa na zaštiti žrtava nasilja, te odgovornostima nadležnih institucija za nepostupanje ili neprofesionalno postupanje”, naveli su iz Centra.
Tokom 2021. godine u Tužilaštvu Tuzlanskog kantona podneseno je 246 prijava za krivično djelo nasilje u porodici, otvorene su 134 istrage, doneseno je 106 naredbi o neprovođenju istrage i 35 naredbi o obustavi istrage. Na osnovu optužnica ovog Tužilaštva doneseno je 17 osuđujućih presuda sa izrečenim kaznama zatvora, četiri sa izrečenom novčanom kaznom i 63 presude sa izrečenom uvjetnom osudom. Također, donesene su tri odbijajuće presude i pet oslobađajućih.
Tužiteljica Alma Dubravić kaže kako uglavnom postupaju nakon što se podnese prijava, ali da imaju nadležnost i u postupanju po samostalnom uvidu u određene radnje za koje postoji sumnja da su krivično djelo. Ona dodaje da će Tužilaštvo biti na raspolaganju za sve žrtve koje svoja iskustva dijele kroz kampanju “Nisam prijavila” i da će vršiti provjere ukoliko uoče neku od sumnji.
“Mi imamo grupnu poruku, a to je ohrabrivanje žrtava nasilja u porodici da one svjedoče, jer se dokazi uvijek svode na iskaze oštećenih žrtava, a jako je teško dokazati ta djela bez svjedočenja žrtava”, poručila je tužiteljica Dubravić, objašnjavajući da na taj način mogu smanjiti kulturu nekažnjivosti.
Tokom kampanje “Nisam tražila“ u Tužilaštvu Tuzlanskog kantona je zabilježena jedna prijava, za koju se utvrdilo da nema elemente bludne radnje, te je ona proslijeđena Državnom tužilaštvu na razmatranje kroz Zakon o ravnopravnosti spolova.
Ona je kazala da Tužilaštvo TK-a organizuje sastanke sa nevladinim organizacijama i sigurnim kućama, te kroz razgovore sa žrtvama nasilja pronalaze najbolji način za pristup i mogućnost rada sa žrtvama.
Hiljade objava na Twitteru
Akcija policije u Srbiji za podizanje svijesti o nasilju u porodici. Foto: EPA-EFE/KOČA SULEJMANOVIĆ
Haštag #NisamPrijavila koristio se više od 20.000 puta na Twitteru u posljednjih nekoliko dana, pokazuje baza podataka koju je kreirala istraživačka novinarka Anđela Milivojević.
Najviše objava pod tim tagom bio je u nedjelju, 26. decembra, a poredeći broj korištenja haštaga sa izbornom noći, Milivojević kaže kako je tema nasilja postala vidljiva.
“Ovaj haštag je za 24 sata postao jako važan i pokazao da je tema nasilja u partnerskim i drugim odnosima nešto o čemu ljudi žele da pričaju”, kaže ona.
Ispovijesti o nasilju i razlozima zbog čega nisu prijavili uglavnom dolaze iz Srbije, kaže Milivojević, ali zbog nedostatka istaknutih lokacija na Twitter nalozima, nemoguće je precizno utvrditi tačne brojke po državama. Prema bazi koju je objavila, značajan broj objava dolazi iz BiH.
Ona je mišljenja da za institucije ovo može biti podstrek i pokazatelj da žrtve imaju šta reći, ali da nemaju povjerenje u sistem koji je ključan ukoliko se želi spriječiti nasilje.
“Važno je da žene koje su smogle snage da se oglase na Twitteru vide da tu nije kraj, da njihova objava ne živi samo na jednoj društvenoj mreži već da će snaga svih ovih glasova uspeti da pokrene tešku temu u našem društvu kao što je partnersko i drugo nasilje”, poručila je ona.
U radu na jednom od istraživanja, ona je došla do podatka da trećina žena koje se obrate policiji i prijave nasilnike u Srbiji na kraju bude ubijena od onih koje su prijavile, što ocjenjuje strašnim, jer pokazuje saznanje da ni policija ne može da zaštiti žrtvu.
“Mnogo je razloga zbog kojih žrtve ne smeju ili ne žele da prijave nasilje. Svaki od tih razloga je legitiman i nije na nama da pitamo njih zašto nisu prijavile. Pitanje je šta svi mi oko njih, uključujući institucije možemo da uradimo da nasilje postane nedopustivo”, kazala je Anđela.
Rezultati OSCE-ovog istraživanja “Dobrobit i sigurnost žena u BiH” su pokazali da je skoro polovina žena preživjela neki oblik zlostavljanja, uključujući nasilje od strane intimnog partnera u dobi od 15 godina ili kasnije.
Majda Halilović, urednica analize sudske prakse u predmetima nasilja u porodici BiH, smatra da sistem zaštite nikada ne smije ignorisati prijave o nasilju i time dodatno traumatizirati žrtve nasilja u porodici i žrtve seksualnog nasilja.
“Žene i djevojke će prijavljivati sve vrste nasilja i surađivati sa sistemom zaštite onda kada budu imale povjerenja u sistem, a povjerenje će steći kada budemo imali sistem koji istinski štiti žrtve nasilja“, kaže Halilović.
Ona poručuje da je za žene žrtve nasilja vrlo bitno da dobiju brzo pomoć i zaštitu, te da se povjerenje u institucije može vratiti nakon što kazne budu oštrije prema nasilnicima i nakon što se pokaže da se nasilje neće tolerisati.
