Nedavno su objavljeni nalazi Globalnog istraživanja – Indeks percepcije korupcije koji Transparency International objavljuje svake godine a koje obuhvata 180 zemalja svijeta. Prema tom istraživanju BiH je u globalnom rangiranju zauzela 110 mjesto, sa najgorim rezultatom u posljednjoj deceniji, svrstavši se među tri najkorumpiranije zemlje Evrope.
Ništa tu naravno nema neočekivano, niti je to i po čemu više čak i vijest. Čini se da je duboko anestezirana javnost na takve vijesti oguglala, a razmjere i dubinu vlastite propasti prihvatila pomirljivo.
Ali da li je moguće oguglati i na najmonstruoznije zlostavljanje najnemoćnijih i najnezaštićenijih društvenih kategorija. Dvije horor priče koje su nedavno zaokupile pažnju medija i javnosti govore u prilog tezi da jesmo i zapravo pokazuju bolje od svih indeksa, istraživanja, izvještaja o napretku, kakvo smo društvo postali. A postali smo po svemu sudeći zvjerinjak.
Prva horor priča dolazi iz doma za nezbrinutu djecu „Rada Vranješević. Prema medijskim napisima štićenice ovog doma su u dužem vremenskom periodu bile izložene zlostavljanju pojedinaca, koji bi trebalo upravo da ih štite, čak i kada su bili otkrivani takvi slučajevi, gotovo da ništa nije preduzeto da se to spriječi i više ne ponovi.
Druga priča je iz Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić još od prije nekoliko godina. Štićenici ove ustanove su u dužem vremenskom periodu držani u potpuno nehumanim uslovima, neuhranjeni, bez odgovarajuće medicinske njege, čak brutalno vezivani. Objavljene slike iz Zavoda su izazvale šok i nevjericu u javnosti.
Kakve veze ove horor priče imaju sa korupcijom, mogao bi se naći vrli pitac neki, da pita?
E pa upravo ovi slučajevi su najdirektnija i najsurovija posljedica korupcije. U Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić nije izvršena sistematizacija i zaposlen adekvatan broj stručnih kadrova potreban da bi se osigurali minimalni standardi za obavljanje djelatnosti konstatovali su revizori u svom izvještaju.
“Komisija za nadzor nad stručnim radom i pružanje stručne pomoći ustanovama socijalne zaštite je krajem 2019. godine dala preporuku zavodu da je što prije potrebno izvršiti prijem potrebnog broja defektologa, logopeda i psihologa te do daljnjeg obustaviti prijem svih drugih profila koji nisu nužno potrebni za poboljšanje stručnog rada. Iako je komisija dala ovu preporuku, zavod je u toku 2020. godine raspisao javni konkurs i primio domaćicu u vešeraju, pomoćnog kuhara i stručnog saradnika za finansije, planiranje i analizu“, konstatovali su revizori.
Sada je valjda jasnije, kakve veze imaju ovi horor slučajevi sa korupcijom. Ili drugi primjer Direktor doma Rada Vranješević, kadar je vladajuće partije SNSD, 2019. godine dobio je plaketu Grada Banjaluka odnosno od SNSD, tada vladajuće partije na nivou Grada za “izuzetna ostvarenja u oblasti obrazovanja i vaspitanja i za izuzetno humana djela“, uprkos brojnim napisima medija i tada o slučajevima blago rečeno neodgovarajućeg tretmana djece.
Ako je direktor kadar SNSD, nadređeni mu resorni ministar isto tako, ne treba imati dilema ni oko toga kakvi su kriteriji bili za upošljavanje osoblja. Revizorski izvještaj o radu doma zadnji je put sačinjen 2009. godine.
Ako je nama kao društvu bitnije od interesa djece, a očigledno jeste ili smo na to pristali, da direktor bude partijski čovjek, a isto tako po partijskoj liniji da budu zapošljavani čistačice i kuhari umjesto defektologa, onda se sigurno ne moramo brinuti za budućnost ovog društva. Nema je.
Barem ne u formi civilizovanog društva, koje omogućava dostojanstven život vrijedan življenja svojim građanima. Pa uostalom i sam Dodik Milorad, lice od ranije poznato javnosti po neprekinutom nizu obavljanja svih najviših državnih funkcija u kontinuitetu zadnjih skoro dvije decenije je rekao, da možete biti najbolji student ili učenik ali ako niste član stranke to vam ne znači ništa.
Obje ove pomenute priče bile su u fokusu pažnje javnosti neko vrijeme, kao što će i buduće slične njima, koje će se pojaviti, takođe biti kratko vrijeme u fokusu pažnje i izazivati gađenje i zgražavanje pristojnog svijeta. I onda ništa.
A zvjerinjak ko zvjerinjak, kakav je ovo društvo odavno postalo, nastaviće da funkcioniše po surovim zakonima džungle. Najsurovije zvijeri, vođe etničkih čopora, glodaće svoj bogati plijen i dalje ubjeđivati svoje sljedbenike da im samo oni štite interese i upozoravati ih da su odveć razmaženi ako podignu glavu imalo, očajni roditelji će tražiti pravdu za svoju mrtvu djecu godinama, dok ih zvijeri napadaju.
Za štićenike domova ionako nikog nije briga, oni su prepušteni sami sebi, zavezani, neuhranjeni ili zlostavljani sasvim je svejedno. Oni koji ovo ne žele ili ne mogu gledati, već su preko granice ili čekaju u redu, i sve ih je više.
Veliki ovdašnji pisac Darko Cvijetić, komentarišući ovdašnju surovu zbilju, poodavno je u jednom intervju rekao i bio potpuno u pravu da ova naša društva moraju prvo da se „odzvijere“ ako žele ikakvu budućnost vrijednu življenja. I zaista bi morala.
