U svom članku Almir Muhamedbegović navodi kako je Bosna i Hercegovina „kleptokratijom okovana, a kakistokratijom vođena“. I mada bi analiza specifičnosti pravno-političkog sistema BiH, ako bi htjela biti potpuna, tražila mnogo pomniji prikaz, već i ta lakonski jezgrovita konstrukcija predstavlja dovoljan opis funkcioniranja naše države i njenih rukovodećih aktera.
Onako kako se općenito shvataju ti pojmovi i kako su isti, uostalom, definirani u rječnicima, kleptokratija je vladavina lopova, a kakistrokratija vladavina nesposobnih, najgorih, najnekompetentnijih. Što se Bosne i Hercegovine tiče, koja i nije neki veliki izuzetak u poređenju sa ostalim državama Zapadnog Balkana, gotovo bi se mogao pronaći jasan konsenzus među građanima, medijima, političkim analitičarima, predstavnicima međunarodne zajednice, diplomatama, ambasadorima da ova država u svojim vladajućim strukturama objedinjuje i kleptokratiju i kakistrokratiju.
Tako se njemačka diplomatkinja Gudrun Steinacker u oštrom tekstu za Deutsche Welle nemilosrdno se obrušila upravo na Zapadni Balkan, konstatirajući da su se u regionu „od 1989. etablirale hibridne demokratije, kleptokratije i mafijaške države.“ Pišući o BiH, Steinacker jezgrovito konstatira da je „…zemlja kojom je nemoguće vladati, gdje sve što je vrijedno među sobom dijele elite na čelu sa kleptokratama poput Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.“ Sličan stav o BiH i Zapadnom Balkanu zastupaju i drugi regionalni naučni radnici, eksperti i analitičari, od kojih su neki, poput sociologa prof. dr. Brace Kovačevića, pomno secirali socio-ekonomske aspekte kleptokratije, korupcije i političkog kriminala u BiH:
„Kleptokratija „neposredno ugrožava i slabi državnu ekonomiju, državnu politiku i prava građana. Razvojne politike… kleptokrata svode se na namještene prodaje javnih dobara vlastodršcu, članovima njegove porodice, kumovima i prijateljima, iznuđavanja novca od poslovnih partnera za `izborne akcije`, zloupotrebe državnih fondova, usmjeravanja stranih investicija u sopstvenu korist. Usljed zloupotreba, namještaljki, monopola, kao i raznih shema `pranja novca`… kleptokratski model upravljanja sasvim je degradirao kvalitet života običnog građanina.“
Od privatizacije, koja je u praktično prisutnim ako ne i uvijek pravno dokazanim ili presuđenim organiziranim kriminalnim poduhvatima progutala niz prijeratnih proizvodnih giganata, pa do ograničavanja ili uskraćivanja slobode kretanja ili okupljanja u slučajevima u kojima se demokratski prihvatljivim protestima privlači prevelika pažnja i skreće pozornost na kriminaliziranu spregu različitih nivoa vlasti i institucija. Kleptokrate u BiH slijede jasan šablon postupanja i ponašanja – domoći se vlasti – uspostaviti sistem organiziranog otuđivanja javnih sredstava, direktno ili indirektno – održati se na vlasti, ergo, nastaviti upravljati tim sistemom. Uzaludno je, i najčešće tek projiciranje ili zabluda prosječnog građanina, uvjerenje da kod kleptokrata postoji fokus na bilo koje druge interese, ili pak da javni interesi mogu ikada biti stavljeni iznad sopstvenih (ekonomskih) interesa.
Stvaranje politički potpuno kontroliranog sistema izvlačenja novca iz javnih tokova (budžeta, donacija, kredita) i zadržavanje/održavanje tog sistema jedini je fokus i interes kleptokrata. Kleptokratski sistem rijetko poseže za direktnim otuđivanjem, ili otvorenom krađom. Naprotiv, da bi kleptokratija opstala nužno je u kolektivu stvoriti privid kakvog-takvog funkcioniranja sistema, što uprošćeno znači da državni funkcioner neće narediti zaposleniku računovodstva državne institucije da na njegov račun prenese nekoliko desetina ili stotina hiljada konvertibilnih maraka.
Kako bi se stvorila simbioza ili tačniije niz sitnih međuzavisnosti u okviru kojih će kleptokrata postići i otuđivanje i nastavak otuđivanja kroz održavanje na vlasti, iz početnih kleptokratskih postavki razvija se čitava mreža korupcije, nepotizma, kronizma, manipuliranja javnim nabavkama, prividno namjenskog trošenja, pokretanja javnih radova, preusmjeravanja nezakonito stečenih sredstava i pranja novca.
Ključni dobitnik je „krovni kleptokrata“ ili kleptokratski kolektiv. Svi koji u tom procesu participiraju, zapravo kroz zadovoljavanje sopstvenih (u usporedbi) minijaturnih interesa podržavaju kleptokratski sistem, i interes njegovog održavanja postaje i njihov interes. Na takav način, ne samo krovni segment, dio u kojem djeluje politički vrh, ostaje de facto i de iure kriminalna organizacija, nego kompletan sistem, kao pod udarom nezaustavljivog virusa, biva zaražen kriminogenim tendencijama i postaje u cjelosti kleptokratski.
Korumpiran sistem nalazi svoja uporišta u saučesnicima, ali u odsustvu kvalitetnog pravosudnog aparata ili u situaciji kada mehanizmi pravne države ne funkcioniraju bilo stoga što su političkim pritiskom limitirani ili pak naprosto integrirani u kleptokratski sistem, kleptokratski aparat poseže za pritiscima, represijom, prijetnjama, direktnim ili indirektnim izbornim inžinjeringom, ozakonjenjem nedemokratskih praksi s ciljem efikasnijeg očuvanja kriminalizirane vladajuće garniture.
Jasno je, iz svega prethodno opisanog, da su kleptokratija i kakistokratija u uskoj međusobnoj sprezi, i da bi možda bilo nemoguće da kleptokratija opstaje bez kakistokratije. Kleptokrate, ne rukovodeći se uopće javnim interesom osim na način da stvore privid brige za isti, organiziraju prevashodno kohortu odanih poslušnika koji nemaju potencijal, snagu ni sposobnost, a u konačnici ni volju, savjest i ekonomski interes da ljuljaju ili obaraju kleptokratski sistem. Narodski rečeno, podobni umjesto sposobnih: to je aksiom u sistemu koji teži održivosti kriminala i unaprijed suzbija bilo kakvo disidenstvo koje bi dovelo u pitanje njegov opstanak.
Ipak, kada se posmatraju sociološki, što podvlači i Kovačević, oba navedena termina najčešće se dovode u kontekst specifičnih i nedemokratskih režima, diktatura, oligarhija, vojnih i policijskih država i uopće režima u kojima je autokratski pristup istoznačan političkom sistemu. Bosna i Hercegovina, navodno ili prividno, ne spada ni u jednu od tih kategorija. Istina je, doduše, ako parafraziramo Blagovčanina i njegovu nažalost potpuno tačnu „Vladavinu kartela“, da Bosna i Hercegovina balansira na nekoj vrsti zamišljene osi između demokratije i autokratije, koketirajući sa i tendirajući ka ovom drugom; ipak, u poređenju sa potpuno i neprikriveno autokratskim režimima Bosna i Hercegovina još uvijek ima relativno čvrste elemente demokratske vladavine, a koja se prevashodno ogleda u pravu građana da biraju svoje predstavnike u vlasti i da budu birani tajnim glasanjem na slobodnim, demokratskim, neposrednim izborima.
Ni to pravo, istini za volju, nije potpuno, a što pokazuju primjeri diskriminatornog principa konstitutivnosti koji su kao takvi potvrđeni kroz, primjerice, pomalo i zaboravljenu presudu Sejdić-Finci – Ustav BiH je u tom smislu pravni oksimoron, koji izričito utvrđuje i legalizira diskriminaciju po osnovu nacionalnog i/ili etničkog porijekla, a istodobno izričito utvrđuje zabranu diskriminacije. Međutim, pravo glasa i provedba demokratskih izbora, uz nekoliko izuzetaka koji su tek u novije vrijeme riješeni povratkom lokalnih izbora u Mostar, ipak postoje kao takvi i ključne obnašaoce vlasti nesporno biraju građani u najvećoj mogućoj mjeri koju dozvoljava princip konstitutivnosti naroda.
Ako uzmemo u obzir to da kleptokratski sistem nesporno egzistira u BiH od ratnog i poratnog perioda pa do danas, zaključak koji se nameće je nesporan.
Kleptokrate u ovoj državi uspijevaju, kleptokratija u ovoj državi pobjeđuje.
Ko je za to odgovoran?
Zaključak je, nažalost, i tu nesporan.
Za opstanak i ustrajno održavanje kleptokratije vrijedno se brine kritična masa građana, koji u svojstvu birača na općim i lokalnim izborima osiguravaju opstanak kleptokrata i njihovih predstavnika na vlasti.
Šta je motiv te kritične mase koja godinama manje-više dosljedno bira. Jesu li saučesnici? Profitiraju li od kleptokratskog sistema, oni ili njihovi najbliži? Da li svoj glas daju rukovodeći se deformiranom percepcijom kleptokrata, a pod uticajem autodesktruktivnog i krivo usmjerenog nacionalnog ili patriotskog zanosa, kao što ističe Nikolaidis? Da li ne mogu prepoznati problematiku kleptokratije, da li nisu dovoljno politički zreli ili obrazovani? Da li ne vjeruju pravosuđu kada, isuviše rijetko, pravosnažno presudi i utvrdi neku sitnu, nesrazmjernu kaznu odgovornima za korupciju i otuđivanje javnih sredstava? Da li ne vjeruju medijskim izvještajima, koji su većinom navijački nastrojeni i politički dirigirani? Da li ne vjeruju civilnom društvu, bližnjima, svjedocima, dokazima? Da li ne vjeruju sopstvenim ušima i očima kada im se jasno podastru neporecivi dokazi, video snimci, dokumenti, fotografije, audio snimci, o načinu na koji kleptokratski sistem funkcionira? Da li ne vjeruju neposrednom susretu sa korupcijom, mitom, nepotizmom, kronizmom? Da li i dalje vjeruju da povećanje akciza na gorivo služi izgradnji puteva? Da li i dalje vjeruju da će dadžbine za zaštitu od prirodnih nepogoda rezultirati potpunim odsustvom sredstava kada do poplava dođe? Da li i dalje vjeruju da su akcize na cigarete podignute na nesrazmjerno visok nivo radi zaštite zdravlja građana? Da li i dalje vjeruju da su kleptokratama važne blagovremene nabavke vakcina umjesto višemjesečnih napora da se isisaju sve moguće donacije, krediti, grantovi, lokalni i međunarodni?
Dok se pitanja nižu, a nedostaju odgovori, ključni odgovori koji bi možda pomogli da se makar poremeti djelovanje organizirane kriminalne grupe skrivene pod maskama državnih vlasti i lidera političkih partija, šta se dešava? Kritična masa glasa, kleptokratija se održava, odabrana kleptokratska klika postaje sve bogatija, a država i građani mahom sve siromašniji. Ljudi na cestama ginu zbog nekažnjenih luđaka za volanima, ljudi gube decenijama sticanu imovinu u jednoj noći poplave i ostaju bez krova nad glavom, ljudi umiru u pandemiji i uopće od raznih bolesti u uslovima u kojima se rukovodioci i funkcioneri hvale uštedama na pacijentima i glože se oko uslova za kredite Međunarodnog monetarnog fonda, ljudi dobijaju otkaze i zbog zatvaranja trafika u trenutku kada crno tržište cigareta cvjeta kao što nije cvjetalo u ratu i poraću, a u jeku pandemije ljudi traže način kako se vakcinisati jer kleptokratski državni aparat nije našao za shodno obezbijediti makar minimum vakcina za kritične skupine stanovništva ne želeći, valjda, trošiti na zdravlje zajednice novac kojeg treba u predstojećim mjesecima sustavno opljačkati.
U petak, 19.02.20201., umro je Đorđe Balašević. Tužna vijest.
Još tužnije je znati kako ga je nadživjela, i još dugo će živjeti njegova pjesma „Krivi smo mi“, kao pečat našoj kolektivnoj neodgovornosti, neznanju, nemaru, kao vječna himna kritične mase koja iz ma kakvih pobuda drži živom nezajažljivu, nezasitnu nemam kleptokratije bilo glasanjem ili neglasanjem.
„O, nisu krivci primitivci što su pokupili mast.
Korov nikne gdi god stigne. Ma, svaka njima čast.
Krivi smo mi. Otkud svi ti paraziti što su nam zagustili?
Nemoj stari moj, krivi smo mi što smo ih pustili.“
Fakat.
