Pošto joj je stranački šef samoproglašeni vrhovni tumač Ustava, za koga su stvarni, ovlašteni tumači Ustava „neznalice“, „patološki lažovi“, „neligitimni“, „ruine“, „siledžije“, „fašisti“, a odluke Ustavnog suda „neustavne“, nije ni čudo da njegova bivša šefica kabineta, a od 2010. ministrica za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Srebrenka Golić uporno obaranje odluka njenog ministarstva, od strane sudova(!), naziva – nezakonitim(!).
Po tužbama Aarhus centra u BiH prvo su, kao domine, pale ekološke dozvole koje je ovo ministarstvo izdalo firmi „Buk“ d.o.o. Istočno Sarajevo, za mini hidroelektrane „Samar“, „Slapi“ i „Podivič“, a potom i građavinska dozvola za MHE „Samar“.
Na sve to Ministrica, naravno, nije reagovala ostavkom, izvinjenjem ili bar „posipanjem pepelom po glavi“. Jer ne živimo u razvijenom demokratskom društvu koje shvata pojam moralne odgovornosti. A ne živimo ni u pravnoj državi, u kojoj je policijsko pravosudni aparat oslobođen od političkog uticaja, pa ni Ministrica, kao ni brojne druge njene kolege, nije predmet opservacija odgovarajućih organa, iako je njena „naklonost“, odnosno branjenje interesa investitora odavno prešlo prag bilo kakve normalnosti i moralnosti, a opravdano je sumnjati i – zakonitosti.
Razlog da se bave svojim poslom, tužilaštvima nije bila ni svojevremena informacija od građana da se investitor po gradu hvali da će mu ministrica prostornog uređenja, građevinarstva i ekologije Republike Srpske, koja je tada bila na godišnjem odmoru, u roku od 7 dana po povratku na posao izdati, novu ekološku dozvolu, nakon što je sud poništio prethodnu, datu od tog ministarstva.
Ministrica, doduše, nije investitoru izdala novu dozvolu, ali je učinila sve da mu omogući nastavak (nelegalne!) gradnje mini hidroelektrane. Na odluku Okružnog suda u Banjaluci žalila se Vrhovnom sudu Republike Srpske. I tako, u nastavku, još 4 puta. Za svaku presudu kojom su poništavane dozvole njenog ministarstva za gradnju pomenutih hidro elektrana.
A nekako istovremeno sa prvom žalbom na presudu, koja se odnosila na obnovljenu ekološku dozvolu za MHE “Samar”, Ministrica donosi odluku kojom je poništila rješenje Republičke uprave za inspekcijske poslove kojim je, od strane inspekcije, naloženo obustavljanje radova na izgradnji mHE Samar, nakon presude Okružnog suda. Bez čekanja na odluku Vrhovnog suda i sa argumentacijom da ekološka dozvola zapravo nije bitna jer investitor ima građevinsku dozvolu koju mu je Ministarstvo izdalo. Pri čemu je Ministrica svjesno ignorisala činjenicu, da je građevinska dozvola izdata na osnovu poništene ekološke dozvole, te bi, po automatizmu, trebala i sama biti ništavna, što je evropska praksa, na koju su upozorili stručnjaci, skrećući pažnju da se Ministarstvo zapravo bavi traženjem rupa u zakonu.
No, ono što “nije jasno” Ministrici, bilo je jasno Okružnom sudu, koji je 23.12.2021. donio presudu kojom se poništava i građevinska(!) dozvola za mHE “Samar” na Kasindolskoj rijeci. Da bi se i na tu presudu Ministarstvo žalilo, podnoseći, 19.01.2022. zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci, zbog – “pogrešne primjene zakona”.
I na tu je žalbu (Ministarstva), a na zahtjev Vrhovnog suda, Aarhus centar ovih dana (14.03.) odgovorio nevjericom:
“Ovi navodi (da “odluka suda nije zasnovana na zakonu”) nemaju uporište u zakonu ni logici, s obzirom da je prvostepeni sud jasno i precizno razloge donošenja presude upravo bazirao na zakonu, detaljno pojašnjavajući u obrazloženju Presude… sve odredbe zakona i pravilnika na koje se pozvao.”
I tako čitav slučaj traje. 8 mjeseci samo od donošenja presude kojom je poništena ekološka dozvola za MHE Samar. I ne zna se koliko će još. Cinici, s ambicijom da se u svijetu u kome je stvarnost odavno pretvorena u satiru, ipak ponekad na taj način osvrnu na ovdašnju politiku, kažu: Ići će Ministrica i do Strazbura, u zaštiti ljudskih prava investitora da uništi Kasindolsku rijeku i na njoj izgradi bar onoliko MHE koliko je na Neretvici, s ambicijom da obori Ginisov rekord, zamislio da izgradi direktor Elektroprivrede BiH. I makar se Istočno Sarajevo vodom snabdjevalo akvaduktom iz Vrbasa. Ili Modračkog jezera.
“Ovo je još jedan primjer koji pokazuje da se prilikom izgradnje malih hidroelektrana u BiH zakoni redovno krše, dok investitori nekažnjeno nastavljaju gradnju nimalo se ne obazirući na zakone i sudske odluke. To naravno ne bi bilo moguće da ne postoji direktna sprega između investitora i političkih elita. Ovo je još jedan primjer koji pokazuje da čuvari naših rijeka, našeg pravnog poretka i našeg okoliša nisu državne institucije i njihovi brojni, dobro plaćeni državni službenici i naimenovani političari u ulogama ministara i direktora, već ljudi koji žive pored rijeka i aktivisti udruženja za zaštitu okoliša”, prokomentarisali su, svojevremeno, donesenu presudu, iz Eko akcije.
A Robert Oroz je davno čitavu stvar apsolvirao u jednoj rečenici: „Sve naše rijeke su podijeljene „stranačkim miljenicima“, ostati će nam samo one koje uspijemo oteti.“ Uz pomoć političkoj kontroli otrgnutih i korupciji nesklonih dijelova pravosudnog sistema ili ne, ostaje da se vidi.
U međuvremenu, inspekcijski organi, pod pritiskom Ministrice, ignorišu prijave i zahtjeve aktivista za vanrednim inspekcijskim nadzorom. A investitor nije ispitan, od nadležnih organa, u vezi odgovornosti za posljedice novembarskih poplava na području Istočne Ilidže. Niti je Ministrici, ni u vezi s tim, palo na pamet da podnese ostavku.
A podsjetimo, dva i po mjeseca prije poplava, nakon sastanka sa aktivistima grupe „Stop izgradnji MHE na Kasindolskoj rijeci”, koji su ga upoznali sa činjeničnim stanjem na terenu, načelnik Opštine Istočna Ilidža upozorio je na ovu opasnost Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Inspektorat Republike Srpske, Javno preduzeće “Vode Srpske” i firmu “Buk” d.o.o.
„Ovo shvatite kao upozorenje da ukoliko se u budućem periodu dese poplave, kao posljedica izljevanja velikih količina vode usljed napravljenih prepreka prekopima, ostacima trupaca, kamenja i zemlje koje se našlo u kanjonu rijeke (zbog radova u vezi sa MHE – op.a.) snosićete odgovornost i biti dužni da nadoknadite buduću nastalu štetu, kako na državnoj tako i na privatnoj imovini.”, napisao je tada Načelnik.
No, umjesto odgovornosti – ministričine političke i investitorove krivične – i reaktiviranja inspekcijskog rješenja o zabrani radova, aktivisti sa nelagodom nadziru teren i mašine investitora, pitajući se da li će i on i njegovi politički zaštitnici biti toliko bezobrazni i bezobzirni da, s proljećem, nastave radove, ne obazirući se na sudove, inspekcije i građane. I rukovodeći se filozofijom “važno je nabrzinu izgraditi, prije nego te uspiju spriječiti”, pritom računajući da dobre veze u političkom establišmentu garantuju legalizaciju bespravno izgrađenog objekta i zaštitu od procesuiranja. Odnosno, nadajući se da izgrađeno niko neće srušiti. Tj. da će građani, ponovo, biti dovedeni pred svršen čin. Nemoćni pred sistemom koji je izgrađen ne da im služi, nego da ih pljačka, porobljava i manipuliše njihovim osjećanjima.
