Aktivan sam član građanske inicijative „Pravda za Davida“ više od 4 godine. Nažalost, borba koja traje toliko dugo još uvijek nas nije dovela do cilja, do pravde za Davida.
Naš građanski aktivizam krenuo je spontano. Od marta 2018. godine i sramne policijske konferencije za medije na kojoj je naš Banjalučanin, ubijeni sugrađanin David Dragičević, proglašen za narkomana, lopova, pa gotovo i samoubicu, spontano smo se okupljali na centralnom banjalučkom trgu na koji je svakodnevo dolazio Davidov otac.
Na početku smo dolazili isključivo kao podrška Davoru Dragičeviću i bili u ulozi posmatrača. I vjerovali da će se sve vrlo brzo završiti. Kasnije smo se bolje upoznali i zajedno sa Davorom dogovarali buduće korake.
Danas nismo neformalna grupa građana. Imamo Udruženje građana „Put pravde“ koje sprovodi veliki broj aktivnosti.
Organizovali smo velike protestne skupove sa nekoliko desetina hiljada ljudi na kojima nije bilo nijednog incidenta i na kojima se tražila samo pravda.
Nažalost, vlasti nisu davale nikakav odgovor. Naprotiv, svi mi smo preko noći postali državni neprijatelji i vlasti su, zloupotrebom državnog aparata i entiteskog javnog medijskog servisa, crtali mete na glavama svih nas.
U decembru 2018. godine, nakon formiranja nove Vlade RS i nakon brutalne policijske akcije, mnogo toga se promijenilo. Policija je protiv nas izdavala stotine prekršajnih naloga zbog navodnog remećenja javnog reda i mira i navodnih nezakonitih okupljanja. Nijednu kaznu nismo platili i u svim situacijama smo zahtijevali sudsko odlučivanje.
Jedan od bizarnih primjera jeste sudski proces protiv mene zbog toga što sam uzviknuo „Pravda za Davida“ i tako navodno uznemirio neke građane. Vjerovali ili ne, sudski proces je trajao punih 6 sati.
Epilog svih sudskih postupaka, uz pomoć naših cijenjenih advokata iz Banjaluke, rezultirao je da smo u potpunosti ponizili i porazili MUP Republike Srpske. Sve su procese izgubili, a moji saborci i ja oslobođeni smo bilo kakve prekršajne odgovornosti. To nas je dodatno motivisalo da nastavimo sa našom plemenitom i iskrenom borbom.
Stanje stvari danas je potpuno drugačije. Sada smo mi protiv MUP-a RS i njihovih nečasnih pripadnika pokrenuli krivične postupke zbog zloupotrebe položaja i ovlaštenja, kao i tužbe zbog diskriminacije. Neke od tih tužbi smo i dobili, a ostalo je u procesu.
Pravne borbe vodimo i zbog nezakonitih zabrana okupljanja. Stigli smo do Vrhovnog suda Republike Srpske.
Vjerovali ili ne, u julu 2020. godine se desilo da je nas desetoro policija uhapsila, jer smo se obraćali medijima na ranije zakazanoj press konferenciji.
Nažalost, Ustavni sud BiH u tome nije vidio ništa sporno, i zbog toga smo podnijeli Aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava.
Važno je istaći ulogu medija u našoj borbi. Često ističemo da su nam oni danas jedina zaštita, a ne policija čiji bi to zadatak morao biti. Mediji i dalje veliku pažnju poklanjaju našoj borbi, a mi se trudimo da kontinuirano budemo prisutni u medijskom prostoru.
Nama građanima su Ustavom garantovana prava i slobode, ali iste nam niko ne daje na tanjiru. Živimo u tranzicionom periodu i za prava i slobode se moramo boriti i biti istrajni u toj borbi i uspjeh će biti zagarantovan.
Borba koju vodimo nije borba samo za porodicu Dragičević. Ona je borba za sve nas. Za više prava, slobode i pravde u našem BH društvu.
Za život dostojan čovjeku.
