Ova deponija nema ovu dozvolu još 2019. godine, ali to izgleda nije nikakav razlog da lokalna komunalna preduzeća prestanu sa odlaganjem otpada na stotinjak metara od kuća. Mještani, okupljeni oko inicijative “Jer nas se tiče” više od tri godine traže njeno zatvaranje i, kako su poručili, od toga neće nikada odustati.
Aktivista ove organizacije Nijaz Hodžic ispričao je za eTrafiku da je njihov uspjeh to što su zaustavili dobijanje nove ekološke dozvole, kao i blokadu podizanja kredita za proširenje deponije.
“Nećemo odustati i spremni smo da idemo u novu blokadu, da se bunimo i protestujemo. Nećemo dozvoliti da se širi deponija niti odustati od zahtjeva da se ona zatvori. Njoj tu nikad nije ni bilo mjesto. Bez obzira što su nas kažnjavali zbog naših protesta i blokada, napisali nam najmanje 100.000 maraka kazni i uslovno nas osuđivali, nemamo namjeru da odustanemo od naših života i zdravlja. Želimo da se zatvori ova deponija i da ljudi prodišu u našem selu”, priča Hodžić.
On kaže da su sada sve oči uprte u Sarajevo gdje se odlučuje o njihovoj sudbini. Čeka se rješenje suda i nadaju se najboljem, jer su im, kako kaže, ugroženi i životi i imovina. Hodžić kaže da je teško ocijeniti kada je život pored “Uborka” gori, zimi, kada vjetar raznosi vreće smeća, kese i drugi otpad, ili ljeti kada se sa deponije širi smrad.
Hodžić priča da se na njih uporno vrši pritisak da se tužba povuče i odustane od zahtjeva. Grad je, kaže on, početkom ove godine planirao da sanira tri postojeće kasete i proširuje deponiju sa još dvije, te da se napravi pročistač za otpadne vode.
“Naveli su u svom planu da bi sanacija trebalo da traje pet i više godina. Dakle, možda će raditi pet, a možda 100 godina. Udruženje je onda stavilo pritužbu na to, nisu prihvatili da se mijenja i onda smo podnijeli tužbu protiv tog plana. Savjet ministara BiH je prije mjesec dana prihvatio aranžman sa MMF-om i Razvojnom bankom Evrope na pet miliona evra kredita koji je bio namijenjen tome. Obećali su nam javne rasprave sa lokalnim stanovništvom, to se nije dogodilo. Nakon naše tužbe, oni su se povukli iz kreditnog aranžmana, jer ne žele da ulažu sredstva u nešto što je pod tužbom”, kaže Hodžić.
Kaže da oni ostaju kategorični po pitanju svojih zahtjeva i očekuju od grada da nađe rješenje, te da plan prilagođavanja ne bude duži od tri godine.
“Tražimo da taj plan prilagođavanja ne bude duži od tri godine i sanacija kaseta, izgradnja pročistača i dogradnju hale za reciklažu otpada. Mi nemamo povjerenja u gradsku vlast. Ranije studije su pokazale da proširenje ne smije da se radi i da je potrebna sanacija. Imao sam sastanak sa gradonačelnikom Marijom Kordićem ovog mjeseca, da ga probam ubijediti, da shvati koliko smo ugroženi. Imali smo nade jer je čovjek ljekar i shvata šta nam se dešava, ali pokazalo se da nismo u pravu i da nema sluha za naše probleme”, objašnjava Hodžić.
Ova deponija trenutno pokriva površinu oko 50 hektara, a prva domaćinstva su udaljena jedva 100 metara. Dvije nove kasete, priča, još bi više približile deponiju kućama.
“Da živite ovdje, zgadio bi vam se život. Nije to samo slika, nego i smrad, katastrofa. Zimi vjetar diže kese i prljavštinu, sve se raznosi po njivama, voćnjacima i vinogradima. Ni na jednom mjestu u svijetu ne bi trebalo da postoji deponija tamo gdje ljudi žive, a kamoli ovako uz selo i rijeku. Za sada smo uspjeli da zaustavimo dovoženje otpada iz okolnih opština, to su ranije radili. Međutim, i dalje ne zatrpavaju uvijek dovezeno smeće, a nekada ga samo istresaju”, kaže Hodžić i dodaje da druge lokacije za odlaganje otpada za sada nema, niti je iko traži.
Okolišna, odnosno ekološka dozvola za rad ove deponije istekla je 2019. godne, a nova nije nikada izdata zbog pobune građana. Međutim, to nije bio dovoljan razlog da se zaustavi odlaganje ogromne količine otpada. Građani su više puta protestovali i blokirali dovoz smeća, a u nekoliko navrata intervenisala je i policija. Krajem 2020. godine Grad je tužio udruženje zbog blokade, tvrdeći da je načinjena šteta oko 700.000 KM, a Ministarstvo ekologije i turizma Federacije BiH u aprilu 2021. godine, dalo je Gradu Mostaru rok od tri godine da zatvori ovu deponiju.
Deponija nastala šezdesetih godina prošlog vijeka, zatvorena je pred rat, a početkom devedesetih godina, ponovo je otvorena jer se građevinski i drugi otpad negdje morao odlagati. Od 2013. godine, dobila je i uslovnu ekološku dozvolu i to za Javno preduzeće Deponija d.o.o. Nakon prve pobune građana do kraja 2019. godine, nije pronađeno rješenje, dozvola je istekla, a protesti su se umnožili. U međuvremenu je napravljena još jedna deponija bez dozvole Ministarstva.
U predizbonim kampanjama prethodnih godina kandidati su kao prioritet postavljali upravo rješenje pitanja “Uborka”, ali se to ni do danas nije dogodilo. Građani tvrde da je deponija postala preopterećena, da se otpad odlaže bez reda i vrlo često se ne zatrpava.
Unazad godinu i po dana izrađen je Plan prilagođavanja upravljanja otpadom kojim bi ova deponija, iako nije otklonila nedostatke, opet dobila dozvolu za rad. Plan je odobren u Ministarstvu i Gradskom vijeću Mostara. Udruženje je zbog toga pokrenulo tužbu na ovaj dokument, sa zahtjevom da se uslovi i rokovi promjene.
Gradsko vijeće je potom naložilo gradonačelniku da postigne dogovor u smislu povlačenja tužbe protiv udruženja, dok bi oni zauzvrat odustali od ometanja sprovođenja plana. Građani nisu pristali, ali tužba protiv njih je povučena.
Sredinom prošle godine održana je javna rasprava na kojoj se tražilo rješenje za buduće odlaganje otpada, te formirana komisija za traženje rješenja. Mirhad Grebović, v. d. direktora Javnog preduzeća “Deponija” Mostar koja upravlja deponijom “Uborak” kaže da nema zajedničkog jezika sa inicijativom “Jer nas se tiče” i smatra da oni ne žele da se dogovore.
“Dok je to bio samo građanski pokret koji se bori za interese lokalnog stanovništva, to je imalo smisla, radili su pozitivne stvari. Kada su krenuli putem potilike, svaki dogovor sa njima je postao nemoguć. Čak je i Grad Mostar povukao tužbe protiv njih zbog blokada rada deponije i stvaranja problema, ali inicijativa nikada nije napravila neki potez dobre volje i spremnosti na dogovor. Dat im je i pristanak da neće biti pet i više godina, nego pet. Sad je došlo na tri i više, ali ni to ne valja. Dakle, koji god zahtjev Grad ispuni prema inicijativi, oni nađu još nešto”, kaže Grebović.
Sada traže, kaže Grebović, da se deponija izmjesti. Ovo nije problem, kaže on, ali se mora naći nova lokacija i ispoštovati sve procedure. Grad je formirao komisiju koja bi trebalo da razmatra mogućnosti i da iznese mišljenje gdje bi ta deponija mogla da se izmjesti.
“Nova lokacija još nije određena, a jedna od lokacija je blizina aerodroma. Kada je deponija formirana, nije uticala na njega jer nije bio civilni, a tu se nekontrolisano odlagalo smeće lokalnog stanovništva. Sada po zakonu deponija ne može biti blizu aerodroma. Moramo i na to misliti, a o tome se ranije nije moralo misliti. Mi smo sa njima tražili načina da riješimo probleme, ali ne da se prave jednostrani ustupci. Do sada je Grad svaki zahtjev koji su imali, ispunjavao. Oni nisu uradili ništa da bi se relaksirali odnosi”, kaže Grebović.
Ova deponija je u posljednjih godinu dana i više, radila dosta na unapređenju upravljanja otpadom, pa se ovdje jedna količina otpada odvaja, sortira i presuje, a potom prodaje kao sekundarna sirovina.
“Radimo dosta na tome, mada je to bilo i prije nego što sam ja postao direktor. Za stepen odvajanja otpada, reciklaže i sortiranja otpada zaslužni su radnici. Čak, kada duvaju vjetrovi, mi na deponiji imamo radnike koji ne dopuštaju da raznesu kese. U interesu nam je da se radi i da se popravljaju uslovi života lokalnom stanovništvu i da deponiju dovedemo na što funkcionalniji nivo”, kaže Grebović.
Instersantno je, da osim Grebovićeve izjave, od nadležnih nismo mogli da dobijemo nijednu informaciju, iako smo se sedmicama trudili i čekali na povratne informacije i pismene odgovore. Danima smo pokušavali da dobijemo izjavu od gradonačelnika Marija Kordića, kojeg smo pozivali i više puta mu slali poruke, ali on se nije javljao, dok je poruke redovno čitao.
Takođe, zvali smo i sva tri preduzeća koja se bave odvoženjem komunalnog otpada u Mostaru, ali u dva se niko nije javljao na telefon, a u trećem je direktor bio odsutan. Iako smo ostavili kontakt i objasnili zašto smo zvali, moleći za povratnu informaciju, poziva nije bilo.
Pitanja smo poslali u i u Opštinski sud u Mostaru, gdje smo pokušali da provjerimo da li se i koliko procesa vodi protiv aktivista Udruženja “Jer nas se tiče”, ali ni tamo nismo dobili odgovore.
Na pitanja koja smo poslali u federalno Ministarstvo ekologije i turizma čekali smo nekoliko dana, da bismo onda dobili odgovor da zvanično nećemo dobiti nikakvu informaciju, te da je jedino što mogu reći da se čeka odluka Kantonalnog suda u Sarajevu.
I za kraj, na pitanja koja smo poslali u Federalnu upravu za inspekcijske poslove nismo dobili odgovore zato što je inspektorka na odmoru, a niko osim nje nije nadležan da uđe u “meritum predmeta” i da nam da izjavu. Jedino su nam ovdje obećali da će nam odgovoriti kada se inspektorka vrati sa odmora.
