Primiču se Opšti izbori 2022. godine.
Deveti po redu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Pravo vrijeme za osvrte na temu da li smo nešto naučili i zašto ne, a posebno za sumiranje mandatnog perioda, dakle svega onog što su vlastodršci uradili ili nisu. Za tako nešto, ali i kako bi se opravdale (pre)teške riječi iz naslova, koje kako onomad pjesnik reče i ubiti mogu, potrebno je pogledati objektivne podatke ispod površine na kojoj bukti tzv. najveća od Dejtona politička kriza ili šta god, a koja je nesumnjivo i izazvana od vlastodržaca da bi se upravo što manje u javnosti pojavljivali objektivni pokazatelji potpune propasti države i društva.
No pođimo redom. Nedavno nas je Human Rights Watch podsjetio na zastrašujuće podatke o zagađenju vazduha u BiH i na procjenu Svjetske banke da svake godine u BiH prijevremeno umire oko 3.300 ljudi, što je 9% ukupnog broja umrlih, kao rezultat zagađenja vazduha. Naravno izlišno je i pominjati da vlasti u BiH nisu učinile ništa da se taj problem počne rješavati.
Idemo dalje. UN izvještaj za 2022. godinu „Perspektive svjetskog stanovništva“, identifikovao je BiH kao zemlju sa najvećom stopom smanjenja stanovništva na svijetu. Prema navedenim podacima BiH na godišnjem nivou gubi oko 1,5% stanovništva i do 2070. godine prema procjenama zemlja će izgubiti preko 60% stanovništva. Opet znamo svi i zašto i kako, ali kao što jedan od otaca ovdašnjih etnija reče: „Ja, i?“
Ovaj mandatni period je bez sumnje obilježila pandemija virusa COVID 19 i tu je BiH „briljirala“ svrstavši se u sami vrh zemalja po stopi smrtnosti. Razlozi za to leže u činjenici da su vlastodržci prioritizirali otimanje odnosno brutalnu pljačku u odnosu na zaštitu zdravlja stanovništva. Još uvijek se sjećamo afera „respiratori“, pokretna bolnica, „najskuplji bolnički parking na svijetu koji se ruši“ itd.
Mogli bismo, naravno, ovako navoditi primjere do iznemoglosti; inflacija, dramatičan pad životnog standarda i svi bi bili podjednako mučni ali rezultat bi bio isti.
Ipak, evo još jedan primjer kao ilustracija sumorne perspektive. Dijete koje se rodi danas u BiH, kada odraste ostvariće samo 58 procenata produktivnog potencijala kojeg bi moglo ostvariti uz završeno kompletno obrazovanje i puno zdravlje, navodi se u izvještaju Indeks ljudskog kapitala (HCI) Svjetske banke, kojim se mjere rezultati ljudskog kapitala. Pri procjeni obrazovanja u BiH, izvještaj pokazuje da u prosjeku djeca mogu očekivati da će završiti 11,7 godina školovanja do 18. godine života. Međutim, kad se uzme u obzir kvalitet učenja, to predstavlja ekvivalent tek 7,8 godina efektivnog obrazovanja.
U čemu jesu ostvareni bez ikakve sumnje svjetske pažnje vrijedni rezultati jesu organizovani kriminal i korupcija. Više nije moguće ni uz najsofisticiranije alate utvrditi granicu između organizovanog kriminala i vlasti. Ni putem nagradne igre nije moguće pronaći postupanje institucija koje se ne temelji na korupciji, posebno u javnim nabavkama i zapošljavanju.
Vjerovatno jedino što izaziva veću mučninu od ovih pokazatelja su pokušaji vlastodržaca da tragikomičnim javnim istupima ubijede građane, kako zapravo stanje i nije toliko loše.
Vratimo se na izbore. Izbori, barem u teoriji, osnovni su instrument političke odgovornosti, gdje bi birači trebalo da vrednuju učinak vlasti iz prethodnog perioda, te bi on trebao da im posluži pri donošenju odluke na izborima, kao projekcija budućeg učinka u narednom mandatu. Naravno, kao što je Čorba rekao za ljubav: teoretski lijepo zvuči, al’ malčice je drukčije u praksi.
Već smo više puta pisali o tome na ovim stranicama i ne samo ovdje, da BiH nikada nije imala ni fer, ni poštene izbore. Zašto je tomu tako, zna svako onaj ko želi da zna.
Ali, kao što reče Apton Sinkler, teško je čovjeka natjerati da nešto shvati ako mu plata zavisi od toga da ne shvati…
Da se ne ponavljamo, ali ipak kratko, jer ponavljanje je…
Preko 90% zapošljavanja u javnom sektoru se vrši klijentelističkim putem, kako bi vladajuće partije osigurale podršku birača, potrošnja za javne nabavke u izbornim godinama poraste za 40% ponovo kako bi se kupila podrška birača. U izbornim godinama idu isplate mladim, penzionerima, višečlanim porodicama itd. Jel i vas nervira što godinama i dalje na džibersku foru vašim parama kupuju vašu podršku na izborima. I mene, strahovito.
E onda još, kada se na to doda krađa i prevare na samim izborima i brojanju eto kako se dobiju izbori.
Pa čemu onda izlaziti na izbore, pitaće vrli pitac neki. Odgovora ima beskrajno puno, ali da pokušamo s nekim od njih. Velika izlaznost smanjuje mogućnost za manipulacije i prevare. Promjena je nemoguća bez velike izlaznosti. Obzirom da je stranačka mašinerija vladajućih čija podrška je kupljena javnim resursima vrlo disciplinovana i izlazi na izbore i mobiliše familiju i prijatelje. Čak je i matematički dokazivo da zaposleni u javnom sektoru i članovi familija donese pobjedu vlastodržcima, us svesrdnu pomoć apstinenata.
Postoji i onaj argument, nemam za koga glasati svi su isti. Čak i da je tako, a nije naravno, promjena vlasti je izuzetno blagotvorna, posebno u nekonsolidovanim demokratijama. Pa za četiri godine su opet izbori. Unaprjeđivati, znači mijenjati.
E sad jedan historijski argument s elementima patetike, mislite o tome koliko je ljudi kroz istoriju izgubilo živote boreći se za prava i slobode, uključujući pravo glasa.
I na kraju parafrazirajući Čerčila kada je govorio o demokratiji, vjerovatno je slično i sa izborima kao njenim osnovim elementom, to je najgori način za uspostavljanje političke odgovornosti, ako izuzmemo sve ostale.
