“Danas je mnogo žena u Travniku oplakalo na svom radnom mjestu i otišlo svojim kućama nasekirano, uplakano, svojim najmilijim. Jučer nisu htjeli ostati prekovremeno poslije 15 sati iz razloga što njihova firma iz radnika izvuče i zadnji atom snage. Radi se o 40 žena iz Travnika. Svi su pod suspenzijom do iduće sedmice da bi se zastrašio ostatak radnika koji nažalost i dalje radi u takvom robovlasničkom sistemu. Dok ozbiljniji poslodavci daju 1.080 KM pomoći svojim radnicima, ovako se ponaša vrh uprave prema svojim radnicima koji su im i izgradili sve, svojim rukama. Ovakav teror prema radnicima, zastrašivanje, neosnovane suspenzije, u vrijeme kada je na ovim prostorima sve manje radne snage, ne može se prešutiti“, napisat će nedavno u svom pismu medijima radnice jedne travničke firme, a prema nezvaničnim informacijama riječ je o privatnoj kompaniji „Olip“.
Sa sličnim problemima, nažalost, susreću se i brojni drugi radnici u Bosni i Hercegovini. Neosnovani otkazi, mobing, rad „na crno“, kašnjenje plata, neuplaćivanje doprinosa, neplaćeni prekovremeni rad, niska primanja… samo su neki od primjera kršenja radničkih prava. Iako se bilježi sada već hronični nedostatak radne snage, mnogi radnici se i dalje bore za svoja osnovna prava.
Logično pitanje koje se nemeće jeste – gdje su sindikati koji bi trebali stati u zaštitu obespravljenih radnika?
SINDIKAT RAZJEDINJEN
Kao što je već poznato, Savez samostalnih sindikata BiH (SSS BiH) podijeljen je na dvije grupacije – onu koju podržava Selvedina Šatorovića, te onu koja stoji iza Mevludina Bektića.
Novinari Žurnala razgovarali su s njima. I Šatorović i Bektić za sebe smatraju da su legitimni, no legalan, barem zvanično, nije niti jedan, s obzirom na to da u Ministarstvu pravde BiH niko nije upisan kao ovlaštena osoba za zastupanje.
Saga u vezi s tim ko je predsjednik SSS BiH traje još od 2018. godine. Održane su skupštine na kojima su njih dvojica izabrani za predsjednika, a što je danas predmet sudskih sporova.
„Ideja o tzv. skupštini gdje je biran Bektić je napravljena u zgradi Energoinvesta, u zgradi Vlade FBiH, pod predsjedavanjem premijera Novalića i čelnih ljudi Udruženja poslodavaca, govorimo o Mladenu Pandureviću i Adnanu Smailbegoviću. To je jedan projekat koji je dobro osmišljen, prije svega od federalnog premijera Fadila Novalića, a kako bi se oslabio utjecaj SSS BiH i kako bi se sa stvarnih problema radnika pitanje sindikata svelo na personalne stvari“, govori nam Selvedin Šatorović.
S duge strane, Mevludin Bektić nas uvjerava kako iza njega stoji 85% članstva: „Mene je izabrala kvalifikovana većina. Čak 16 granskih sindikata je prestalo plaćati članarine kako bismo privoljeli drugu grupaciju da sjednemo za sto i da ovo riješimo zajednički. Ne da bismo ugrozili postojanje i finansiranje SSS BiH ili plate radnicima, nego jednostavno da sjednemo za sto. Naša ponuda gospodinu Šatoroviću i dalje stoji, da napravimo zajednički kongres, namirit ćemo i članarine i sve ostalo. Samo da sve vratimo u legalne tokove i da imamo legalnog i legitimnog predstavnika.“
Dok se razjedinjeni sindikalisti bave pitanjima legaliteta i legitimiteta, najveću štetu trpe radnici. Jedan od njih je i Mirnes Bašić, zaposlenik Rudnika „Kreka“. On je, podsjetimo, nezadovoljan radom postojećeg sindikata u rudniku, tvrdeći da se priklonio administraciji i upravi, osnovao novi sindikat.
Međutim, s osnivanjem novog sindikata, krenuli su i problemi, kako za njega, tako i za njegove sindikalne kolege.
„Provedena je nelegalna i nelegitimna sistematizacija. Mene su skinuli s radnog mjesta baš zbog osnovanog sindikata. Išli su ciljano da me degradiraju, da me pošalju negdje u kop, na drugo opasno radno mjesto. Ja sam recimo radio na vagi, na utovaru kamiona, poslali su me na neki bager, na najveći bager, a ja se bojim visine“, tvrdi on.
Dodaje i da je slična sudbina zadesile njegove kolege: „Otprilike su sve članove mog sindikata degradirali novom sistematizacijom. Nije bilo obrazloženja, nije bilo sistema bodovanja, čista direktorova samovolja. Neki radnici imaju 37 godina staža, a 300, 400 maraka im je plata umanjena.“
Bašić govori i kako njegov sindikat sada broji oko 120 članova. „Toliko smo srozani da se ja čudim kako imamo i toliko članova. Mi gubimo članstvo nenormalno, prijete ljudima stalno. Idu na to da nas definitivno ugase, nepoštivajući zakone i propise.“
Navodi Mirnesa Bašića veoma su ozbiljni. Umjesto da krovni sindikati jasno i glasno stanu iza njega, to se, ipak, ne dešava. Kako tvrdi, podršku nije dobio ni od Sinana Husića (Sindikat radnika rudnika FBiH), ali ni od Šatorovića i Bektića.
„Nemamo podršku. Šatoroviću sam se obraćao, nikakvu pomoć nisam dobio, nego me samo obavijestio da kad postanem njegova članica, da ću morati 10% plaćati članarinu. U Husićev sindikat odavno nemam povjerenje. Od 22 godine koliko sam bio član, 15 godina sam išao i kucao, zaključana vrata. On se priključio Bektiću, a kad je taj gospodin Bektić spomenuo rudare? Rudari ga ne zanimaju“, priča Bašić.
SINDIKALNA TIŠINA
Da razjedinjen sindikat najmanje odgovara radnicima, a više vlastima i poslodavcima, priznaju nam i Selvedin Šatorović i Mevludin Bektić. Osim toga, mnogi su, poput Mirnesa Bašića, razočarani u njihov rad. Kada smo ih pitali koji su njihovi najznačajniji rezultati rada, odgovori su bili i više nego skromni.
Za Šatorovića je to što je Predstavnički dom Parlamenta FBiH usvojio Nacrt zakona o minimalnoj plati u FBiH u iznosu od 1.000 KM, dok Bektić u prvi plan stavlja dijalog s Vladom FBiH i Udruženjem poslodavaca.
Pored toga, ono što radnici zamjeraju Bektiću jeste da nema javnih istupa u kojima otvoreno kritikuje vlast i poslodavce, a prilika i razloga je sigurno bilo. Evo kako to on pravda:
„Nemam medijski prostor, nemam uslove da se eksponiram.“
Na naše pitanje zašto nisu barem organizirali sindikalne proteste, odgovara:
„Zbog same pandemije i izbora. Mi smo bili najavili da ćemo u oktobru izaći na proteste, međutim onda smo dobili milion upita je li to političko motivisano itd. Sindikat ne bi trebao biti politički, mada je uvijek pitanje mrkve i štapa. Ova grupacija se opredijelila da se ne svrstava niti u jednu političku opciju. Ako bismo mi rušili poziciju, onda bismo stvorili lošu sliku da utječemo na politički milje i izbore.“
Iako je tačno da sindikati ne bi smjeli biti pod utjecajem politike, još je tačnije da se sindikati širom svijeta u svojoj borbi i s ciljem ostvarivanja svojih prava i interesa, nerijetko i otvoreno suprotstavljaju vlastima. Ko je na vlasti ili u opoziciji, najčešće ih ne zanima.
Koliko razjedinjen sindikat šteti radnicima, najbolje pokazuje upravo rasprava o minimalnoj plati u Federaciji. Dok je Šatorović s kolegama tražio da to bude 1.000 KM, Bektić je iznosio prijedlog od 609 KM, pravdajući to na način da minimalna plata od 1.000 KM nije realna. Rezultat – minimalna plata u FBiH je i dalje samo 543 KM! Hoće li i kada zakon o minimalnoj plati od 1.000 KM ikada definitivno biti usvojen, veliko je pitanje.
Dok traju neslaganja sindikalista, krše se prava radnika zaposlenih čak i u javnim preduzećima. Još jedan primjer za to su radnici sarajevskog „Zraka“, kojima se prema posljednjim informacijama duguje čak šest i po plata!
U isto vrijeme, sindikalisti „Zraka“ se zbog svog organizovanja i sindikalnog djelovanja suočavaju i s drugim problemima. Tvrde da ih menadžment na čelu s Nedžadom Koldžom pokušava osporiti na sve moguće načine: „Govore nam da nismo legalni, da nismo reprezentativni. Odbijaju radnicima članarine od plate, a ne uplate to na sindikalne račune. Protiv nas se podnose disciplinske prijave…“
Govore nam kako jedinu pomoć dobijaju od Bajre Meleza (Sindikat metalaca), a da ih Šatorović i Bektić nikada nisu ni kontraktirali.
U privatnom sektoru situacija je još i gora. Bektić i Šatorović dijele mišljenje u vezi s tim da u mnogim firmama uopće nije dozvoljeno sindikalno udruživanje, te da bi jedno od rješenja moglo biti da se zakonski utvrde kazne za firme gdje nije dozvoljeno formiranje i organizovanje sindikata.
„Imate masu negativnih primjera i oni su obično u firmama gdje je vlasništvo domaći kapital, gdje domaći tajkuni ni pod koju cijenu ne žele da imaju sindikat u svojim redovima“, govori nam Šatorović.
VJERUJU LI RADNICI SINDIKATIMA?
U javnom prostoru često se može čuti da radnici, generalno, ne vjeruju sindikatima. Kritika na njihov račun nerijetko se svodi i na to da su „zauzeli fotelje i profitiraju od članarina“.
Iako oba vodeća sindikalca, kako barem tvrde, u SSS BiH rade volonterski, ipak imaju određena primanja kao predsjednici granskih sindikata. Pored toga, nerijetko se vode rasprave i u vezi s tim ko, gdje i koliko članarina uplaćuje. Da je mjesto u sindikatu nekima primamljivo samo zbog pozicije i novca, priznaju nam i Šatorović i Bektić:
„Svako želi poziciju i da dođe do neke fotelje. To je pošast u društvu, ne gledamo ni sposobnost ni elokventnost ni kompetentnost, nego isključivo gledamo gdje sam ja i slično. Nisu tu pošteđeni ni sindikati“, govori nam Mevludin Bektić.
Međutim, poručuju nam, radnici ne trebaju odustati od sindikalnog organizovanja: „Moja poruka je – ne napuštajte sindikat, nego mijenjajte ljude čijim radom ste nezadovoljni“, kaže Selvedin Šatorović.
Bektić iznosi i poražavajuće brojke: „Od 580.000 radnika, sindikalno je organizovano tek negdje oko 200 ili 230 hiljada radnika. Većina radnika nije organizovana. S te strane oni su samo slijepi putnici i imaju nepovjerenje.“
Primjeri onih koji su se ipak upustili u sindikalnu borbu nisu niti malo ohrabrujući, posebno onda kada, kako smo kroz konkretne primjere vidjeli, nemaju podršku vodećih sindikalista. Podsjetimo još jednom na Mirnesa Bašića, osnivača novog sindikata u Rudnicima „Kreka“, koji ima poruku za radnike.
„Ako želi neko osnovati sindikat, neka bude spreman da će biti šikaniran, degradiran, da će mu se prijetiti, da će se sklanjati s radnog mjesta… Bolje odmah naći advokate, pravnike. Ja znam da je privatno još gore, jer je na kraju šahovske partije rezultat je uvijek isti – dobijete otkaz. Tužite poslodavca, dobit ćete poslodavca, ali prva prilika i dobit ćete otkaz, uvijek je rezultat isti“, zaključuje on.
