28. novembra 2022., 4 godine 8 mjeseci i 4 dana otkako je pronađeno tijelo dvadesetjednogodišnjeg Davida Dragičevića, njegovom ocu suđeno je zbog navodnog remećenja javnog reda i mira krajem decembra 2018. godine, kada su se na Trgu Krajine, održavali protesti u kojim su pripadnici pokreta Pravda za Davida i građani koji su ih podržavali, zahtjevali istinu i pravdu, odnosno funkcionisanje pravne države.
29. novembra 2022., 4 godine 8 mjeseci i 5 dana otkako je pronađeno tijelo Davida Dragičevića, njegovom ocu suđeno je zbog klevete, po tužbi autoritarnog lidera Republike Srpske Milorada Dodika, poznatog, između ostalog, po (stvarnim i, s obzirom na njegov uticaj, stvarno opasnim) klevetama svojih protivnika i kritičara, primitivnim uvredama, govoru mržnje i remećenju javnog reda i mira, i svojim izjavama i postupcima.
Stvari su, dakle, političkom instrumentalizacijom represivnog aparata države, okrenute naglavačke.
Nastavak ovih besmislenih sudskih postupaka, nastavak je sistemskog nasilja prema žrtvi i zastrašivanja javnosti nepojmljivom nehumanošću.
Najprije vam ubiju dijete. Onda ga, služeći se lažima i montiranim dokazima, proglase narkomanom, lopovom i samoubicom. Onda, nakon vrijeđanja ubijenog vam djeteta i neuspjelog pokušaja zatvaranja slučaja, krenu sa patološkim, neljudskim vrijeđanjem vas kao roditelja i vulgarnim omalovažavanjem vaše boli. A onda, pošto ne odustajete od zahtjeva za istinom i pravdom, i vašoj borbi se pridruže i mnogobrojni građani zgroženi ponašanjem vlasti i njenih marioneta unutar represivnog aparata, krenu i sa vašim hapšenjem, zatvaranjem i prijetnjama smrću. Zbog kojih vas prisile da napustite zemlju, zajedno sa mrtvim djetetom. I… nije kraj. Onda vas tuže. Za remećenje javnog reda i mira i klevetu i nanošenje duševnih boli. Vas(!), kome je ubijeno dijete, oni(!) koji su njega i vas vrijeđali, koji su ubistvo pokušali zataškati a dokaze uništiti, i koji ubice nikad nisu otkrili i koji su neotkrivanje ubistva nagradili.
Policija, tužilaštvo, sudovi i politički moćnik koji kontroliše sve u Republici Srpskoj, umjesto otkrivanjem i procesuiranjem ubica, nalogodavaca i onih koji prikrivaju zločin i montiraju lažne dokaze, bave se – već 4 godine 8 mjeseci i 7. dan – progonom unesrećenih roditelja i građana koji im daju podršku, zahtjevajući istinu i pravdu.
“Ovo je nastavak udruženog zločinačkog poduhvata instutucija Republike Srpske protiv mene i grupe Pravda za Davida. Ovaj postupak je montiran.”, izjavio je David Dragičević nakon prvog od pomenutih sudskih procesa.
A nakon drugog, Dragičevićev advokat Dragan Tolimir rekao je da je Dodik tužio njegovog branjenika zbog tvrdnji da su institucije RS učestvovale u likvidaciji i zataškivanju ubistva Davida Dragičevića. Pri čemu se taj primitivni ekspert političkih manipulacija i propagande pravi naivan, pa Dragičevićevu optužbu da je on jedan od ubica njegovog sina tretira u bukvalnom smislu, a ne u smislu odgovornosti za zločin zbog apsolutne vlasti i kontrole nad svim tokovima na prostoru na kome se zločin desio i zbog svog ponašanja u vremenu nakon zločina. A zbog stanja u ovdašnjem pravosuđu i moći koju posjeduje, možemu se.
No, odnos režima, odnosno institucija vlasti u RS, prema Davoru Dragičeviću i aktivistima Pravde za Davida, odavno, zapravo, nema veze sa konkretnim slučajem – koji pod ovom i ovakvom vlašću očito nikad neće biti riješen (kao ni brojni drugi, od kojih je posebno indikativan onaj prije 15 godina ubijenog Milana Vukelića).
Ovo maltretiranje i mrcvarenje za cilj nema obračun s njima. Oni su tek pokazni primjer. Poruka građanima. A stvarni cilj je zaštita režima, kao izvora kriminala i garanta amnestije za njega, kontinuiranim širenjem beznađa, egzistencijalnog straha i apatije.
Podsjetimo na otpuštanje ljudi s posla zbog učešća na protestima, javno nasilje nad građaninom Švedske (koji je zaboravio da policija ovdje ne služi da štiti građane i poštuje zakone, nego da se iživljava na njima), sistematsko maltretiranje građana i kršenje njihovih elementarnih ljudskih prava (od prava da sjede na klupi, do prava da se obraćaju medijima i da misle svojom a ne vođinom glavom), dvostruke standarde represivnog aparata (kojim se zapravo negira vladavina prava) ili kažnjavanje pojedinaca unutar sistema zbog pokazane elementarne ljudskosti i pristojnosti (disciplinskih mjera i suspendovanja s posla policajca zbog – pozdravljanja sa ljudima iz Pravde za Davida).
Apsurdnost sudskih procesa koji se vode vidi se i iz promjene odnosa svjedoka. Davor Dragičević je nakon završetka suđenja za “remećenje javnog reda i mira” naveo da su pripadnici MUP-a RS izjavili da nikoga ne prepoznaju i da nemaju saznanja o navedenom remećenju javnog reda i mira.
Uostalom, Osnovni sud u Banjaluci, pred kojim se postupak vodi, je ranije odbacio ovaj prekršajni postupak pokrenut od strane MUP-a RS, ali je Okružni sud u Banjaluci prihvatio žalbu MUP-a RS i naložio da se održi usmeni pretres i sprovede dokazni postupak. Što znači da režim možda ne kontroliše sve, ali su “na strateškim mjestima njihovi ljudi” (da, da, ti).
Tako dođemo do užasa da pravni sistem u BiH ne služi za zaštitu građana i njihovih prava, nego se zloupotrebljava za pravno nasilje nad tim građanima i širenje beznađa, kojim se od Građana stvaraju Podanici. U kojim je ubijena svaka nada. I koji su spremni ne baš da vjeruju, ali da saviju kičmu i ćutke se pomire sa bilo čim što im se kaže. Radilo se o izbornoj prevari, pljački javnih resursa, uništavanju prirodnih bogatstava i privrednih potencijala, ponižavanju i prijetnjama ili o – ubistvima.
Borba Davora Dragičevića, kao i Muriza Memića u Federaciji, dvojice ljudi koji su odbili da se pomire sa sudbinom i povjeruju u Laž, ili pristanu na nju, zato je nevjerovatno važna. Za čitavo ovo društvo. Zapravo, za društvo, sve nas, i svjesne i nesvjesne, i protivnike i apologete vlasti, i one bez vidljivih i one sa ozbiljnim životnim problemima, važnija nego za njih same. Koji su prihvatili ulogu Davida u sukobu sa Golijatom, u vidu korumpiranog kriminogenog sistema, nezaježljivih apetita, koji nastoji progutati i ispljunuti cijelo društvo (ako već nije?).
To što to društvo ne shvata ili je već “ubijeno” do te mjere da ne može da se pomjeri (je mu je i sudbina njih dvojice dodatni dokaz da je sve besmisleno), što ga drma kolektivna depresija i apatija i postratni, političkim sluđivanjem indukovani, PTSP, druga je stvar.
I iako se radi o ozbiljnom problemu, koji razara čitavo društvo i dodatno pogoduje autokratskim tendencijama u političkom životu zemlje (s još težim posljedicama u perspektivi), teško je, sa iskustvom življenja u ovoj zemlji, ljudima zamjeriti ili ih bar ne shvatiti. Jer,… to(!) se događa “kad očajanje zahvati ljude, kad očajanje neumitno prelazi u kajanje”.
A kako, zapravo, reagovati na oslobađajuću presudu na suđenju u vezi s ubistvom Dženana Memića? Kako reagovati na to da se umjesto zločincima i njihovim pomagačima unutar Sistema, sudi ocu ubijenog Davida Dragičevića? Kako reagovati na nekažnjeno zlo unutar institucija vlasti i na bešćutnost moćnika, birokrata i sluga režima?
Ako unutar tih institucija još postoje zdravi segmenti, oni bi trebali biti ti koji će započeti borbu protiv političke kontrole, korupcije, zloupotreba i nezakonitosti u njima. Prije nego bude kasno. Prije nego ljudi postanu toliko očajni da, kao lik iz pjesme Zostera, nakon konstatacije da “Policija (i sudovi – op.a.) ove zemlje nikad neće stići na vrijeme”, kažu: “Uzeću pravdu u svoje ruke!”. I uzmu.
