Negdje na pola puta između Olova i Zavidovića nalazi se mjesto Ribnica. U vrijeme rata na ovom području bila je linija razgraničenja. Tada su skoro svi stambeni i pomoćni objekti srušeni ili spaljeni.
„Svi ljudi koji su bili u Ribnici morali su otići u toku rata, jer ovdje nije bilo moguće živjeti“, govore nam mještani, dodajući: „Ljudi su se počeli vraćati negdje od 1996. pa sve do 2000. godine.“
Slično kao i u drugim povratničkim mjestima, u prvim godinama nakon zaključivanja Dejtonskog sporazuma ljudi su obnavljali svoje kuće vlastitim sredstvima, a najsretniji su uspjeli dobiti određene donacije od, mahom, stranih organizacija. Ozbiljnije pomoći od institucija vlasti nije bilo.
Godine su prolazile, sredstva za pomoć povratnicima – kako za rješavanje stambenog pitanja, tako i za održivi povratak – povećavala su se. Možda i najviše novca izdvaja se preko Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, na čijem je čelu od 2015. godine Edin Ramić (SDA).
Na jedan od poziva ovog ministarstva se 2018. prijavio i Ahmed Mujarić, povratnik u Ribnicu, ratni vojni invalid, bez noge. U ovo mjesto vratio se 1998. godine, kada je počeo s obnovom kuće.
„Ja sam svoj objekat sanirao iz vlastitih sredstava, ništa nisam dobio, nikada. I kad sam tražio, govorili su mi da mi nemaju od čega dati, zato što sam već napravio. A kako sam napravio, to samo ja znam“, priča nam on.
U razgovoru s njim otkriva nam da je svojevremeno imao farmu koka nosilja, a danas se bavi poljoprivredom i stočarstvom. Za svakodnevni rad potreban mu je novi traktor, pa se stoga, u okviru programa pomoći održivog povratka, prvi put odlučuje prijaviti i tražiti dio sredstava za novi traktor.
Njegovo ime našlo se na konačnoj rang-listi potencijalnih korisnika pomoći. Imao je 105 bodova i jedini je s područja Zavidovića koji je aplicirao za traktor. S obzirom na to da je cijena traktora tada bila oko 22.000 KM, prema pravilima iz javnog poziva Ahmed bi morao platiti 40% ukupne cijene. To mu nije predstavljao problem. Međutim, nakon objave rang-liste, njega, do danas, niko iz ministarstva nije kontaktirao.
„Niko mi se nikada nije javio, niti se ko javlja na telefon kad nazovem. U to vrijeme taj traktor je bio 22.000 KM, sada mu je cijena od 35.000 do 40.000 maraka. I da dobijem to, moje učešće u plaćanju sada raste skoro duplo. A, vjerujte, meni bi taj traktor značio sve, život. Ne mogu živjeti bez njega. Imam stari traktor, koji je već odradio svoje. Sreća moja što ja znam to popraviti, ali i njemu je došao kraj“, govori nam Ahmed Mujarić.
Ribnica je malo mjesto u kojem se sve komšije poznaju. Zna se i ko je sve od ministarstva dobio nešto iz programa pomoći. Ahmed ne želi o komšijama govoriti u negativnom kontekstu niti spominjati njihova imena, ali je iznio određene detalje koji govore o kriterijima koje primjenjuje ministarstvo.
„Kako su dobijali? Preko veze. Kratko i jasno. Ko je imao neku vezu, štelu, taj je i dobio. Ko nije, taj nije ni dobio. Ne može čovjek biti u toku rata u Njemačkoj, doći ovdje i dobiti prije nas. Bilo je i takvih slučajeva. Pogađa me to, sve sam dao, i zdravlje svoje. I sad mi krv ide iz noge, nikad mi noga nije zarasla. Boli to…“, razočarano priča on.
Da je nejasno prema kojim kriterijima je ministarstvo biralo kome će dati sredstva, a kome neće, govori nam i primjer još jednog mještanina Šahbaza Mujdžića. On je imao 35 bodova manje u odnosu na Ahmeda Mujarića, ali za razliku od Ahmeda, Šahbaza su iz ministarstva zvali. Međutim, kosačicu koju je tražio, ipak, nije dobio.
„Službenica iz ministarstva me nazvala i rekla mi da trebam uplatiti 1.500 maraka. Pitam je, zašto? Kaže ona, za učešće za kosačicu. Ja kažem da nemam tih para i da su meni rekli da se do 5.000 maraka ništa ne plaća, kaže ona pa plaća se. Onda sam rekao da ja to ne mogu platiti. Nakon toga me niko više nije zvao“, objašnjava on.
Mujdžić je penzioner čija je kuća u toku rata bila zapaljena. Tvrdi da od vlasti nikada ništa nije dobio, te da je iza rata samo dobio pomoć od jedne strane organizacije u vidu materijala za gradnju kuće. Danas teško živi. Priča nam da ima dvojicu sinova, od kojih jedan radi u Sloveniji. Bez njih, kaže, ne bi mogao preživjeti.
Novac za sufinansiranje nije imao, pa stoga nije ni dobio pomoć od ministarstva. Pomoć nije dobio ni Muhamed Javrić. I on je imao više bodova na rang-listi u odnosu na komšiju Šahbaza, ali ni njega nikada nisu zvali. Muhamed se prijavio za motokultivator, a danas je ljut kada vidi da su, kako tvrdi, mašinu koja je njemu itekako potrebna dobili ljudi koji je nikada nisu uključili:
„Meni bi pomoglo to oko sijena, oko pčela, vjerujte. Obradovao sam se kad vidio svoje ime na spisku, ali očito da nema ništa od toga. Kada vidim ko je sve dobio… Eno ga čovjek leži u kući, mašina nikad nije uključena. Tri ili četiri godine već, sigurno čeka da prođe pet godina, pa da ga proda i zaradi.“
Svi ovi primjeri iz Ribnice govore kako federalni ministar Edin Ramić i njegovi saradnici primjenjuju, u najmanju ruku, sumnjive kriterije za izbor onih kojima će pomoći. Na adresu Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica poslali smo zvanični dopis s pitanjima koliko je osoba s konačne rang-liste dobilo pomoć, te koji su kriteriji za izbor primjenjivani. Do kompletiranja ovog teksta nismo dobili konkretan odgovor, uz informaciju da je „upit proslijeđen nadležnom sektoru na prikupljanje podataka“, te da će „potrajati malo duže dok se izvrši provjera“.
Ali nije ovo prvi put da se povratnici žale na način na koji ovo ministarstvo dijeli sredstva. Prisjetimo se samo kako su, primjerice, u Vlasenici kadrovi SDA dobijali pomoć, dok su drugi sanjali o – toploj sobi.
Bili smo i s povratnicima u Odžak, gdje smo se uvjerili da sredstva ne dobijaju ni oni koji najteže žive.
Primjeri iz Ribnice, dakle, nisu jedini. Milioni maraka koje federalno ministarstvo izdvaja za povratnike očito ne završavaju uvijek u rukama onih kojima je pomoć prijeko potrebna. Iako to nije osnovni razlog, ovakav odnos ministarstva sigurno doprinosi tome da su povratnička mjesta sve praznija i da mladih skoro da i nema.
„Ja kao 52-godišnjak sam među najmlađim ovdje, to sve govori. Ljudi stvarno teško žive, većinom se bave poljoprivredom. Vjerujte da niko ne dolazi ovdje, odnosno dolaze samo kad treba glasati za njih, a poslije niko ništa“, govori nam Ahmed Mujarić iz Ribnice.
Njegov komšija Muhamed Javrić također je nezadovoljan odnosom vlasti svih nivoa prema ovom mjestu. Navodi primjere gdje su čak javne mostove i ulice mještani sami obnavljali.
„Nema ovdje ništa osim laganja i prevara. Cijeli život samo laži i prevare“, zaključuje on.
