Bosna obojena u crveno, ispuštanjem neindentifikovane materije iz kompanije ArcelorMittal. Drina pred Višegradom pretvorena u plutajuću deponiju otpada. Pomor ribe u rječicama na području s koga se Kakanj snabdjeva pitkom vodom. Zagađenje Neretve teškim metalima, iz konjičke industrijske zone. Zagađenje kanjona Radimlje, otpadnim vodama iz tvornice za preradu ribe. – samo su posljednji slučajevi zagađenja rijeka koji su dospjeli u javnost. Na industrijske zagađivače upozoravaju svih ovih godina eko aktivisti i građani širom BiH. (Ne zaboravimo u tom kontekstu istaći sistematsko dugogodišnje ubijanje Spreče i živog svijeta u njoj, na području Tuzlanskog kantona, za koju je utvrđeno da se od nekad 40 različitih vrsta riba, danas u njoj može naći tek petnaestak).
Možda još veći problem, u kontekstu zagađenja bh. rijeka, je da se većina otpadnih voda, u gradovima i prigradskim naseljima, ispušta u vodotoke direktno iz kanalizacije, bez prethodnog prečišćavanja.
Pritom, prema informaciji sa web stranice JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla „U BiH se u vodotoke upusti u prosjeku 30 m3/s otpadne vode. Ukupni teret zagađenja iznosi oko 15 miliona ekvivalentnih stanovnika, odnosno vode se zagađuju kao da na području BiH živi 15 miliona stanovnika i svoje neprečišćene otpadne vode upuštaju u vodotoke.“???
A onda na sve to dodajmo i zagađenje, ocjednim vodama koje se sa neuređenih i najčešće nelegalnih deponija nekontrolisano, direktno ili indirektno, slivaju u rijeke ili druge vodene tokove.
Dakle, zagađujemo sve oko sebe nemilice. Pritom…
Suicidalna glupost u našem odnosu prema rijekama (kao i vazduhu i zemlji), najočitija je kad se naše ponašanje stavi u globalni kontekst.
Ujedinjene nacije već godinama upozoravaju da su sve manje količine ispravne vode za piće problem koji pogađa sve kontinente. Da nestašica vode već pogađa više od 40% ljudi u svijetu, a procjenjuje se da će ovaj procenat rasti sa porastom globalne temperature kao posljedice klimatskih promjena. Da sad ne spominjemo zloslutne prognoze da se budući ratovi neće voditi zbog nafte nego zbog vode.
A mi, u takvoj situaciji, sa takvim prognozama, uništavamo bogatstvo koje imamo, i to se odnoseći prema njemu kao prema nečemu potpuno nebitnom. Za kulturu čiji je vrhovni životni moto “U se, na se i poda se”, “Daj ti meni i daj mi sad” i “Nek komšiji crkne krava”, ništa što ne može trenutno unovčiti ne vrijedi ništa. (Sjetimo se onog načelnika kome je “argument” za postavljanje mini hidroelektrana i uništavanje nevjerovatne prirodne ljepote, bio: “Mi imamo pet rijeka koje teku bezveze(???) i niko od njih koristi nema”. A to što će sutra nekom to biti bogatstvo i pitanje opstanka, samo je dodatni razlog za uništavanje. Egoističnim “konstitutivnim” manijacima na vlasti i njihovim sljedbenicima (sjetim se i onog alanfordovskog predlagača dizanja kredita, koji je na konstataciju da će posljedice njihovog dizanja osjećati generacije koje tek dolaze, mrtav hladan odgovorio, nešto u stilu: Šta me briga, nek se snalaze, nego daj da mi malo još uživamo).
Imajući u vidu ovakvo stanje, a oslanjajući se, s druge strane, na činjenicu da su “Čista voda i sanitarni uslovi” (odnosno, zaustavljanje degradacije i poboljšanje stanja vodnih resursa, kao i postizanje održivog upravljanja vodama, uz osiguranje pristupa pitkoj vodi i osnovnih higijenskih uslova za sve), jedan od 17 UN-ovih ciljeva održivog razvoja, čijom spremnošću na realizaciju od strane svojih država se bave revizorske institucije širom svijeta, Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH je odlučio da provede reviziju učinka „Zaštita rijeka u Federaciji BiH“.
Ulazni parametri, za ovu odluku, bili su i krajnje zabrinjavajuće informacije iz preliminarnog istraživanja. Detektovani su, naime:
- Nedovoljna primjena standarda Evropske unije u upravljanju vodama, posebno onih koji su propisani Okvirnom direktivom o vodama, Direktivama o procjeni uticaja na životnu sredinu i strateškoj procjeni na životnu sredinu.
- Neadekvatan regulatorni okvir koji uređuje predmetnu oblast, te nedovoljna usklađenost kantonalnih i federalnih vodnih propisa.
- Kontinuirana ugroženost kvaliteta vode, zbog činjenice da nije uspostavljen adekvatan tretman otpadnih voda. Sistem prečišćavanja otpadnih voda nedovoljno je razvijen, a dostupni podaci ukazuju čak i na nedovoljnu obuhvaćenost stanovništva kanalizacijskim sistemima.
- Nedovoljne aktivnosti na proširenju postojećih i uspostavi novih zaštićenih riječnih područja, te na povećanju mreže zaštićenih područja i ekoloških koridora.
- Nepostojanje pouzdanog registra industrijskih zagađivača i podataka o njihovom uticaju na rijeke.
- Nedovoljna posvećenost nadležnih institucija problemu nelegalnog odlaganja otpada i njegovog uticaja na površinske i podzemne vode.
- Kontinuirano ukazivanje stručnjaka na rizike vezane za izgradnju hidroelektrana s obzirom na štetni uticaj koji imaju na rijeke i njihove jedinstvene flore i faune. Uprkos tome, u FBiH ne postoje evidencije o hidroelektranama, a dostupni podaci o hidroelektranama i drugim postrojenjima nepotpuni su i nepouzdani.
Iz navedenog je jasno da bi brojna zajednica eko i anti-MHE građanskih udruženja trebala biti vrlo zadovoljna ovom revizijom, koja je u završnoj fazi izrade i izvještaj o kojoj bi trebao da bude objavljen tokom ove godine.
Dva, u ovom kontekstu, vrlo značajna udruženja – „Eko akcija“ i „Aarhus centar u BiH“ – krajem januara 2023. su, na poziv Ureda, zajedno sa subjektima revizije, učestvovala na fokus grupi, na kojoj je tim za ovu reviziju prezentirao preliminarne nalaze provedene revizije, da bi se potom otvorila diskusija na predmetnu temu.
Inače, cilj ove revizije je ispitati da li su nadležne institucije u Federaciji preduzele odgovarajuće aktivnosti kako bi osigurale smanjenje zagađenja rijeka, na području pod svojom nadležnošću.
Naravno da svi znamo odgovor na ovo pitanje. Ali, stvar je u tome da analizu izvrši stručna, nezavisna institucija, te onda iznese zaključke, obilježi odgovorne i navede preporuke. Pa kad ih nadležni ne ispoštuju onda znamo da se ne radi o neupućenosti, nego o svjesnom činjenju štete, čije su posljedice takve da bi za njih trebali krivično odgovarati. A kandidata ima puno. U skladu sa veličinom problema i stepenom destrukcije.
Revizijom su obuhvaćene aktivnosti Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, Federalnog ministarstva okoliša i turizma, agencija za vodno područje rijeke Save i Jadranskog mora, Fonda za zaštitu okoliša Federacije BiH, kantonalnih ministarstava nadležnih za vode i određenih jedinica lokalne samouprave, a u vezi s njihovom ulogom u planiranju i realizaciji mjera za smanjenje zagađenja rijeka. Revizija je obuhvatila i Federalnu upravu za inspekcijske poslove i kantonalne inspekcijske organe iz odabranih kantona u vezi s njihovim aktivnostima u provođenju vodne inspekcije.
Manjkavost ove revizije, kao i brojnih drugih, za koje bi bilo značajno da imamo cjelovite podatke i istim kategorijalnim aparatom i nivoom kritičnosti ocijenjene sve institucije, je što se ne odnosi na prostor čitave BiH, nego samo na jedan entitet. No, to sa Federalnim uredom za reviziju nema veze. On se kreće u okviru svojih zakonskih nadležnosti. A, s druge strane, već godinama pokušava da, unutar BiH, inicira zajednički rad, putem tzv. paralelnih revizija (revizija na neku temu koje provode različite revizorske institucije), ali mu to ne uspjeva. Koordinacioni odbor vrhovnih revizorskih institucija u BiH, tijelo koje bi trebalo da koordinira rad revizorskih institucija u državi, naime, žrtva je sveprisutnih političkih igara i procesa čiji su sastavni dio opstrukcije i blokade svakog zajedničkog rada na nivou države.
Otuda je lakše organizovati paralelne revizije učinka sa revizorskim institucijama drugih država, nego unutar same BiH. (Izuzeci, koji kombinuju ova dva pristupa, samo potvrđuju pravilo).
Tako se i ova revizija čija je tema upravljanje rijekama radi, zapravo, kao paralelna revizija sa Državnom revizorskom institucijom Crne Gore, s kojom Ured za reviziju institucija u FBiH ima odranije razvijene dobre odnose. A do teme su došli, ocjenom da su rijeke – koje, inače, pripadaju istim slivovima (crnomorskom i jadranskom), kao i istoj evropskoj ekoregiji (Dinarski zapadni Balkan) – (još uvijek) jedan od najvrjednijih resursa sa kojima BiH i Crna Gora raspolažu, a da je njihova neadekvatna zaštita ozbiljan društveni problem prisutan u obje države, do te mjere da bi, ne dođe li ubrzo do promjena u tom kontekstu, uskoro mogao osvanuti dan kada taj resurs, djelimično ili potpuno uništen, ne bi uopšte imao vrijednost (bar ne današnju), nego bi se ogromna sredstva i zahvati morali vršiti u cilju pokušaja(!) njihovog oživljavanja.
Jer bi tad(!) – polu ili potpuno mrtve – stvarno tekle „bezveze“.
