Prije tačno tri godine, 20.02.2020., održan je prvi masovni protest u dolini Neretvice, u Konjicu, kada se oko 1500 ljudi okupilo kod osnovne škole u Parsovićima, da izrazi svoje nezadovoljstvo zbog planirane gradnje 15 malih hidroelektrana na slivu rijeke Neretvice. Tada je grupica hrabrih i odlučnih zaljubljenika u ovu rijeku krenula na težak put u nepoznato. I tada je prvi put javno predstavljen pokret “Neretvica – Pusti me da tečem”, koji je uključivao predstavnike lokalnih udruženja lovaca, ribolovaca, ljubitelja prirode i svih drugih zaljubljenika u ovu rijeku. Ovaj pokret je kasnije regionalno prepoznat kao simbol građanskog otpora posebno u kontekstu zaštite rijeka.
Na početku je to bila borba Davida i Golijata. Sa jedne strane građani koji nemaju ni znanja, ni iskustva ni resurse a sa druge strane elektroenergetski lobi predvođen javnim preduzećem, koje u tim trenucim “maše” pravnosnažnim dozvolama i odobrenjima za gradnju malih hidreolektrana. I ne ustručava se da demonstrira moć kojom raspolaže.
No, da je prava moć u rukama građana (samo što je oni nedovoljno često pokazuju) demonstrirao je upravo ovaj pokret koji je od početka, u svojoj borbi za javni interes, jasno i glasno poručio „Voda ili krv!“.
Tri godine kasnije, naime, uprkos svim naporima koje je investitor, JP Elektroprivreda BiH, uložio da otpočne sa gradnjom malih hidroelektrana, rijeka Neretvica je ostala netaknuta. A ostala je netaknuta zbog toga što su mještani i drugi aktivisti bili spremni da i svojim tijelima spriječe ulazak mašina u korito rijeke Neretvice.
Nekoliko puta su zaustavljali mašine a posljednji put na velikom protestu kod mosta u Goranskom polju, nedaleko od naselja Buturović Polje, 14. juna 2021. godine, nakon čega je Elektroprivreda BiH odustala. Ali kao odmazdu prema svima onima koji su taj dan učestvovali u protestima, podignute su krivične prijave protiv Udruženja „Neretvica – Pusti me da tečem“ i svih drugih N.N. lica i taj slučaj se sada nalazi u Tužilaštvu HNK.
U međuvremenu su od stane investitora – javnog preduzeća čije rukovodstvo je pokazivalo krajnje neshvatanje pojma „javni interes“ ili potpunu nezainteresovanost za isti – mještani etiketiran kao anarhisti, rušitelji države i strani plaćenici. Međutim, odluke drugostepenih organa i sudova pokazale su upravno suprotno – narod doline Neretvice je branio pravni poredak ove države jer dozvole koje je Elektroprivreda pribavila su izdate – nezakonito.
I dok se ulazi u četvrtu godinu aktivne borbe protiv gradnje 15 malih hidroelektrana na slivu Neretvice, sada već svima postaje jasno ono što su aktivisti tvrdili od početka – da „od realizacije ovog ekocidnog projekta nema ništa“. Potvrđuje to, na kraju, i izjava prvog čovjeka Elektroprivrede BiH koji je krajem prošle godine prihvatio poraz i javno rekao da je ovo preduzeće odustalo od gradnje mHE na Neretvici.
Na žalost, političari i ljudi koje oni instaliraju na rukovodeća mjesta po javnim institucijama i preduzećima, u BiH, ne poznaju institut moralne odgovornosti, pa direktoru nije palo na pamet da zbog svojih riječi i djela podnese ostavku. Mada u tim rječima i djelima ima elemenata ne samo za moralnu odgovornost.
U konačnici, iz pokreta “Neretvica – Pusti me da tečem” pozdravljaju sve aktivnosti koje će trasirati put prema konačnom raskidu ugovora o koncesiji između Općine Konjic i JP Elektroprivreda BiH, ali dok se to ne desi poručuju da su na oprezu i spremni reagovati u svakom trenutku.
Ili, kako je to svojevremeno rekao jedan od mještana uključenih u borbu za Neretvicu: “Njihovo je da probaju, naše je da ne damo. I neće dobiti, garantujemo!”
