Hrvatska: “Andrej Plenković postaje opasan po Hrvatsku zato što je dopustio mahniti procvat korupcije i to u samim vrhovima svoje vlasti

Andrej Plenković uspio je postići nemoguće – po skandaloznosti svojih izjava stiže, pa i prestiže dosad u tom pogledu, činilo se, nedostižnog šefa države. Premijer je svoju reputaciju umjerenog političara gradio, između ostalog, i nasuprot verbalnim i političkim ispadima Zorana Milanovića. Najavom da kani kriminalizirati objavljivanje za njega osobno i njegovu vlast neugodnih informacija, najavom kojom se već desetak dana bavi cijela Hrvatska, neugodno se striptizirao. HDZ-ov patrijarh Vladimir Šeks svojedobno je, nakon razlaza s Ivom Sanaderom, govorio da je ovaj vladao Hrvatskom „čeličnom šakom u svilenoj rukavici“. Od zlatoustog do čvrstorukog – to je luk koji je i Andrej Plenković napravio u svom premijerskom mandatu.

Naravno da je njegova popeglana, proeuropska retorika prije šest-sedam godina, kada je došao na čelo HDZ-a, a potom i Vlade, djelovala ljekovito. Nakon politički goropadnog, u desnilu zaglavljenog Karamarka, koji se kesio najavama o otvaranju Kevinih jama i tumačio kako će sloboda mišljenja biti rezervirana za kućnu upotrebu, Hrvatska je novog šefa HDZ-a dočekala s velikom nadom. Andreju Plenkoviću mora se priznati i to da nije imao lagan mandat. Krize mu se otvaraju jedna za drugom – Agrokor, potresi, pandemija, rat u Ukrajini – uglavnom mimo njegova utjecaja. Neke je vrijedne stvari, ulazak u Schengen i eurozonu, uspio napraviti. Neke su mu, poput rasta BDP-a, pa onda i povećanja plaća i mirovina ili velikog priljeva europskih sredstava, pale u krilo. No kako vrijeme odmiče, briselska se pozlata kruni, otkrivajući da je ispod svilene maske veliki autoritarac, slabe političke uspješnosti, ali čelične volje za moć. Vlast Andreja Plenkovića – sve je očitije – postaje maligna i opasna po Hrvatsku.

Procvat korupcije

Andrej Plenković postaje opasan po Hrvatsku, prvo, zato što je dopustio mahniti procvat korupcije. I to u samim vrhovima svoje vlasti. U njegovom se kabinetu trguje utjecajem. Njegovi ministri hrpimice završavaju po Remetincu zbog lopovluka. Njemu se osobno predstavljaju projekti za koje će kasnije europski tužitelji ustanoviti da su višestruko preplaćeni. U njegovom se uredu brine o zapošljavanju po državnim firmama i distribuciji trupaca iz državnih šuma. Jasno da je premijer u velikim problemima otkako se njegovo ime – kao navodno misteriozni AP ili kao Andrej – počelo pojavljivati u prepisci koja iz koruptivnih istraga dospijeva u medije. Ali ideja da će neugodnu situaciju zaustaviti zabranom „curenja informacija“ ipak je malo previše. Čak i za njega. Javno baratanje takvom prijetnjom upućuje na vjerojatnost da je šef Vlade u velikom strahu. Da svoje reakcije više ne uspijeva držati pod kontrolom. Otkriva veliku slabost, a ne snagu.

Plenkovićeva najava da će pokušati zaustaviti Reuters izmjenom kaznenih zakona, dodatno ga diskreditira. Jer implicira da premijer ne bjesni zbog korupcijskih afera u koje se njegova vlast uvaljala, nego se pjeni zbog njihova otkrivanja. Šefu Vlade neće pomoći ni činjenica da su njegove zamisli o zabrani objavljivanja dijelova istrage suprotne europskim standardima. Koji se protive tajnim istragama i afirmiraju pravo javnosti na cjelovitu informaciju. Javnost ima pravo znati, a mediji imaju pravo i dužnost izvještavati o svemu što je od javnog interesa. Uvid u način funkcioniranja vladajućih – posredstvom Plenkoviću neugodne prepiske između bivše ministrice Žalac i bivše državne tajnice Rimac i njihove mreže satelita – za hrvatske je građane, vrlo vjerojatno, prilično zanimljiv i instruktivan. Tim više iznenađuje njegov plan da bi političku utakmicu mogao rješavati argumentom državne represije. Plenkovićeva otvorena prijetnja da će kriminalizirati objavljivanje informacija koje mu rade političku štetu, suprotna je logici demokracije. Zapravo je duboko totalitarna. Idući je korak da se on i njegova stranka zakonom štite od bilo kakvog kritičkog propitivanja i političke konkurencije.

Nezadovoljstvo medijima

Skandalozna izjava koju je kasnije pokušao malo zaobliti, tvrdeći da novinare neće kazneno goniti, ali ustrajavajući na stavu da će spriječiti „dilanje informacija“, nije se Andreju Plenkoviću slučajno omakla. Nije premijer lanuo nešto što zapravo ne misli. Njegovo je nezadovoljstvo medijima i opozicijom tvrda konstanta. On stalno ratuje s novinarima, još otkako mu je pokojni otac napravio indeks medija koji ga ne vole dovoljno. Sam ih je nedavno proglasio dijelom velike špijunske, izvana i iznutra navodno orkestrirane urote protiv svoje vlasti. O njegovim podzemnim akcijama protiv nezavisnih medija i kritički raspoložene javnosti znat će se, vrlo vjerojatno, mnogo više kad siđe s trona. Iza nekih su njegovih prethodnika ostali policijski podrumi puni novinarskih dosjea.

Zanimljivo, ali premijer se u svom džihadu protiv „curenja informacija“ nije sjetio spomenuti ono što zaista jest problem i što je zakonom proskribirano. Nije smatrao potrebnim najaviti oštriji odnos prema probijanju ili pucanju istraga. Ni protiv onih koji će povjerljive informacije o pokretanju izvida dostaviti mogućim osumnjičenicima. Umjesto prljavaca koji progon korupcije opstruiraju i sabotiraju, za premijera su glavni problem države oni koji prljave tajne njegove vlasti otkrivaju. Kad bi bilo po njegovom, onda hrvatska javnost nikada ne bi saznala za kriminalno SMS domunđavanje njegovih uzdanica Žalac i Rimac, onda bi objavljivanje toksične prepiske između dvije HDZ-ove primadone bilo zabranjeno. Onda bi se umjesto lopovluka po Hrvatskim šumama ili nekoj drugoj državnoj firmi, gonili oni koji ga prokazuju.

Drugo, Plenkovićeva vlast postaje zloćudna po Hrvatsku i zbog njegove enormne volje za osvajanjem, podčinjavanjem i uništavanjem institucija. Njegova je stranka zauzela sve što se u državi moglo zgrabiti. Hrvatska se sve više centralizira tako da se bez njegove vlasti ništa u zemlji ne može pomaknuti. Za sve što bi se, primjerice, u Zagrebu htjelo graditi, valja čekati njegov imprimatur. HDZ drži sva državna i javna poduzeća. Bolnice i sportske klubove, sve društvene organizacije, pa i one koje bi trebale biti nezavisne. Navodno javnu televiziju, Agenciju za elektroničke medije i čitav arhipelag drugih agencija, Državni inspektorat i komore, sudove i zavode, udruge…

Eutanaziranje povjerenstva

Prošloga tjedna Plenković je dovršio od svog dolaska za premijera forsirani proces eutanaziranja Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Neugodnom antikorupcijskom tijelu, koje ga je otpočetka jako žuljalo, uz prešutnu je potporu s Pantovčaka i iz velikog dijela opozicije definitivno povadio zube. Zakonski mu skresao ovlasti, pa promijenio sastav. Na njegovo je čelo – umjesto dosadašnje nesalomljive šefice – doveo bivšu savjetnicu jednog bivšeg, u Remetinec pospremljenog ministra, koja je u dosadašnjem radu, kako netko reče, pokazala iznimnu blagost u slučajevima koji su se ticali članova aktualne vlade i premijera osobno. Takvim se poštednim odnosom prema vlasti valjda preporučila. GONG tvrdi da je Povjerenstvo samo još formalno živo, a zapravo potpuno razvlašteno. Osoba koja se zamjerila premijeru Plenkoviću brutalno je smaknuta, kao živi primjer kako prolaze oni koji drže do ugleda i dostojanstva formalno autonomnih, a zapravo sve više eunuh-institucija.

O političkom instrumentaliziranju, potkopavanju i razvaljivanju navodno nezavisnih institucija govori i danajski odnos HDZ-ove vlasti prema Državnom odvjetništvu. Zahtjev opozicije za smjenom glavne državne odvjetnice, argumentiran neugodnom činjenicom da je ova u dva navrata u Saboru uhvaćena u laži, što bi u svakoj pristojnoj zemlji bilo eliminacijski faktor, vladajući su odbili. Ne zato što im je do gospođe Hrvoj-Šipek jako stalo. Vjerojatno mnogo više zato što im odgovara da na čelu DORH-a imaju osobu poljuljana autoriteta, koja će manjak vlastite snage biti spremna kompenzirati viškom susretljivosti prema vlasti. Na to bi upućivala i činjenica da HDZ-ova potpora glavnoj državnoj odvjetnici ide pod ruku s urušavanjem Državnog odvjetništva. Uvjete za njegovo uredno funkcioniranje vlast nije spremna osigurati. DORH-u fali i ljudi i sredstava. Popunjenost najvećeg državnog odvjetništva, onog općinskog u Zagrebu, tek je pedesetak posto. Odvjetnik Ljubo Pavasović Visković nedavno je na N1 kao ključno postavio pitanje zašto država iz godine u godinu sve slabije financira DORH i zašto Hrvoj-Šipek o tome šuti, a morala bi vrištati do neba. „Ona jako dobro razumije da je u postojećoj konstelaciji snaga njen posao da se ništa ne dogodi“, rekao je. Da se radi s pola snage. Da se bitka protiv korupcije u velikoj mjeri fingira. Da se za funkcioniranje države važne institucije svedu na kartonske, Potemkinove kulise.

Treće, Plenkovićevo pretvaranje Hrvatske u partijsku državu nije samo potencijalna opasnost. Taj je povratak u prošlost, u kojem je cijela država u vlasti jedne stranke, početak svih zala koja se Hrvatskoj događaju. Ni nacija se ni država demokratski ne razvijaju. Prirodna je transformacija zaustavljena. HDZ se ponaša kao da je vlasnik Hrvatske. Ako je partija sve, a sve ostalo drugorazredno, čak i nevažno, onda državom vladaju posjednici stranačkih iskaznica, a ne vlasnici znanja. Onda je podobnost važnija od sposobnosti. Onda državne poslove vode kandidati za zatvor. Onda se ne pita kakva je vlast. Nikada Hrvatska nije imala tako jadnu vladu, tako mizerne ministre i ukupnu vertikalu državne administracije kao u Plenkovićevim premijerskim mandatima. Klijentelizam i nepotizam njegovi su nosivi stupovi. Zato se u Hrvatskoj sve raspada, od zdravstva do javnog morala, samo se njegov kabinet i parlamentarna većina navodno čvrsto drže. Otvorenim ovoga puta ostavljamo pitanje je li takvo stanje stvari u Hrvatskoj rezultat ekstremne neodgovornosti političke elite ili njenog ekstremnog prezira prema narodu i državi.