10. aprila 2014. godine Irina Lovrić, nekadašnja tehnička sekretarka u Fondu za povratak BiH, postala je prva osoba u BiH sa statusom zakonom zaštićenog prijavitelja korupcije. Pomenuti status dodijelila joj je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK), a u skladu sa Zakonom o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine.
No, osim formalnog statusa, nije dobila više ništa. Umjesto proklamovane zaštite, uslijedila je tortura.
“Tako zakonom zaštićenu su me tukli na mom radnom mjestu, pokrenuli su nevjerovatnih šest neosnovanih disciplinskih postupaka, a onda su me konačno i otpustili sa moga radnog mjesta tehničkog sekretara u Fondu za povratak BiH”, započela je Lovrić.
Tvrdi kako je njen otkaz potpisao “nazakonito zaposleni vršilac dužnosti direktora Fonda za povratak BiH” Nebojša Švraka iz Banjaluke i to dok se ona nalazila na liječenju, odnosno inspekcijski kontrolisanom bolovanju.
“Nezakonito zapošljavanje Nebojše Švrake suprotno Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH prijavila sam Tužilaštvu BiH gdje je i zataškano”, navela je.
Podsjetimo, o ovom imenovanju 2017. godinepisali su i mediji, navodeći kako prilikom zapošljavanja Švrake nije ispoštovan Pravilnik o razvrstavanju i sistematizaciji radnih mjesta. Naime, Prema tada postojećem pravilniku, za tu dužnost kandidat je morao da ima završen Ekonomski fakultet, a Švraka ima diplomu profesora fizičke kulture (DIF).
Lovrić je zbog korupcije prijavila tadašnjeg rukovodioca Fonda za povratak BiH, Mlađena Božovića, a koji je nedavno i pravosnažno osuđen za nasilje nad njom na radnom mjestu.
Naime, u decembru prošle godine Općinski sud u Sarajevu proglasio je krivim Mlađena Božovića zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja. Pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci s tim što je naglašeno da se kazna neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
Kako se navodi u objašnjenju presude, prilikom napada na Lovrić 2015. godine, Božović ju je zgrabio rukama za ramena i grubo odgurnuo prema stolicama i stolovima koje su se nalazile u kancelariji, usljed čega je ona pala preko stolica. Kada je krenula da izađe iz prostorije, uhvatio ju je za lijevu nadlakticu ruke okrećući lijevo-desno, a potom vrteći u krug, pri čemu je ona zadobila lake tjelesne povrede.
Usprkos pravosnažnoj presudi, Božović je postao šef kabineta ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Nenada Nešića (DNS), a prethodno je obnašao dužnost šefa kabineta ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Miloša Lučića (DNS).
“Institucije Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice pozivale su nas da prijavljujemo korupciju, što sam i učinila. Nakon što sam zbog nezakonotog poslovanja i korupcije prijavila Mlađena Božovića i Nikolu Špirića (SNSD), moj život se pretvorio u pakao. Zbog njihovog snažnog uticaja koji imaju u svim institucijama, posebno pravosudnim, nisu me zaštitile nadležne institucije, pa ni Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije – APIK. Naprotiv, štitili su one koje sam prijavila zbog korupcije, naročito u Tužilaštvu BiH koje je naslabija karika u borbi protiv korupcije u državi”, tvrdi Lovrić.
Dodaje kako je, zbog svega kroz šta je prošla, završila bez sredstava za život i kao hronični bolesnik. Ipak, poručuje da od borbe neće odustati.
Inače, u javnom prostoru u BiH se prijavitelji korupcije, zviždači ili uzbunjivači, ne pojavljuju često. Prema dostupnim podacima, svega je deset osoba dobilo status zaštićenog prijavitelja, od 2014. godine i početka primjene zakona na nivou BiH. To što ih nema više logičan je rezultat stanja u društvu, koje se ogleda i u sudbinama tih ljudi.
Istraživački novinari, koji su se bavili istraživanjem korupcije u BiH i sudbinama “zviždača”, ističu da je jasno da bi Agencija za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije morala zaštititi zviždače, a tužilaštva trebala brže rješavati slučajeve korupcije. No, ni jedno ni drugo se ne dešava. Takođe se konstatuje da sistem nije dovoljno dobar i da se, generalno, ne isplati prijavljivati korupciju, ali i upozorava da to ne znači da od sistema, odnosno njegove izgradnje treba odustati.
Problem je samo što konkretni, stvarni ljudi završavaju kao kolateralna žrtva “sistemske nesavršenosti”, tačnije političkih opstrukcija u izgradnji sistema. I što je premreženost korupcijom već odavno tog stepena, da BiH možemo smatrati zarobljenom državom. U kojoj i izgradnja sistema i borba protiv korupcije izgleda kao sizifovski posao.
No, ono što je najstrašnije za te ljude, nije ni brutalna reakcija korumpiranog sistema (koji vas, kao u slučaju Irine Lovrić, ostavi bez zdravlja i sredstava za život), ni nedostižnost ideala kojima se stremi, nego odnos društva koje ne pokazuje ni dovoljno poštovanja ni dovoljno empatije. Što posljedično stvara razočarenje.
Zato je odlučnost da se nakon sve torture i proživljenih drama i dalje bori, nešto mnogo veće od samog početnog čina otkrivanja korupcije. I zaslužuje posebno poštovanje.
