Proslava Prvog maja, Međunarodnog praznika rada, istorijski je vezana za štrajkaški pokret koji se razvio u SAD 1890-ih i veliki štrajk u Chicagu 1. maja 1886., na kojim je oko 40.000 nezadovoljnih radnika istaklo zahtjev o tri osmice – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja.
Zamah prve industrijske revolucije i industrijalizacije u 19. vijeku, naime, obilježen je nemilosrdnim iskorištavanjem radnika od strane vlasnika i poslodavaca. Male nadnice, dnevni rad od 12 do čak 18 sati, iskorištavanje dječje radne snage i život na ivici egzistencije, rezultirali su nizom štrajkova u kojima su se zahtjevali dostojniji uslovi rada i života.
Na mirne proteste radnika u Čikagu nasiljem su reagovali segmenti sistema pod kontrolom krupnog kapitala (policija, nacionalna garda, sudovi,…) pa su protesti završili oružanim napadom na štrajkaše, policijskom brutalnošću, nasiljem, ubistvima, hapšenjima i osudom osmorice radnika na smrt, bez ikakvih dokaza.
Tri godine kasnije, 1889. na prvom kongresu Druge internacionale odlučeno je da će se svakog 1. maja održavati demonstracije dok god radnici i radnice ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao međunarodni dan opšte solidarnosti radništva.
Trebalo je proći nekoliko decenija dok su se radnici i radnice, prvenstveno u zapadnim demokratskim zemljama, djelovanjem sve jačih sindikata uspjeli izboriti za veća prava sporazumijevajući se sa poslodavcima uz posredovanje države.
Danas se Prvi maj ili Međunarodni praznik rada obilježava kroz različite vidove demonstracija i akcija kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika i svake radnice ili jednostavno kao dan borbe za prava na život dostojan čovjeka. Borba za radna i ljudska prava, naime, traje još i danas.
45 godina vladavine komunista pacifiziralo je radnički pokret na postoru bivše nam države, a Prvi maj, od borbenog, pretvorilo u hedonistički praznik. Pa je i u istoriji BiH kao samostalne države – bez obzira na privatizacijsku pljačku, ogroman broj nezaposlenih, partitokratsku kontrolu nad radnim mjestima, niske plate, opštu nesigurnost, ugrožavanje elementanih prava i generalno loš položaj radnika – ovaj praznik bio i ostao poznatiji po okupljanju na izletištima i roštiljanju, nego po uličnim protestima i borbi za radnička prava.
Ozbiljni radnički protesti, sa izlivima klasnog gnjeva u BiH se ne gledaju na ulici, nego na TV-u, u vijestima iz mnogo razvijenijih zemalja, u kojim je položaj radnika neuporedivo bolji nego u BiH.
I zato i jesmo tu gdje jesmo.
