Podsjećamo, najveće izvorište u Bosni i Hercegovini, Sarajevsko polje, s kojeg se snabdijeva gotovo 500.000 ljudi vodom za piće, zaštićeno je odlukom iz 1987. godine kojom su tadašnje vlasti strateški zaštitile prostor preko 10.000.000 metara kvadratnih.
Na tom lokalitetu zabranjena je izgradnja bilo kakvih objekata, obrađivanje zemljišta, odnosno korištenje organskog ili vještačkog đubriva prilikom obrade s ciljem strateške zaštite ne samo Vrela Bosne nego i podzemnog rezervoara pitke vode koji se napaja jednim dijelom od rijeke Željeznice i rijeke Bosne.
Danas, 35 godina nakon ove odluke, vodozaštitna zona u Sarajevu uzurpirana je masovnom ilegalnom gradnjom, megalomanskim građevinskim projektima, neadekvatnom zaštitom kao i krucijalnim izostankom političke volje da se ovaj problem pravno riješi.
U periodu nakon ratnih dešavanja na teritoriji Opštine Ilidža kao i u drugim dijelovima Sarajeva, nelegalnom gradnjom izgrađena su kompletna naselja. U kontekstu ilegalne gradnje na području vodozaštitne zone eklatantan primjer je svakako naselje Sokolović Kolonija.
Bez adekvatne infrastrukture, prema dostupnim podacima do 2018. godine, na lokaciji ove mjesne zajednice izgrađeno je 1770 individualnih stambenih objekata te 496 stanova u objektima kolektivnog stanovanja. Prema procjenama, samo na teritoriji Opštine Ilidža na čijem se području nalazi i većina vodozaštitne zone, nelegalno je izgrađeno preko 17.000 objekata.
Upravo će Senaid Memić, nekadašnji načelnik Opštine Ilidža, u periodu od 2011-2020 u maju ove godine biti uhapšen zbog zloupotrebe položaja i ovlaštenje u vezi s nelegalnom gradnjom.
Nedugo zatim Kantonalni sud potvrdit će optužnicu Tužilaštva KS koja tereti Senaida Memića i još petero uposlenika Opštine Ilidža da su nezakonito izdali više dozvola koji se tiču izgradnje objekata investitora Panamera, Malak Group te kompanije Bistro Brajlović.
Pored malverzacija s građevinskim dozvolama načelnički mandati Senaida Memića, jednog od ključnih ljudi sarajevskog ogranka SDA stranke, ostat će obilježeni i pogodovanju bahreinskim investitorima prilikom izgradnje stambenog objekta i šoping centra na lokaciji Nacionalnog spomenika BIH – Praistorijskog naselja Butmir.
Ilegalna deponija: Papir trpi sve
Nekoliko godina u prvoj vodozaštitnoj zoni, neposredno kraj bunara odakle se crpi voda za piće egzistira deponija građevinskog otpada kojom upravlja kompanija Mevludin commerce.
Deponija je nastala kao posljedica eksploatacije riječnog pijeska-šljunka iz rijeke Željeznice. Kako bi se depresije nastale vađenjem ove sirovine popunile, Senaid Memić tadašnji načelnik Opštine Ilidža kompaniji Mevludin commerce u vlasništvu Bučan Zahira izdaje odobrenje za nivelaciju zemlje kako bi se ovaj teren pripremio za izgradnju saobraćajnice. Umjesto zemlje, ova kompanija je, prema navodima lokalnog stanovništva kao i ekoloških organizacija, depresije popunila građevinskim otpadom.
Emina Veljović iz ekološke organizacije Resursni Aarhus centar u BIH ističe da u ovom konkretnom primjeru ne postoji zakonska mogućnost koja bi kompaniji Mevludin commerce omogućila odlaganje otpada na ovoj lokaciji.
„Čak i da ne govorimo o vodozaštitnoj zoni Zakonom je zabranjeno odlaganje bilo kakvog otpada uz riječni pojas. Znači ne možete odložiti ni neki prirodni materijal poput drveta, a mi ovdje govorimo o odlaganju staklene vune, plastike, građevinskog otpada, raznih tekućina koje se koriste u građevinarstvu. Mi smo se obraćali svim relevantnim institucijama. Sad smo pokrenuli krivične prijave, obratili smo se SIPA-i, Tužilaštvu, Inspektoratu i drugim organima da istraže ovaj slučaj, kazne počinioce i da se što je najbitnije naloži sanacija ovog terena.“
Samir Avdić stanovnik Sokolović kolonije i zastupnik u Skupštini kantona Sarajevo ističe da je tek nakon smjene lokalne vlasti na Ilidži javnosti dostupan dokument kojim se kompaniji Mevludin Commerce dozvoljava nivelacija ovog terena.
„Pojednostavljeno, bivši načelnik i spomenuta firma, očito je, varali su inspektore odobrenjem koje ne postoji u Opštinskoj arhivi. Bojim se da su inspekcije željele da budu varane, s obzirom na način na koji je bivši načelnik doživljavao posao prvog čovjeka Opštine Ilidža.“
Avdić naglašava da još prije pet godina zajedno sa Udruženjem građana Sokolović Kolonije ISKON slao urgencije institucijama nadležnim za ovaj problem.
„Spomenuo sam nepostupanje Opštine Ilidža ali nadležnost i nije na lokalnoj zajednici budući da se radi o vodozaštitnoj zoni i vodnom području rijeke Željeznice. Lično najodgovornije smatram kantonalnu i federalnu inspekciju, te entitetsku Agenciju za vodno područje rijeka Save. Urgencije sam ponovio i kao zastupnik u Skupštini KS međutim odgovori su nezadovoljavajući i ustvari su to opravdanja prebacivanjem nadležnosti na druge.“
Prema dostupnoj dokumentaciji dostavljenoj kao odgovor na zastupnička pitanja iz kantonalne inspekcije naznačili su da je nadležnost za ovaj problem na federalnom nivou obzirom da se radi o koritu rijeke Željeznice koja je u slivu rijeke Save.
Također, evidentirana je nelegalna eksploatacija riječnog pijeska-šljunka za što je nadležna federalna agencija za zaštitu tog vodnog područja, dok s federalnog nivoa tvrde da je nadležnost kantonalna, budući da se još od 1987. godine radi o lokaciji I. vodozaštitne sanitarne zone izvorišta pitke vode Sarajevsko polje.
Smjenom vlasti na lokalnom nivou i dolaskom Nermina Muzura na poziciju načelnika opštine Ilidža odobrenje kojem je kompaniji Mevludin commerce dozvoljeno popunjavanje depresija nastalih vađenjem šljunka, poništeno je.
Međutim u bermudskom trokutu nadležnosti različitih nivoa vlasti u kojem nestaje odgovornost, ilegalna deponija, prema riječima naših sugovornika, još uvijek posluje.
Iz građevinske kompanije Mevludin commerce u vlasništvu Bučan Zahira koja svoje poslovanje bazira na tenderskim poslovima s Opštinom Ilidža te Trnovo, a koja je u žižu javnosti došla nakon sanacije korita rijeke Tilave koje je dovelo da masovnog pomora ribe, nisu odgovorili na upit za komentar.
Također, ni sadašnji načelnik Opštine Ilidža Nermin Muzur iz stranke NIP nije odgovorio na naše upite vezano za ilegalnu deponiju, izgradnju nelegalnih objekata kao i pitanje vodozaštitne zone.
Ko se jednom napije vode s Baščaršije
Upravo egzistiranje deponije u prvoj vodozaštitnoj zoni oslikava odnos vlasti prema pitanju zaštite izvorišta pitke vode, međutim ekološki aspekt samo je jedan segment problematike vodosnabdijevanja građana. Podsjećamo, Nacrt privremene odluke o zaštiti Izvorišta pitke vode Sarajevsko polje početkom jula ove godine povučen je sa sjednice Kantona Sarajevo.
Dokument koji bi trebao regulisati pitanje vodozaštitne zone u Sarajevu izazvao je dosta polemike u javnosti kao i snažnu reakciju ekoloških udruženja koji su kroz Deklaraciju o zaštiti izvorišta Sarajevsko polje definisali najveće probleme koji se tiču smanjenja ukupne površine vodozaštitne zone.
Emina Veljović iz Resursnog Aarhus Centra u BIH ističe da su ekološke organizacije djelovale kako bi se ova odluka povukla. Razlog je činjenica da se odluka koja bi trebala zaštititi izvorište Sarajevsko polje temelji na elaboratu koji je rađen prije deset godina.
„Mi insistiramo na novoj odluci jer je ova zastarjela i ne pokazuje stvarno stanje na terenu. Ovaj dokument iako u svom nazivu štiti izvorište Sarajevsko polje suštinski degradira ovaj prostor. Mi smatramo da je potrebno da se prvobitno uradi adekvatan novi elaborat obzirom da u ovom trenutku niko ne zna šta se tačno dešava. Po ovom pitanju mi smo od vlasti čuli izgovore kako im nedostaju novčana sredstva. Ali ako se čekala odluka od 1987. godine šta je problem da se sačeka još malo kako bi nova odluka adekvatno zaštitila ovo područje?“
Tadašnja Vlada KS-a 2010. godine angažirala je kompaniju Institut za hidrotehniku na izradi elaborata zaštite izvorišta vode za piće „Sarajevsko polje“. Elaborat je u više navrata revidiran kako bi se usaglasio s federalnim pravilnikom o načinu utvrđivanja uslova za određivanje zona sanitarne zaštite iz 2012. godine.
Bez javne rasprave, ovaj pravilnik donesen je za vrijeme mandata Jerka Ivankovića Lijanovića na poziciji federalnog ministra za šume, vodoprivredu i poljoprivredu. Ovim dokumentom granice II. i III. vodozaštitne zone smanjenje su drastično u odnosu na odredbe iz prethodnog pravilnika iz 2002. godine koji je bio usuglašen s normama u zemljama regiona i Evropske unije.
Ekspert za hidrologiju u geoekologiju prof.dr.sc. Muriz Spahić smatra da u ovom trenutku bez opsežnih hidrogeoloških istraživanja nije moguće adekvatno procijeniti granice vodozaštitnih zona. Prema njegovom mišljenju projekti koji su rađeni prije 10 ili više godina ne pružaju solidnu osnovu na kojima se mogu donositi odluke koje mogu imati nesagledive posljedice po građane Sarajeva.
„Prekrajanje granica vodozaštitnih zona bez naučnih dokumentacija i neposrednih istražnih radova je opasno. Ovo se dešavalo u posljednjoj deceniji kada je započela nelegalna gradnja čak u prvoj vodozaštitnoj zoni, koja se sada pokušava proglasiti drugom vodozaštitnom zonom. Urbanizovani presing može imati nesagledive posljedice posebno u interregnumu kada još nisu donesena konačna rješenja o naručenim projektima od prije jednu deceniju. Zbog toga se osim nelegalne i nelegalizirane gradnje otvaraju i druge ilegalne nedopustive radnje kao što su smetljišta.“
Govoreći o zadnjem Nacrtu privremene odluke o zaštiti Izvorišta pitke vode Sarajevsko polje i smanjenju vodozaštitne zone prof. Spahić naglašava da se u ovako složenoj hidrogeološkoj formaciji, krške podzemne vode iz hidrološkog zaleđa Bjelašnice i Igmana, zbog vrlo kratkog hidrološkog ciklusa, mogu smatrati vodama prve vodozaštitne zone.
„Vode se štite ne samo na izvorištima već u krškoj ponorskoj zoni Igmana i Bjelašnice. Nije ničim stručno ni naučno dokumentovano zašto je Babin do na Bjelašnici isključen iz vodozaštitnog pojasa, kao ni podatak da je zaštitna zona vode za piće u Sarajevskom polju smanjena čak za 32 000 ha. Navedeni Nacrt nije fundiran na temeljima savremenih nauka, a posebno: hidrogeološke, potamološke i hidroekološke. Podzemne vode u sarajevskoj rastresitoj seriji ne funkcionišu prema našim željama da bi se one mogle dijeliti na hidrološke zone onako kako mi hoćemo.“
Prema mišljenju naših sagovornika, obzirom na podatak da se jedan dio vodozaštitne zone prema odluci iz 1987. godine danas nalazi na teritoriji entiteta Republika Srpska preciznije Opštine Kasindo potrebno je zaštititi i ovo područje.
Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić ističe da pitanje pravne zaštite vodozaštitne zone ključno za vodosnabdijevanje građana Sarajeva neće biti problematizirano od strane lokalne administracije RS-a ali da do sad nije inicirano od Kantona Sarajevo niti drugih nivoa federalnih vlasti.
„Pitanje vodosnabdijevanja je jedno od životnih pitanja. Govorimo o vodotokovima koji prolaze i kroz RS i Federaciju BIH i na jednak način ih trebamo tretirati. Ukoliko postoji neki dokument koji je dobar i kvalitetan i nudi dobra rješenja taj se dokument može primijeniti na slična zakonska rješenja. Ono što ja mogu reći da sam ja i načelnici Opština u sastavu grada otvoreni za razgovor i da ćemo se na svaki poziv vezano za ovo pitanje odazvati.“
Para nema
Još 2010. godine Skupština KS održala je tematsku sjednicu o rješavanju problema vezanih za zonu Sarajevsko polje. Jadan od deset zaključaka ove sjednice bio je i princip finansiranja imovinsko-pravnih odnosa te plaćanja naknade za odštetu vlasnicima posjeda u vodozaštitnoj zoni na način da se izdvoji 50 posto od vodne naknade i 90 posto od legalizacije bespravno izgrađenih objekata. Ni jedna od ovih tačaka do danas nije realizirana.
Elvis Vreto zastupnik u Skupštini KS smatra da nova odluka mora adekvatno definirati dinamiku i način obeštećenja za građane koji posjeduju zemljište u vodozaštitnoj zoni.
„U finansijskom smislu sigurno zahtjevno pitanje ali bez rješavanja ovog pitanja bojim se da se složena problematika vodozaštitne zone Sarajevsko polje neće kvalitetno riješiti. Prethodne odluke su bukvalno pale u implementaciji jer se ovo pitanje nije riješilo do kraja. Član 33. privremene odluke tretira ovo pitanje i mora se u dogovoru sa vlasnicima zemljišta riješiti kroz programe obeštećenja do otkupa i kroz program otkupa, za šta je neophodno obezbjediti finansijska sredstva u kontinuitetu u Budžetu KS.“
Plaćanje odštete za zemljište u vodozaštitnim zonama do sad je pokrenuto u više navrata, a novčana sredstva su isplaćena građanima nukleusa vodozaštitne zone odnosno mjesne zajednice Vrelo Bosne koji su tužili Opštinu Ilidža.
Međutim, Samir Lokvančić iz Udruženja Vrelo Bosne ističe da od 1987. godine ni jedna vlast nije pitanja novčane naknade riješila na adekvatan način.
„Neki ljudi su obeštećeni i ta isplata je išla po nejasnim kriterijima. Mi kao udruženje smo još 2010. godine ponudili model kojim bi se cijena vode neznatno uvećala, a ostatak novca potreban za ovaj Fond iz kojeg bi se isplatile naknade da subvencioniraju Kanton i Federacija. Na taj način bi se građani koji imaju posjede obeštetili a i vodozaštitna zona sačuvala. Od 2010. godine do danas ništa se nije uradilo po ovom pitanju, a situacija se dodatno zakomplikovala u kontekstu zagađenja.“
Lokvančić naglašava da je decenijski problem zaštite izvorišta postao poligon za politička prepucavanja i populizam. S druge strane devastacija i uzurpacija ove zone iz dana u dan je sve evidentnija.
„Prođite vodozaštitnom zonom pa ćete vidjeti. Građevinski otpad, šuta, plastika, benzinske pumpe u vodozaštitnoj zoni, ilegalne deponije. Prije rata ste imali fizičku zaštitu ovog područja, čuvare koji su patrolirali. Danas svi nešto obećavaju, daju nekakve izjave ali konkretno niko ništa ne radi. Načelnik Muzur je napravio neku kao tematsku sjednicu da bi se stvorila neka percepcija da se nešto radi. Svaki dan ovdje dođe kamion istovari otpad i ode. Pa postavite barem kamere ako ništa. Imate snimak, kaznite ga i zatvorskom i novčanom kaznom. Mi svi moramo shvatiti da sa ove lokacije pola milona ljudi pije vodu.“
Aktuelni ministar privrede Zlatko Mijatović nije mogao odgovoriti na upite za komentar obzirom da se, kako je naglasio, trenutačno nalazi na godišnjem odmoru.
Imamo alternativu: Flaširana voda
U nekoliko navrata u proteklih 13 godina Zavod za javno zdravstvo KS izdao je upozorenje da voda s Vrela Bosne nije za piće obzirom da su u vodi pronađene fekalije ali i prisustvo bakterije poput ešerihije coli. Posljedice su to masovne izgradnje turističkih kompleksa na sarajevskim planinama Bjelašnici i Igmanu koju nije pratio razvoj kanalizacione mreže.
Interesi privatnog kapitala po svemu sudeći u današnjem bh.društvu važniji su od elementarnih prava kao prava na vodu. Ukoliko se trend devastacije izvorišta Sarajevsko polje nastavi ovim tempom građani Sarajeva bit će prisiljeni kupovati flaširanu vodu obzirom da su i alternativna crpilišta vode za Kanton Sarajeva Bijela i Crna rijeka ugrožena masovnom izgradnjom objekata.
„Najbolja voda na svijetu.“ Rečenica kojom građani Sarajeva ponosno opisuju vodu koju piju danas je tek nostalgična dosjetka.
Prilog je izrađen uz podršku projekta “Misli o prirodi” koji implementira Centar za promociju civilnog društva, a finansijski podržava Švedska. Sadržaj priloga je isključiva odgovornost Udruženja “Resursni Aarhus centar u BiH” i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva i Švedske.
Napomena: Fotografije koje nisu označene logotipovima pripadaju drugim autorima i nisu vlasništvo izrađivača priloga niti Udruženja “Resursni Aarhus centar u BiH.”
