Usvajanje, u Domu naroda državnog parlamenta, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama u BiH kojim se ukidaju akcize na gorivo na mjesec dana, što između ostalog znači da je taj zakon usvojen u različitom tekstu nego što je u martu usvojen u Predstavničkom domu, koji je predvidio ukidanje na 6 mjeseci, sa mogućnošću da ga Vijeće ministara produži za još tri, metafora je za rad Doma naroda, pa i čitavog Parlamenta, u još aktuelnom sazivu.
Opstruiranje svake suvisle aktivnosti koja bi bila od koristi građanima ove zemlje ili njeno obesmišljavanje ukoliko je baš ne mogu izbjeći i odbiti. Uz koncentrisanje na zadržavanje ili povećavanje svojih primanja i privilegija.
U isti obrazac uklapa se i usvajanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama, kao jednog od četiri ključna zakona o vladavini prava i, istovremeno, 1 od 14 prioriteta BiH u procesu približavanja EU, a čija se realizacija već godinama sistematski opstruira od strane vladajućih stranaka.
Zakon jeste usvojen, ali, kako upozorava Transparency International u obliku koji je trebao biti usvojen prije pet godina, kao prelazno rješenje do kvalitetnog teksta kompletnog Zakona. Pritom, tolike godine čekanja nisu rezultirale kvalitetnim rješenjem, koje bi suštinski unaprijedilo borbu protiv korupcije u ovom oblasti, nego trulim kompromisom.
“Ni nakon pet godina rada na izmjenama ovog zakona i međunarodnih pritisaka i dalje nisu unaprijeđeni mehanizmi sankcionisanja prekršilaca zakona, kako u domenu prekršajne, tako i krivične odgovornosti, nisu proširene mogućnosti zaštite javnog interesa od strane nadležnih tijela, nisu otklonjeni politički uticaji na imenovanja i rad članova Ureda za razmatranje žalbi, a dalji razvoj sistema e-nabavki i prateća transparentnost izmjenama zakona su prolongirani za još godinu dana”, navode iz TI-a.
Usvojen isključivo zbog pritiska predstavnika EU i SAD, a ne sa iskrenom namjerom da doprinese sprječavanju pljačke javnog novca i korupcije, zakon je usvojen “sa figom u džepu”, odnosno startnom neiskrenošću i unaprijed od vladajućih stranaka predviđenim nastavkom opstrukcije borbe protiv korupcije. Pa čak i opstrukcije ovakvog zakona. Do njegovog obesmišljavanja ili čak pretvaranja u svoju suprotnost. Što je već viđeno. I na šta upozorava i Transparency International.
U ovoj organizaciji, naime, napominju da bi sadašnje izmjene mogle otvoriti i dodatni prostor za korupciju i izvlačenje javnog novca preko privilegovanih kompanija.
Na tragu ovog fingiranja rada, činjenja štete i obesmišljavanja svega čega se dotaknu, je i zakašnjelo usvajanje 73 izvještaja o finansijskoj reviziji institucija na državnom nivou za 2020., plus nekoliko dodatnih (ukupno 77).
Umjesto da ti izvještaji, za 2020., budu razmatrani i usvojeni prije godinu dana, oni su, zbog blokada rada Parlamenta ali i zbog hronične neefikasnosti i nezainteresovanosti za rad parlamentaraca, usvojeni tek sada. Pa se tako Parlament, umjesto da se bavi izvještajima o finansijskoj reviziji za 2021., koje je Ured za reviziju završio 29.07.2022., mjesec dana nakon toga, bavi izvještajima za 2020. koje je Ured za reviziju realizovao još krajem jula prošle godine. A ove, za finansijsku reviziju za 2021., namjerava ostaviti narednom sazivu Parlamenta, što bi, s obzirom na dosadašnje iskustvo u konstituisanju Parlamenta i njegovih komisija, moglo značiti da će biti razmatrani tek u 2024. ili čak još kasnije. Kad to bude potpuno besmisleno formalno zadovoljavanje zakonske obaveze Parlamenta. I kad već pomalo zastrajeli budu i izvještaji o finansijskoj reviziji za 2022. Da ne slutimo nešto još gore.
S druge strane, način na koji parlamentarci pristupaju ovoj obavezi, zaista i čini nebitnim kada će se ti izvještaji pojaviti na sjednicama. Jer je 73 izvještaja o finansijskoj reviziji državnih institucija, na kojima je Ured za reviziju radio godinu dana, na sjednici Doma naroda 29.09.2022., usvojeno – bez rasprave, za samo 2 minuta i 15 sekundi, koliko je bilo potrebno da se pročita naziv tačke na dnevnom redu i izvrši glasanje.
A to je ne samo vrijeđanje i obesmišljavanje rada Ureda za reviziju i opstrukcija pozitivnih promjena u radu državnih institucija, nego istovremeno i obesmišljavanje rada i postojanja samog Doma naroda.
Jer, Dom naroda ne postoji (odnosno, to mu ne bi trebao biti smisao) za skupo uhljebljavanje odanih stranačkih kadrova i dizanje tenzija, po direktivi stranačkih vođa, nego bi trebao da radi nešto korisno za građane ove zemlje. Ili bar “konstitutivne narode”. No… “Ne lipši magarče do zelene trave”.
