Andrej Plenković objavio je otvaranje izborne kampanje i odmah kao ključni argument za osvajanje novog mandata istakao tvrdnju da građani s njegovom vlašću znaju na čemu su. Ponovio je to nekoliko puta, uvjeren da je saldo njegovih sedam godina upravljanja državom najbolja preporuka za novu pobjedu na izborima. “S nama znaju što će dobiti – odgovornu vlast koja se zna nositi s krizama i vlast koja će Hrvatsku vući naprijed, po svim aspektima”, rekao je, dodatno se hvaleći kako je geslo njegove vlade “obećaj manje, isporuči više”.
Samozadovoljstvo
Premijer, dakle, smatra da je u svoja dva mandata Hrvatskoj isporučio više nego što je obećao. Ali već i površno čekiranje njegovih sada već starih izbornih obećanja to ne potvrđuje. Analiza rezultata vlasti Andreja Plenkovića uopće ne djeluje slavodobitnički. Počnimo od ekonomskih pokazatelja kojima šef Vlade običava mahati. Rast BDP-a deseti kvartal zaredom, trenutno od 2,7 posto, što je, ne propušta reći, “daleko iznad prosjeka EU-a”, “najveća zaposlenost ikada, najmanja nezaposlenost ikada”, “ostvaren euro, Schengen i Europski stabilizacijski mehanizam”, “izbjegnuta socijalna fraktura”, “dižu se plaće i mirovine, diže se standard, borimo se s inflatornim pritiscima i pritom ostvarujemo svoje strateške ciljeve”. Samo dan nakon te himnične redaljke stižu informacije da inflacija u Hrvatskoj opet ubrzava, štoviše, da smo po njenom rastu vicešampioni Europe, odmah nakon Slovačke. Dramatično poskupljuje hrana, što najviše pogađa najsiromašnije slojeve društva. Loše vijesti, s vrlo vjerojatno teškim socijalnim posljedicama, premijer će suzdržano komentirati. Misli, kaže, kako će se na jesen, s prestankom turističke sezone, inflacija početi smanjivati.
Kad bi htio čuti one koji znaju, onda bi premijer Plenković, valjda, smanjio samozadovoljstvo. Ekonomisti upozoravaju da se i u onom njegovom euforično slavljenom rastu BDP-a nalaze brojna slaba mjesta. Da, Hrvatska je trenutno u top petorci, među pet najdinamičnijih europskih ekonomija, ali struktura je hrvatskog BDP-a problematična. Rast dolazi od potrošnje, turizma i investicija koje se financiraju uglavnom europskim sredstvima, dok su industrija i poljoprivreda, temelj svake zdrave ekonomije, u ozbiljnom padu. Makroekonomist Željko Lovrinčević upozorava da uvođenje eura u “najgorem mogućem trenutku” za posljedicu može imati rušenje standarda hrvatskih građana.
Inflacija je već uspjela poništiti sav rast plaća i mirovina kojim se premijer običava dičiti. Eurostatovi podaci govore da je Hrvatska u deset godina članstva u Europskoj uniji povećala plaće 37 posto, ali je po standardu stanovništva skliznula naniže. U vrijeme njena pristupanja EU-u šest joj je zemalja gledalo u leđa. Sada je Hrvatska po standardu na samom dnu, otprilike u istoj ravni s Bugarskom, gora je samo Slovačka. Ostale su je rastom plaća uspjele preteći. Mirovine će ovih dana rekordno skočiti pa se premijer hvali kako ih nitko nije povećavao više od njega, ali saldo je njegovih mandata za penzionere porazan. Udio mirovina u prosječnoj plaći danas je manji nego u vrijeme Plenkovićeva dolaska u Banske dvore. Umjesto rasta na 60 posto, što je bilo jedno od njegovih izbornih obećanja, spuznule su na mizernih 36 posto, po čemu je Hrvatska i regionalno najlošija.
Banija i dalje u kontejnerima
Nikakva alkemija ne može relativizirati činjenicu da je vlast Andreja Plenkovića dovela do realnog pada vrijednosti mirovina. Ali premijer uspijeva kupiti političke zastupnike umirovljenika pa Hrelja – koji je u Sabor uletio na krilima ljevice da bi danas bio uvezan u HDZ-ovu parlamentarnu većinu – niske mirovine opravdava tvrdnjom da one zbog niskih doprinosa i ne mogu biti veće. Slično i predizborno mobilizirani Blok umirovljenici zajedno (BUZ) pokušava ubaciti kost razdora među one čije bi interese trebali braniti. Predlažu preraspodjelu: neka najniže mirovine rastu na račun onih viših, što bi dovelo do sukoba unutar umirovljeničke populacije i poništilo cijeli mehanizam funkcioniranja penzionog sustava.
Drugo, ni pokazatelji na čemu je po društvenom standardu danas Hrvatska ne izgledaju za Andreja Plenkovića baš blistavo. Premijer se silno ponosi borbenim avionima Rafale koji će u Hrvatsku početi stizati u proljeće iduće godine, baš nekako tempirano pred izbore. Kaže da ćemo imati eskadrilu kao nitko drugi u ovom dijelu svijeta. “Tako snažno, moderno, suvremeno, sposobno ratno zrakoplovstvo između Njemačke i Grčke u ovom dijelu Europe praktički nitko neće imati”, zabiglisao je. Odlično! Odnosno, bilo bi odlično kada bi se sličnim rezultatima mogao pohvaliti, recimo, i u obnovi. Ali Banija je tri godine nakon potresa provela po kontejnerima, a ni sada trajni objekti još nisu dogotovljeni. Za obnovu kuća po Zagrebu ugovori se tek potpisuju. Zdravstveni sustav kolabira. Životni vijek u Hrvatskoj se skraćuje. Vrtići, škole i kanalizacijski kolektori grade se europskim sredstvima. Ni jednu jedinu ozbiljnu reformu njegova vlada u dva mandata nije pokrenula. A i ti Rafali velika su dubioza. Tjednik Express tvrdi da će letjeti malo, a stajati puno. Za 60 minuta leta tjedno godišnji trošak održavanja iznosit će 75 milijuna eura. Četiri puta više nego za sve ostale avione i helikoptere Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Hrvatska bi mogla nositi gaće na štapu, ali ponosna na Plenkovićevu nebesku konjicu, koju je – polovnu a skupu – od Francuza kupio.
Korupcija je konstantna
Treće, Andreju Plenkoviću mora se priznati da Hrvatska s njim na čelu Vlade u jednoj stvari nema baš nikakvih dilema ni nepoznanica. Točno zna što će dobiti. Dobit će sveprisutnu i konstantnu korupciju. Oba njegova mandata obilježile su velike korupcijske afere koje su se protezale sve do premijerova kabineta. Za njegove vlasti lopovluk se i po horizontali i po vertikali ekstremno etablirao i podivljao. Njegova vlada ući će u povijest beščašća po broju ministara koji su zbog osobne gramzivosti morali otići. Premijer u posljednje vrijeme često govori o pohlepi. Ljuti se na one koji neopravdano dižu cijene, konsterniran je njihovom nezasitnošću. Ali cijela je povijest HDZ-ove vlasti, u već tri desetljeća, priča o mahnitoj pohlepi. Devedesetih zgrabili su i razvukli sve što je u Hrvatskoj vrijedilo. Danas maheri bliski Plenkovićevoj vlasti u jednoj aferi zamrače milijardu kuna. Rimac, Žalac, Horvat, Tolušić, vjetrenjače, softveri, europski fondovi i poticaji, kupoprodaja plina… HDZ-ovi odličnici cijelu Hrvatsku već godinama uče jagmi i kriminalnom grabežu. Dobiju li novi mandat, bit će još gori. Pobjedu na izborima HDZ će s punim pravom smatrati dozvolom da u svojim korupcijskim operacijama bude još bezobzirniji.
Kretenizacija Hrvatske
Četvrto, na čemu je Hrvatska s Plenkovićevom vlašću lako je zaključiti i po stanju državnih i društvenih institucija. HDZ se građenjem institucija nikada nije zamarao. Premda snažne institucije čine kralježnicu političke i socijalne stabilnosti države. Plenkovićeva vlast, protuustavno kancelarski profilirana, također preferira nerazvijene i nesposobne institucije. Sabor je učinila krpom, ponižavajuće degradiranim izvršiteljem premijerovih odluka. Premda mu je prema Ustavu parlament nadređen. Vlada je sastavljena u skladu s dijagnozom predsjednika Milanovića o kretenizaciji Hrvatske. Nezavisne institucije ciljano se urušavaju ili eutanaziraju. Pretvaraju se u prazne ljušture bez odgovarajućeg sadržaja. Mediji se kupuju ili ispod žita pokušavaju reketariti ili ih premijer stalno pritišće svojim popovanjem. Složeni je institucionalni mehanizam države atrofirao, pretvorio se u osobnu vlast Andreja Plenkovića. U studiji “Zašto nacije propadaju” američki teoretičari Acemoglu i Robinson tvrde da nacije propadaju kad im ekonomske i političke institucije nisu inkluzivne, nego su isključive i zatvorene, pa moć koncentriraju u rukama malobrojne vladajuće elite umjesto da je široko distribuiraju i što većem broju građana omoguće participaciju. Model koji Plenković već sedam godina implementira, uništava Hrvatsku.
Peto, pogledaju li se dosadašnji trendovi i rezultati, Hrvatska može biti sigurna da će s ponavljanjem vlasti Andreja Plenkovića dobiti sve prazniju Hrvatsku. Nedavno su objavljeni podaci prema kojima broj iseljenih iz države opet raste, lani je otišlo više od 46 tisuća ljudi, najviše nakon 2018. Hrvatska od 2013. po gubicima stanovništva vodi među zemljama EU-a. O demografskom slomu govori i sve manji broj školaraca: ove jeseni u prve razrede osnovnih škola upisano je najmanje učenika u povijesti, desetak posto manje nego u pretpandemijskim godinama. Turobnu sliku teško da će promijeniti i neki novi trendovi: lani je po prvi put broj doseljenih za više od deset tisuća nadmašio broj iseljenih. Ali iz Hrvatske odlaze školovani ljudi, a dolaze najviše siromašniji i slabije obrazovani radnici iz dalekih zemalja Azije. Hrvatska je sve manje hrvatska država. Što Andrej Plenković u kampanji sigurno neće spominjati. Ne uklapa se u sliku silno uspješne vlasti i perspektivne zemlje, o čemu – činjenicama usprkos – farbajući Hrvatsku, premijer ne prestaje tamburati.
