Drinski aktivisti ne daju šljunkarima mira i svaku sumnju u nelegalni i nekontrolisani iskop šljunka redovno prijavljuju nadležnima, odnosno vodnoj i poljoprivrednoj ispekciji Republičke uprave za inspekcijske poslove RS i Javnoj ustanovi “Vode Srpske”. Ipak, motivisani mogućnošću velike zarade a računajući na neefikasnost nadležnih institucija i beznačajna kazne koje plaćaju i kad ih se uhvati na djelu, šljunkari ne odustaju od nezakonitih radnji. Pa, npr. gotovo svakodnevno pod opsadom drže lokalitet “Pavlovića most” na području Grada Bijeljina.
Posebno aktivni u prijavama su ribari, koji su upravo na tom lokalitetu prijavljivali da šljunkari vrše nelegalni iskop šljunka, čak otkrivajući nove parcele na poljoprivrednom zemljištu. Najčešće su „lovili“ kamione preduzeća „Taras“, iz Ugljevika, protiv kojeg su vođeni postupci za nezakonite radnje, ali tražili provjeru i za preduzeća „Žićo“, „Jović“, „Savić“ i još neka.
Kako se radi o graničnom području sa Republikom Srbijom, te, po informacijama koje su dobili aktivisti NGG „Za legalnu i kontrolisanu eksploataciju šljunka u Republici Srpskoj“ iz Gradske uprave Bijeljina, postoje ugovori Voda Republike Srbije i JU “Vode Srpske” iz Republike Srpske o mogućnosti eksploatacije šljunka preduzeća iz BiH i Srbije, teško je i iskontrolisati zakonitost na ovom lokalitetu. Pogotovo institucijama i pojedincima u njima kojima do toga i nije stalo.
„I za protekli vikend i u ponedjeljak smo dobili dojavu ribara da se odvija intenzivno vađenje šljunka, naročito u poslijepodnevnim časovima i rano ujutro, kada inspektori nisu na poslu. Zabilježili smo velike količine izvađenog šljunka koji prošle nedjelje nije bio tu i jasno je da se radi o prodaji. I da imaju saglasnost za radove, koji svakako nisu u funkciji čišćenja korita rijeke Drine. Šljunkari, i oni povezani s njima, se bogate na drinskom šljunku.“ – kažu iz ove NGG, dodajući da su pribavili i foto dokumentaciju koju će, uz zahtjev za provjeru, dostaviti nadležnima.
Kažu da su istraživanjima utvrdili da je minimalna cijena šljunka koji šljunkari prodaju na deponiji deset KM po kubnom metru, pa nije teško izračunati da je, čak i ako se radi o legalnoj eksploataciji, njihova zarada višestruka. Jer, uobičajena naknada koju privradna društva u budžet RS plaćaju je do dvije KM po kubnom metru. A ako mineral vade bez saglasnosti JU „Vode Srpske“, što je i najčešće, onda ostvaruju ekstra profit. Koji se, doduše troši na sistemsku korupciju, odnosno “čašćavanje” onih koji im gledaju kroz prste dok pljačkaju državu i pritom često i uništavaju prirodu, tj. korita rijeka, priobalje i poljoprivredne parcele u blizini.
“To što milioni, stotine miliona maraka ne uđe u entitetske i lokalne budžete posebna je priča i to one koji donose zakone, kao ni druge koji bi se trebali baviti njihovim sprovođenjem nimalo ne brine” – reakcija je iz NGG.
Iz pomenute neformalne grupe građana kažu da su istraživali i trenutno važeće cijene kod nekoliko šljunkarskih preduzeća u oba entiteta i došli do podataka da su one, zapravo, značajno veće kod legalnog izvlačenja šljunka.
“Zapadnije u RS, cijena po kubiku je 18 do 20 KM, zavisno od udaljenosti kupca od separacije, a kamioni tovare 17 do 20 kubika. Istočnije, konkrektno u Bijeljini i Zvorniku, cijene su za marku-dvije niže, što takođe zavisi od udaljenosti lokacije sa koje se šljunak vadi do one na koju se isporučje. U šljunkarskim preduzećima ova dva grada ne kriju da u ovom periodu izgradnje auto puta Kuzmin – Bijeljina imaju veliku zaradu, jer je cijena ugrađenog šljunka u putnu infrastrukturu po kubiku 25 do 30 KM“ – informacije su aktivista NGG „Za legalnu i kontrolisanu eksploataciju šljunka u Republici Srpskoj“.
To, prema njihovom zaključku, zapravo, na najbolji način objašnjava zbog čega se nelegalno šljunčarenje povezuje sa sistemskom korupcijom i već desetljećima toleriše od strane nadležnih institucija. Iz kojih su se, umjesto borbe protiv njega čak bavili i javnim negiranjem njegovog postojanja i napadima na aktiviste koji se protiv njega bore.
