Kako se desi da tragedije postaju farse, ili možda je primjerenije okarakterisati ih kao urnebesne tragedije, evropski put BiH je čini se jako dobar primjer.
Nakon objavljivanja dugo iščekivanog izvještaja Evropske komisije desilo se upravo to. Umjesto rasprave o suštinskim nalazima izvještaja, užarena debata povela se o tome da li je EK rekla da „recommends“ ili da „will recommend“ otvaranje pregovora za BiH kada se ispune uslovi. Naravno, dakako da nikakve suštinske razlike u formulacijama nema. Ali to nimalo nije umanjilo žar debate između dva tabora koja se uslovno mogu nazvati „napretkabranitelji“ i „napretkasporitelji“.
A naravno čitavom kalamburu iz petnih žila doprinijela je i sama EK, koristeći prvo jednu, pa drugu formulaciju, izazivajući salve duhovitih i ciničnih dosjetki po društvenim mrežama.
Ne smijemo zaboraviti ni treću podskupinu svojevrsne pravdoljubce, koji u svemu nalaze tragove zavjere protiv napaćene, lijepe, gizdave nam domovine dakako od strane EU, koristeći krunski argument odluku o otpočinjanju pregovora sa Ukrajinom i Moldavijom.
Ipak suština cijele priče je da BiH nije ni kandidatski status dobila zbog ostvarenog napretka, odnosno zbog činjenice da je ispunila uslove, već više kao rezultat geopolitičkih razmatranja.
Bilo kako bilo i kojoj god da se privolite strani iliti školi mišljenja, u jednom je barem EK eksplicitno jasna, od 14 prioriteta iz mišljenja sada već daleke 2019, BiH je realizovala 2. Dakle za 4 godine 2, ako nastavimo ovim tempom, računajte sami..
„Napretkabranitelji“ se busaju u grudi junačke da je napredak opipljiv i vidljiv da je nekoliko na vrat na nos sklepanih zakona epohalni iskorak naprijed.
Niko pristojan ne bi mogao reći da je način na koji su ti zakoni doneseni i rješenja koja sadrže nešto čim se treba hvaliti. Naprotiv. Recimo, izmjene i dopune Zakona o VSTV, izmjenjene su u posljednji čas u potpunoj tajnosti, na način da odstupaju od rješenja predloženih od strane Venecijanske komisije i koja sadrže rješenja kojim se ne ostvaruje svrha donošenja i za koji sam VSTV kaže da su neprihvatljiva i neprimjenjiva.
Ili novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama, koji sadrži rješenja koja su gora od rješenja iz prethodnog zakona, i kao takav se komotno može zvati Zakon o sprečavanju slobodnog pristupa informacijama, donesen je na silu, uz brutalno ignorisanje preko 200 upućenih komentara organizacija civilnog društva i medija ali i međunarodnih aktera prije svih SIGMA i EU.
E pa ako je ovo napredak, kako li tek izgleda nazadovanje.
Još zanimljivosti krije izvještaj, kao što je recimo, konstatacija da su intervencije Visokog predstavnika izazvale i ugrozile pravnu sigurnost prema mišljenju OSCE/ODIHR. Dakle, komisije konstatuje stav OSCE/ODIHR, ne izražavajući svoju ocjenu, da li se slaže ili ne ili ni jedno ni drugo.
Naravno puno više se može napisati o tome kako se udaljavamo od ispunjavanja uslova, počevši od sumanutih zakona koji se donose u tragikomičnoj despotijici Republici Srpskoj, pod vodstvom sve iracionalnijeg predsjednika, pa preko činjenice da ne postoji još uvijek program integrisanja BiH u EU, pa nebulozni i potpuno neprimjenjivi mehanizam koordinacije, ali da ne narušavamo pozitivno ozračje teorijsko-semantičke rasprave da li će EK preporučiti ili da li preporučuje otvaranje pregovora jednom kad…
Ostaje nam da čekamo mart naredne godine kada će se ponovo oglasiti Evropska komisija.
